Marketing
Ima ljudi
Da sam ranije pisala, bilo bi dorečeno nešto što se nije izreklo. No saznala sam, o čemu je pisano, ono o čemu se nagađalo, to što me mučilo i zadesilo u odluci čije se riječi osjećaju teže nego se mislilo, a misli izgovaraju lakše nego što bi možda trebalo.
Veliko je to možda koje me zateklo i izrovalo srce kao polje što se potom osušilo, umjesto da zasije novo sjeme, ono se rasulo. Hodam usprkos vjetru i gledam ga u drhtavim travkama i pokislom lišću na obzorju što se zacrnilo. Na trenutke se i sama tako osjećam, kao grančica što se trese na zahladnjelom vidiku, ali ne bojim se da će me odnijeti, korijeni mi sežu duboko i čvrsto se drže u zemlji.
Ostavljam se pitanja, sjednem na najdražu klupu u parku svog uma i brojim pogreške kao sitne bobice crnog grožđa znajući da su mogle biti ukusno vino. Ipak, ne žalim što su me posjetile ove tuge, jer da se nastavilo znam da bi me žalostilo još više. Moj je put drugačiji. Često si slažem da nije tako želeći se uklopiti u svijet koji mi drugi kroje nadama i željama, a ja ih želim nositi kao lijepu haljinu da im ne bi povrijedila obrve i šarenice, da njihove oči ne isperem razočaranjem i sjajnim pogledima koji skrivaju brige o mojoj budućnosti. Poželim znati što im obećati, ali tada se zagrcnem znajući da ne mogu izgovarati krive riječi da bi bolje zvučalo i odjeknulo ono što mi nije suđeno.
Pa iako znam što je, i to osjećam sve snažnije, ponekad mi nije lako ni sebi reći "Da, to je to" jer je nestabilno, riskantno i odvažno toliko da me uhvati groznica i prožme mi tijelo kao da sam zaljubljena djevojčica. A onda se prisjetim onoga u koga zaista jesam te prizemljim snove i pripremim krevet na kat da popričam sa sobom kao s prijateljicom i izvučem bitno iz konteksta, a ostalo ostavim da lebdi na visinama izvan mog dosega. Tada znam da nema smisla hvatatati rukama ono što ne mislim zadržati za sebe, pa čemu strka oko onoga što želim da pripada svima? Čovjekova je prva reakcija da ono što daje naziva imenima svojega, uvijek tražeći načine da ga se time prepozna. Danas sam zato odlučila nastojati biti nesebična, svoje istine pogledati iz drugog kuta, u ringu sa stolice protivnika.
Teško je priznati si nepravdu pred drugima, znajući da je ona posljedica kukavičluka zbog kojeg se ne gledaš dalje od obrisa misleći kako je dovoljan jer je mnogo puta nadgledan, ali pobjeći samom sebi najsmiješnija je varka svakog čovjeka. Ono u što gledamo svaki dan, ne mora biti vlastiti odraz već njegova nastojanja da pruži pogled na fatamorganu koja je pobijedila na audiciji zastupnika ispravnog mišljenja.
***
Ima ljudi dobrih namjera, koji povrijede onoga koga su držali najdražim, da bi došli do traženoga makar on živi u grudima istog čovjeka. Ima ljudi koji nastoje mnogo uzeti od sebe da bi dali drugima, a ipak se čini da su ugrabili sebi više nego njima. Ima ljudi koji ne kažu što su htjeli, jer se boje vlastitog glasa koji progovara iz nutrina i nudi intimu onima koji bi je mogli istući predrasudama.
Ima ljudi koji su htjeli mnogo više pomoći i učiniti, ali nisu, jer ih ono trga na dijelove neobjašnjivim snagama osjećaja krivog mjesta i vremena. Ima takvih ljudi, i ja sam jedna od njih.... njih svih....... kojima srce luta mnogim svemirima.......
Post je objavljen 13.09.2008. u 17:48 sati.