prošlog petka je
u petak
petog rujna sam
uglavnom, bilo je vruće, a nosila sam tanku sivu majicu dugih rukava i promatrala svijeće na okolnim metalnim crnim stolovima, zatim se istopila u prigušenom žamoru i - možda zbog vjetra koji je tek počeo puhati, a možda i zbog jedva osjetnog mirisa jabuka u zraku - nekako znala da je ljeto gotovo.
nešto prije toga sam sjela u auto i odvezla se do prve stanice na kojoj staje gradski bus, parkirala se, popela starim željeznim stepenicama i rutinski pokazala pokaz vozaču.
čitala sam kamova da si skratim vrijeme i zastala nad rečenicom
ali ja sam bio svega sit.
pa sam gledala u nju sve dok se okolni tekst nije zamutio u jednakoj mjeri u kojoj se ta rečenica izoštrila. i nisam znala zašto to radim.
nešto slično mi se dogodilo sa zafonovim
sudbina obično čeka već iza ugla. kao lopov, kurva ili prodavač srećaka: njezina tri najčešća utjelovljenja. ali u kućne posjete ne ide. treba učiniti tih nekoliko koraka.
ali tada sam znala zašto.
i tako su se ulice polako uvijale iza stakala, a ja u tih dvadeset minuta nisam uspjela pročitati novelu od devet stranica.
prekjučer je u školi bilo toliko toplo da je gledanje prema ploči bilo pothvat.
martina je rekla da nikada nije čekala kišu više nego sada i prešutno sam se složila s njom.
samo što sam ja prešutno odaslala u svemir želju kojom zatražujem barem šest kišnih dana.
jer
nekako mi se ništa ne da.
ne da mi se slušati o tome kako je netko ponovno unesao golemu količinu osam različitih vrsta pića koja u sebi sadrže minimalno četrdeset posto alkohola u svoje krhko tijelo i ne da mi se slušati o ispadima koje je taj isti alkohol prouzrokovao, ne da mi se sjediti u autobusu i pokušati nadjačati brujanje motora pojačavanjem zvuka na ipodu toliko da me kasnije bole uši, ne da mi se slušati kako ON nije primjetio da ONA ima novi grudnjak (možda zato jer mu je glavni cilj bio ne gledati ga, već skinuti ga, budalo ženasta) i ne da mi se bivati zatrpana problemima ljudi do kojih mi nije stalo, problemina koji nisu moji i, najvažnije, ne da mi se slušati sve to i gristi jezik samo da spriječim slanje dotičnih osoba u pičkumaterinu.
kiša je sinoć počela padati, a ja ni danas nemam volju za poboljšavanjem trenutačnog stanja.
želim se samo umotati u dekicu, piti nešto slatko i kofeinsko, slušati kišu kako lupa u prozore i obitavati.
i, kao dodatak svemu tome, počeo mi se slušati blues.
godišnja doba su prestala održavati vezu sa kalendarom.
stvarno je jesen.
Post je objavljen 13.09.2008. u 18:05 sati.