Ne znam kako sam se odlučio pisati nakon toliko vremena. Vjerojatno ovaj post neće pročitati skoro nitko i vidim da skoro svi blogovi koje sam koliko toliko redovito čitao više ne postoje ili nisu osviježeni ohoho dugo kao i moj.
Možda sam počeo pisati još pod dojmom jučerašnje utakmice i činjenice kako je ona djelovala na mene. Bio sam utučen, utučen kao nikada do sada barem što se tiče nogometa. Nadigrali su nas, razbili, ali to je ipak repka koja nas je toliko puta oduševila do sada i možda nisam trebao biti baš tako utučen, hvatati se za glavu svaki put kad su Englezi u drugom dijelu napadali ( zato i nisam vidio 3 od 4 njihova ) gola. Možda nisam trebao sjediti s glavom među rukama u očaju i šutjeti kada je cijeli stadion ( u biti samo istok i sjever ) pjevao i navijao iako se vidjelo da našima baš ništa ne ide od ruke tj. noge. Možda sam bio tako utučen, jer me taj nogomet toliko nekad zaokupi ili sam si zapravo razmišljao kako moram prestati toliko biti zaokupljen glupostima, umjesto da se porbrinem za svoj život. Zapravo, bio je to miks svega. Jedva sam mogao išta reći, nije pomogao ni frend s kojim sam bio koji je odjednom počeo pričati kak su Englezi u biti bolji i da je to sve realno, da su naši jazavci itd. Pravi general poslije bitke, no zapravo je sve to bilo svejedno. Opet sam u 2 ujutro sjedio za kompom i čitao sve moguće izvještaje, čak i engleske stranice i kako se naslađuju ( ne svi ), opet sam to napravio i jutros iako sam noćas hodajući prema Trgu rekao sam sebi dosta je...
No, kad se sjetim samo koliko sam si to puta rekao onda je sve jasno. Koliko sam puta rekao baš me briga, a onda sve to analizirao u glavi i pitao se što ne valja zašto smo izgubili ovu ili onu utakmice, bilo da se radi o repki ili Dinamu, bilo o nogometu ili rukometu... Shvaćam da je i ta, mogu reći, opsesija nogometom, zapravo moj način bježanja od stvarnosti. Zbog nogometa pati i faks, pate i neki drugi moji interesi koje sam imao otprije i to me brine. Kad se tome doda da pišem i za jedan sportski portal pa stoga i moram pratiti taj nogomet, htio ne htio, ostajem na kraju priče dosta zbunjen. Jučer sam rekao da ću im reći bok i da više neću pisati, jer mi se toliko toga gadi u vezi kako funkcioniraju stvari tamo, a danas sam si opet preispitivao tu odluku.
Htio sam u ovom postu malo analizirati tekmu, a tako zapravo uskačem sam sebi u usta i opet pišem o tom nogometu. No, zapravo se tekma može povezati s nekim drugim stvarima. Čini mi se da je nama u Hrvatskoj ta repka zapravo ispušni ventil. Zemlja je u banani, sve smo rasprodali, u dugu smo, siromašni smo, kradu nas svi živi i neživi, vlast nam je odvratna i gadljiva i onda se svi toliko poveselimo kad nam repki ide. Zapravo u deliriju smo i onda ne shvaćamo neke stvari. Ne shvaćamo da nije sve tako sjajno kako se čini. Da smo, iako smo dobra momčad i igramo sjajan nogomet, iako nas sad i poštuju i pričaju o nama, i dalje u nekim stvarima mali. I dalje smo u suštini balkanska momčad koja nakon crvenog nestaje s terena, koja pada psihološki umjesto da nakon toga ( krađe? ) još jače zagrize. Dobro, možda to nije zbog Balkana, nego zbog činjenice da je to ipak razmjerno mlada momčad na čelu s mladim trenerom, ali to je to. Mediji su napumpali atmosferu, preuzeli smo dio engleskog bahatog stava, dočekali ih ko janjad za klanje, oni su okrenuli pilu naopaku, rekli da dolaze po remi i dogodilo se to što se dogodilo. Kao i da je Bilić imao nekakav loš preodsjećaj kad je spominjao finale Lige prvaka između Milana i Barcelone 1994. Barca je bila veliki favorit da bi na kraju bila pometena od Milana, na čijoj je klupi bio nitko drugi do Fabija Capella. Zato mi nikad ne smijemo biti favoriti protiv jakih momčadi. Ako stvarno i jesmo, kad to pokazuju rezultati, onda budimo blagi favoriti, ne pumpajmo atmosferu, ne očekujmo baš uvijek čuda od naše momčadi.
Bilić sada mora shvatiti da se neke male korekcije moraju napraviti. U velikoj je opasnosti da mu se dogodi što se dogodilo Ćiri nakon SP-a 1998., da nakon uspjeha padne. Ako ne bude ništa mijenjao, ako neki budu igrali prema zaslugama i simpatijama, to će se i dogoditi.. Hvala Bogu, ovo je samo jedna tekma, jedan poraz, istina bolan, ali ima još dosta bodova i nema potrebe za nekim velikim rezovima. Ali, za malim treba i to Bilić mora shvatiti. On je već sada napravio ime, ali Capello je za njega i dalje mačak i trebat će i njemu i momčadi rada da do kraja dokažu svoju kvalitetu. Od priča kako osvajamo SP sada smo u poziciji da nismo više favoriti nego se borimo za drugo mjesto s Ukrajinom.
No, da se vratim na početak posta. U neku ruku se i ja ponašam ko Hrvatska. Vidim da neke stvari ne idu, da su loše, da se moraju mijenjati, svjestan sam svega toga, ali malo toga mijenjam, a čim je neka dobra tekma ili našima krene totalno se upustim u to. Najgore je onda kad se dogodi onakav poraz, kad puno očekuješ onda je poraz i to još visoki još i gori i sliči snažnom udarcu u trbuh. Onda se opet zamislim nad svime i donesem velike odluke i onda ih opet zaboravim.
Vjernik sam, ne veliki, ali možda je ovo opet bio Božji znak da se malo skuliram. Možda je to bio znak svima nama, ali čini mi se da je meni definitivno bio. Kao i onda kada sam umjesto da sam učio igrao PES pa bi kompjuter crkao, a ja bi ga opet palio.
Svaki put kad bi bio razočaran zbog nogometa rekao bi: -A jebemti taj nogomet....
Post je objavljen 11.09.2008. u 11:09 sati.