kao dijete...
koračam kroza kvart u osam manje kvarat,
kivno i čangrizavo upijajući sve što s večerašnjom večeri nestaje, žaleći za tim,
sav taj životonosni vrtlog, prisan i čulan -
(u gustom, gusto nabijenom zraku)
sve ta čvrsta ženska čeljad golih vratova i leđa, bosih nogu i sandala što uvijek dražesno idu klap klap klap,
nonice na klupama u mraku, samo im naočale cakle namjesto očiju, kao zvijerima
staze dosvuda prohodne, brbor bliskih automobila, toplih kao djeca,
asfalt, grmlje, smeće, sve taktilno i dostupno
obuhvaćanje, zaprimanje, širenje elemenata
ispreplitanje vonjeva i mirisa: sve u vrućem mraku odašilje svoje atome u večer, sve se miješa, sve ulazi u svačije nozdrve
(prisjetih se na dvadesetpetom metru od kuće posljednje noći u Havani, nemira, maligana, žara duhana, truleži, crnila, mirisa, rascvalosti, sparine, ćuha propasti i kraja)
od sveg sadržaja, pameti i dubine,
uvijek mi je, izopačeno, dekadentno, intimnije milija bila atmosfera.
Atmosfera - koju je teže dočarati riječima - izvedivije je to mirisom, pogledom na skriven detalj, sjenom drvoreda, krckanjem kotača po šljunku, biglisanjem, treptanjem, zapuhom lepeze po obrvama, obraznom rumeni, cviležem, šuškanjem papira, trljanjem, toplinom bedara, dahom, zubima, griženjem, drobljenjem kristalne čaše potplatom, plaženjem macaklina uza suhozid, treptanjem gojaznog, prašnjavog noćnog leptira, čulnošću, čulnošću, što goljom i napetijom i vrelijom čulnošću..
Najdraži naslov pjesme - "All Tomorrow's Parties"
(nosi toliko u sebi mnogo, toliko mi se rascvjetava)
Večeras u osam, posljednja je bila prilika izaći u potkošulji.
Nisam to učinio jer još nemam potkošulju,
onu pravu starinsku