Propovijed đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića na Malu Gospu 8. rujna 2008. u Solinu
Slavimo blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije ili Male Gospe. Zato današnja liturgija započinje riječima: "Radosno svetkujemo Rođenje Blažene Marije Djevice, iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!"... A liturgija to sažima u Popričesnoj molitvi riječima: "/Blažena Djevica Marija/ svemu svijetu bijaše nada i zora spasenja". Da, "nada i zora spasenja".
U listopadu 1999. godine, to jest u samo predvečerje Velikog jubileja, održano je u Rimu Drugo izvanredno zasjedanje Sinode biskupa za Europu. Sabrali smo se mi biskupi sa svih strana Europe, od Islanda do Vladivostoka, a razmatrali smo o stanju u Europi. Biskupi su izrazili tjeskobu zbog zamračenja koje se nadvilo nad naš kontinent. Naime, činilo se da su mnogi stanovnici Europe dezorijentirani, nesigurni, bez nade i da mnogi kršćani s njima dijele taj osjećaj.
Bilo je mnogo zabrinjavajućih znakova koji su se pojavili na europskom horizontu na početku novog tisućljeća. Tu su između ostaloga: pad nataliteta i pad broja svećeničkih i redovničkih zvanja, osjećaj osamljenosti, sve veće podjele i suprotstavljanja, obiteljska kriza i etnički sukobi, međureligijske napetosti, etička indiferentnost, neizvjesnost od pojave globalizacije, izgradnja svijeta bez Boga i bez Krista, postavljanje čovjeka u središte svemira, pojava kulture tihog otpada od Boga.
U isto vrijeme konstatirali smo da čovjek ne može živjeti bez nade, jer bi mu život bio besmislen i nepodnošljiv. Postoje i znakovi nade, kao što su sloboda Crkve i vjere u istočnim dijelovima Europe i nove mogućnosti pastoralnog djelovanja, primat evangelizacije na svim područjima ljudskog života, porast svijesti o vlastitom poslanju svih krštenika, sve veća prisutnost žene u strukturama i područjima kršćanske zajednice.(...) Svjetli znak su i brojni junaci vjere, svjedoci i mučenici, čežnja mnogih prema svetosti, oživljavanje župnih zajednica, crkvenih pokreta i ekumenskog gibanja...
Pitali smo se, što u ovom trenutku Crkva može pružiti Europi? Zaključak je bio jedinstven: može i mora pružiti Krista koji je "nada naša". Zašto bi Krist bio nada Europe? Zato što je "Svjetlo svijeta". Europi treba svjetla, i to onoga svjetla što ga je Krist donio i zajamčio.
Kroz povijest čovječanstva redali su se umnici, filozofi, učenjaci i znanstvenici koji su svojim znanjem pokušali unijeti svjetla u ljudski život, u našu egzistenciju, ali bez uspjeha. Čovjek je tražio svjetla za svoj život u filozofijama, religijama i duhovnostima, ali i tu je ulazio u još veće labirinte koji mu nisu jamčili izlazak. U novije vrijeme traži svjetlo u yogi, zenu, reikyju, ekskaliburu, i kako se sve ne zovu nove ponude koje dolaze s Istoka s kojima želi ispuniti mračnu prazninu svoje duše. Znamo kako se osjećamo kad nastupi redukcija struje, ali još je teže podnositi mrak neznanja i zablude, neistine i nesigurnost. A što sve čovjek nije poduzeo da razbije upravo taj mrak neznanja o materiji, svijetu i sebi?! No moramo iskreno priznati da je čovjek još uvijek daleko od toga da sebe i svijet potpuno shvati. Koja je to svjetlost potrebna čovjeku?
Ta svjetlost jest sam Bog o kojoj starozavjetni molitelj i pjesnik kliče: "Tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo" (Ps 36, 8-10). "Gospod mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim" (Ps 27,1).(...)
U nepreglednom nizu svjetlonoša pojavio se i Isus Krist, Božja Riječ, o kome je Ivan Evanđelist napisao: "On (život) bijaše svjetlo ljudima. I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze... Svjetlo istinsko, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na svijet" (Iv 1,4 sl.). A jednoga dana Isus sam za sebe reče: "Ja sam svjetlo svijeta" (Iv 8,12). Riječi su to pjesničke i retorske, riječi koje otkrivaju ono što Isus jest i želi biti za čovjeka.
Isus je svjetlost svojom naukom koja uzvišenošću privlači velike umove, a jednostavnošću oduševljava neuke, koja sadrži najteža pitanja o Bogu, čovjeku i svijetu. Isus je svjetlost svijeta i svojim životom. On je za sebe mogao reći: "Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca". "Primjer sam vam dao da i vi tako činite..." Ako je rekao: "Ljubite neprijatelje svoje...", sam je tako postupao, kao što svjedoče njegove riječi. "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine...".
To svjetlo koje svijetli u Kristu zapaljeno je i u nama. Da, Bog je u nama zapalio iskru svjetla kad nas je stvorio kao bića koja se nadaju. Da, "čovjek je biće koje se nada". Nada je životno svojstvo čovjeka, usprkos brojnim razočaranjima, čak i provalijama beznađa. Nada kao otvorenost prema budućnosti, ili još bolje rečeno pouzdano očekivanje budućeg događaja, jedan je od korijena naše ljudske egzistencije i temeljni stav ljudskog duha. Nadu istražujemo i ostvarujemo na najrazličitijim područjima našega života, kao npr. u djelovanju, u kreativnoj aktivnosti umjetnika, u proizvodnom radu, u suradnji na dobrima civilizacije, kulture i mira, u sklapanju ženidbe i osnivanju obitelji u prihvaćanju svećeništva. Kad god započinjemo neko djelo, započinjemo ga s nadom da ćemo ga i završiti...
Nadu istražujemo i ostvarujemo svojom strpljivošću u njezinim najrazličitijim oblicima: u jednostavnom očekivanju i neprijatnosti, u naporu i velikim iskušenjima bolesti, u patnji i sl. Nadu istražujemo i ostvarujemo molitvom i mi kršćani kad se molimo Bogu kao Ocu i drugi koji vjeruju u više sile koje su naklone čovjeku. Nitko ne sklapa ruke ili ne započinje molitvu bez uvjerenja da će postići ono što moli.
Nekada nada nije duboka, nekada nas vodi kroz iskušenja, a nekada u nadi ulažemo sve svoje biće, u otvorenosti prema beskraju, kao što je odgovorilo i ono dijete na pitanje, "Što je početak a što kraj?": "Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema". Mi se kršćani razlikujemo od onih "koji nemaju nade", kao što kaže Sv. Pavao (1 Sol 4, 13), i prema riječima Sv. Petar, mi moramo uvijek biti spremni na odgovor svakome koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15). Mi kršćani "u nadi smo spašeni" (Rim 8, 24).
Dok naravni čovjek svoju nadu temelji na ljudskoj računici, na vlastitim mogućnostima, osobnim i zajedničkim, kršćanin svoju nadu polaže u Božju riječ, u njegova obećanja, u njegovu milost. Kršćanska nada je Božji dar. Ona je obilježje vjernika pojedinca i Božjega naroda u cjelini koji putuje prema nebeskom gradu. Kršćanska se zajednica nada da će doživjeti svoje ispunjenje u nebeskoj slavi, u obnovi svih stvari u Kristu. Ta nada uključuje i nadu u bolji svijet u razvoju povijesti ljudskoga spasenja. Ne samo to, nada je pretpostavka pravoga djelovanja, ona potiče da se u životu angažiramo. Nada čovjeka potiče da se založi svim silama za ono čemu se nada. Kršćanin koji doista živi u nadi razvija življi osjećaj odgovornosti prema svijetu u kojem živi, zalaže se za uspostavu mira i pravde, radi na pomirenju i solidarnosti među različitim narodima...
Ljudski život je put. Prema kojem cilju? Kako ćemo naći stazu do njega? Ljudski život je kao putovanje po moru povijesti, često mračnom i uzburkanom, putovanje na kojem promatramo zvijezde koje nam pokazuju pravac. Prave zvijezde našeg života su osobe koje su znale živjeti ispravno. One su svjetla nade. Sigurno, Isus Krist je svjetlo samo po sebi, sunce koje izlazi iznad svih tama povijesti.
No da dođemo do njega potrebna su nam bliža svjetla – osobe koje odsijevaju sjajem što dolazi od njega i koje nas upućuju na njega. A koja bi nam osoba bila preča od Marije, ona koja je svojim "da" otvorila samome Bogu vrata našega svijeta; ona koja je postala živi Zavjetni Kovčeg, u kojem je Bog postao čovjekom, postao jedan od nas, koji je postavio svoj šator među nama (Benedikt XVI.)...
Ne bi trebalo iznevjeriti onu nadu koju je Sluga Božji papa Ivan Pavao II. osnažio svojim zadnjim pohodom našoj Crkvi i Domovini i svojim riječima. U Rijeci nam je poručio: "Današnje je društvo dramatično rascjepkano i podijeljeno. Upravo je zato i tako očajno nezadovoljno. Ali kršćanin se ne miri umorom i samim tijekom zbivanja. Budite narod nade!"...
(cjelovita verzija: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=105596)
Post je objavljen 11.09.2008. u 00:10 sati.