Pregled posta

Seoska i gradska škola

Mah, mah svima

Eto, školska godina lagano nam se počela zahuktavati, počevši od povratka u školske klupe, silnih sjednica, pisanja planova i priprema, prilagođenih i individualiziranih programa, razredne dokumentacije, pa sve do odnedavno i školskog kurikuluma. Uglavnom,sve je to jedna školska zbilja i svakodnevica koja se pretvara u kolotečinu, bar što se piskaranja tiče.
Ovo mi je treća godina kako radim i iz godine u godinu, moram priznati, sve mi je lakši povratak u školske klupe i školsku svakodnevicu. Ja i sve školske cake, što se tiče pedagoške dokumentacije lijepo smo prešli na „ti“.
Ovo mi je druga godina kako radim na 2 škole, prva škola je jedna tipična seoska škola, udaljena 40 km od mog grada, a druga je tipična gradska. Kako je raditi na te dvije škole? Pa poprilično naporno jer se stalno prešaltavam iz jednog mentalnog sklopa u drugi, iz jednog načina funkcioniranja i školske atmosfere u drugu. Eto kako to izgleda na temelju nekoliko kriterija i mog osobnog iskustva:

DJECA - UČENICI

Djeca se nikako ne mogu uspoređivati. Seoska djeca imaju puno veći autoritet prema učitelju, nema nikakvih problema s disciplinom, nije ih potrebno utišavati, motiviraniji su, dobro uče…. zvuči kao prava mala utopijska školica za svakog učitelja. No ipak kroz godinu dana rada s njima, izašle su na vidjelo i one njihove negativne strane, mogu reći podmukle i pomalo pokvarene, koje vješto kamufliraju i zamataju u celofan. Nikad ne znam što mogu očekivati od njih jer su pojedinci u stanju savršeno se smješkati i biti najuzorniji učenici za poželjeti, a s druge strane „mali pokvarenjaci“. To je osobina koja se meni nikako ne sviđa, a kad se u to još stavi primjesa zavisti, pojedinci me podsjete na male anđelčiće sa đavoljim rogovima.
Što se emocija tiče, ne vole ih baš otkrivati, moram pošteno „izvlačiti“ iz njih, a često znaju i lagati kako bi opravdali sebe, pritom okrivljavajući drugog.

U gradu naizgled vlada raspad sistema, problemi s disciplinom, nepoštivanje učitelja i osoblja škole, na sjednicama se često razgovara o materijalnim štetama koje su počinili, frentanje je također glavna tema…..Iako je činjenica da na selu toga nema, bar u mom primjeru, imam osjećaj kroz ove tri godine rada s njima kao da imaju potrebu kroz takav vid ponašanja pokazati ono najlošije što je u njima, možda zato jer se osjećaju neshvaćenima, možda zato jer su od strane nekih učitelja zaista neshvaćeni, možda zato jer se žele praviti frajerima, možda zato jer ih „pere“ pubertet…. možda… Ja imam dobar odnos s takvim primjerima zato što sam im se približila, što ih slušam, razgovaram s njima, rješavam s njima njihove probleme, potičem ih, ne vrijeđam ih, usmjeravam…. Jako su otvoreni prema meni, pričaju o svojim problemima, želji da se „naroljaju do amena“ kako oni to kažu, pričaju mi o svojim emocijama, nisu zatvoreni i znam da uopće nisu takvi kakvi se predstavljaju drugim učiteljima. Uvijek znam što mogu očekivati od njih i znam da na taj način žele samo privući pažnju na sebe.

RODITELJI

U seoskoj sredini roditelji djece su osobe sa srednjom stručnom spremom i ja uopće ne dijelim ljude po tim klasifikacijama, niti po tome procjenjujem kvalitetu osobe, ali jako se osjeti u suradnji s njima. U seoskoj školi sam razrednica i kada je roditeljski sastanak svi se redovito pojave, ali uvijek imam osjećaj da su prisutni tijelom, a duh im je tko zna gdje. Ja pričam, oni gledaju u mene, ali imam osjećaj da gledaju kroz mene, ne sudjeluju u razgovorima, kada pitam da li ima tko kakvo pitanje, nitko ništa, ni „bu“ ni „be“. Kada sam prije nego što sam postala razrednik razmišljala o roditeljskom sastanku, uvijek sam imala viziju u kojoj vlada otvorena, kvalitetna komunikacija, željela sam s vremena na vrijeme pripremiti i radionice za roditelje, uglavnom napraviti pozitivan radni i komunikacijski odnos, jer pa ipak se radi o njihovoj djeci i mom razredu do kojeg mi je stalo, dakle imamo zajednički cilj. To sve sam pokušala ostvariti, no od radionice sam dobila jedno veliko NIŠTA, jednostavno nisu htjeli sudjelovati, a od komunikacije jedino što imam je da kažu da su prisutni na roditeljskom. Osobno, meni je to jako tužno. Nikad nikakvih pitanja, nikad promišljanja o toj djeci, nikad nikakve rasprave o bilo čemu negativnom, a kamoli pozitivnom… jednostavno pasivna tijela koja samo sjede i čekaju da ih pustim. Na individualne razgovore dođe 2 – 3 roditelja godišnje…. Prvo sam se zamarala i slala po djeci apel da roditelji dođu, misleći da će u 4 oka biti drugačija situacija i da ću uspjeti popričati s njima o njihovoj djeci, ali odaziva nema…. Čak sam se i vrlo opterećivala time, ali onda sam opustila – pa ako roditeljima nije stalo do njihove djece, onda ja tu ništa ne mogu. Sada to vrijeme za individualni razgovor iskoristim za odlazak na kavicu.

U gradskoj školi nisam razrednik i ne mogu pričati o situaciji na roditeljskim sastancima, ali mogu pričati na temelju onoga što vidim po hodnicima. Nakon nastave jako puno roditelja dolazi po svoju djecu, a puno ih čeka u redu za individualne razgovore. Par učiteljica mi je znalo pričati da su zbog velikog interesa roditelja znale ostajati do pola 9 na večer. Ono što znam iz iskustva drugih kolegica da su neki roditelji i prenaporni, dolaze prečesto (recimo tjedno 2 puta), znaju previše „pametovati“ jer većina ih je visokoškolovanih pa „nosom paraju oblake“, znaju biti bezobrazni prema njima i kažu sve što misle bez imalo poštovanja (npr. „…kaj bute vi meni govorili na koji način da ja radim sa svojim djetetom, pa valjda ga ja poznam bolje od vas“)

KOLEKTIV

Vjerujem da je svakoj osobi bitno s kakvim ljudima radi, meni osobno to je jedna od najvažnijih stvari, jer se volim dobro osjećati među ljudima kojima sam okružena.
Kolektiv na selu? Hm, što tu reći…..U svakom slučaju puno prisniji nego kolektiv u gradu, ima se osjećaj jedne obiteljske atmosfere. Radi se o svega 25 osoba. A sad ovo „obiteljska atmosfera“ vjerujem da zvuči jako dobro, ali…… jedno veliko ALI. To znači da svi u isto vrijeme jedemo, a to pak znači da u pola 9 ujutro moram jesti grah s kobasicama jer automatski nisam dio zajedništva i svi me ispituju što je sa mnom. Oko 12 su svi opet gladni, pa onda dolazi malo čvaraka, malo dimljenog sira, krvavica….. i tak… onda opet jedi…. A ja nisam naučena na takvu hranu, prvenstveno iz razloga jer ne volim jesti meso, a pogotovo ne u pola 9 ujutro (grah s kobasicama, moš mislit, dobro da nije u 6 ujutro čim progledam). A ja došla u obiteljsku atmosferu u kojoj su svi ovisni o mesu…. Kad netko ima rođendan, jednostavno je prisiljen častiti, jer svi časte pa je tebi neugodno. Unaprijed se vodi evidencija i javno se zna kad netko ima rođendan. ALI – kakva su to čašćenja????? Još uvijek sam u šoku iako sam godinu dana s njima. Počinje s juhom, ako nije juha, u svakom slučaju je neko varivo. Nakon toga plate s 3 vrste pečenja, bar 3 vrste priloga, par vrsta salata, hrpetina kolača, zna se dogoditi i odojak ili jarić na pladnju….. ko mali svatovi. Po mom mišljenju to je jedno veliko pretjerivanje i nema mi nikakvog smisla. Ovaj dio najgori mi je na toj školi, ne mogu se jednostavno priviknuti na to i totalno mi je bez veze. Skoro sve osobe kolektiva žive u okolnim selima i imaju doma svu tu živinu, od svinjica, kokica, purica, zajčeka, kravica….. i jednostavno im je „pripremiti“ gozbu, a ja doma imam travicu, jedan orah, jedan bor, jednu magnoliju i 2 kruške, u svakom slučaju ništa jestivo za takvu malu svadbu.

Kolektiv u seoskoj školi sastavljen od vrlo jednostavnih ljudi koji su završili više ili visoke škole, ali nisu se radi toga u svojoj sredini uobrazili i postali snobovi, nego su ostali životno funkcionirati onako kako su naučeni u skromnom roditeljskom domu u kojem se cijeni zajedništvo obitelji oko stola, nedjeljna misa, domaće životinje….
Svi ljudi o svima sve znaju, zna se tko su ti bliža i dalja rodbina i tko su ti prijatelji, sav kolektiv poznaje svu širu obitelj i rodbinu od 150 učenika…. nema što se ne zna….mislim da je svaki komentar suvišan.

U gradskoj školi ne mogu reći da je situacija drugačija, nego je DRASTIČNO drugačija. Neki članovi kolektiva se ne poznaju jer zbog organizacije škole imaju drugačije rasporede i fizički se ne vide, osim na sjednicama Učiteljskog vijeća. Za ničiji rođendan se ne zna, nitko ne časti za rođendan, neki učitelji jedu za pauzu, neki ne jedu, kako tko hoće….Časti se samo ako netko položi stručni ispit ili se ženi pa donese sa svadbe i to isključivo ako ta osoba želi častiti. Nitko se ne opterećuje time što je netko npr. tužan, veseo, razdražen, u biti skoro pa nitko to ni ne primjećuje, osim osobe s kojima si je dotična osoba zaista bliska i ako želi to s njima podijeliti. Odnos je poslovno-školske prirode, a ne obiteljsko-opuštene. Članovi kolektiva razgovaraju o učenicima, problemima s pojedinima ili problemima u razredu i traže najbolji način rješavanja svih problema.

PREHRAMBENE NAVIKE DJECE

Mislim da nije teško zaključiti – kakve prehrambene navike kolektiva – takve i seoske djece. Grah s kobasicama ili špekom, zelje s mesom, tjestenina s mljevenim mesom, gulaš – sve im je to omiljena hrana, a ne vole sendviče, odnosno ne da im nisu fini, nego ih se ništa ne najedu. Njima trebaju konkretne stvari tako da idu i po nekoliko puta po repete.
U gradskoj školi učenici također dobivaju kuhanu hranu, ali veliki postotak djece ju ne voli, govore po hodnicima kak jako „smrdi“ kad se kuha, a osobno sam na vlastite oči doživjela da je jedan mali dotrčao u blagovaonu, na stolu je vidio povrće, jureći je izašao van do ostalih kolega iz razreda kao njihov glasnik i gadljivo povikao:“Jooooj, fuuuuj, nekaj zelenoga je u tanjuru, to ništ ne valja“. Na žalost pola od te djece se okrenulo i nisu htjeli jesti. Oni bi hamburgere, hrenovke s kečapom, picu i sl.

MATERIJALNO-TEHNIČKI UVJETI ŠKOLE

Iako bi neki očekivali da je seoska škola siromašna školskom opremom, situacija je upravo drugačija. Obje škole su nekako podjednako materijalno opremljene, čak je seoska i bolja u tome. Svaki razred opremljen je računalom s priključkom na internet, uz informatičku imamo i multimedijsku učionicu, nekoliko projektora, nekoliko prijenosnih računala, prekrasnu novu dvoranu, klima uređaj u pojedinim razredima, DVD-playere…. uglavnom savršeni uvjeti za rad, nema kaj, skidam kapu u potpunosti…. Osobno koristim sve što god mogu koristiti u nastavi i sve što mi može biti od pomoći. U gradu imamo također sve navedene uvjete, osim multimedijske učionice i klima uređaja, ali škola je bitno veća i ulaže se u nju, tako da će s vremenom biti još bolje.

Naravno da postoji još podosta razlika, ovo su za sada neke najuočljivije. Moram priznati da mi nije lako raditi na obje škole baš zbog tog konstantnog prebacivanja iz jednog mentalnog sklopa u drugi. Kad idem na selo još se uvijek psihički pripremam na to da kad dođem, vjerojatno ću opet čuti nešto sočno o sebi, što još ni sama o sebi ne znam, a grozim se i tih slavlja….inače još malo pa mi je rođendan, a već sad imam noćne more . S vremenom sam naučila odmahivati rukom na neke stvari koje čujem pa samoj sebi znam reći: „Ah, pusti selo neka priča….“
Kad sam u gradskoj školi znam da ću se nakon što dođem doma osjećati ko da me netko „mlatil“ cijelo vrijeme i da ću bezuspješno pokušavati objasniti mužu zašto imam potrebu šutjeti ili zaspati na fotelji .
Iako mi nije lako, priznajem, na sve u životu, pa tako i na to, gledam kao jedno iskustvo više. Kada bih žalila zbog mojih iskustava, to znači da bih zaustavljala vlastiti razvoj, a to nikako ne želim. Na puno stvari u životu gledam kao na priliku koja mi je dana da se duhovno i misaono obogatim, pa tako i u ovom slučaju.

Svima lijepi pozdrav i velika pusa!




Post je objavljen 12.09.2008. u 09:13 sati.