Napokon je došlo moje omiljeno godišnje doba. Nema više jebenog sunca i zelenila. Sve je tamno i izbljedjelo...Obožavam šetati praznim ulicama jer su se svi povukli u svoj dom i pizde zbog vremena, ali meni je super. Šetam i gledam lišće kako pada jedan list po jedan. Podsjećaju me na ljude...mirno padaju dok nepadnu na dno. A tamo su na milost i nemilost mnoštva nogu koje ih gaze...trunu...trunu iznutra. Gube svoj oblik, postaju šuplji. Utapaju se lokvama koje su napravile jesenske kiše...utapaju se u suzama. Sve je tako usporeno...pa tako i ja u svojim mislima. Hvatam svaku misao i pokušavam ih svrastati, a to je bar lako...jer svaka mojao misao je o NJOJ. Da je barem samnom u mojim dugim šetnjama....