Teta je Slavica nervozno brisala čaše. Trljala je krpom kratkim, brzim potezima zacakljenu staklenu površinu tako da mi se činilo kako će se svakoga trena rasprsnuti i raskrvariti i nju i mene i sve nas koji smo se, eto, na njezinu nesreću, toga jutra zatekli baš kod nje na kavi.
- Vi i vaši pacijenti, zar ih ja moram tjerati iz zgrade? Pravite se ludi! – otpuhivala je uzrujano.
- Dobro, tko je sad bio? – nasmijala sam se.
- Ona, ona tvoja, koja misli kako nas sve nadziru tajne službe! Pola sata me davila, kave nisam mogla kuhati, gosti su čekali, a ona je tupila o Amerikancima, Englezima i talibanima! – govorila je i mahala sad rukom, sad čašom. Bilo je, tako, sigurnije ustuknuti dva koraka. Ustuknula sam.
- Ma dajte, ona je bezopasna. Samo je... tako malo... Neobična. Kavu i vodu, molim – rekla sam pomirljivo i sjela na stolac za šankom, drugi slijeva, kao i obično.
- Dat ću ja tebi kavu! – prijetila se. Nije ni primijetila da mi je limun stavila u kavu, umjesto u vodu.Već je bila navikla da je njena birtija na katu s isključivo poslovnim uredima, uglavnom novinarskim, nezaobilazna stanica svima onima kojih smo se mi pokušavali riješiti. Strpljenja je zaista imala, skidam joj kapu.
Uzela sam svoju kavu i umorno, nervozno i pospano odvukla se do ureda. Naspavala se jesam. Doručkovala jesam. Temu sam za taj dan imala, Bogu hvala. Činilo se da dan ne bi trebao biti naporan. Al' svejedno je sve bilo nekako glupo.
Srknula sam kavu, uzela sako i izašla na ulicu, tražiti priču. Zapravo, samo sam izašla.
*****
Kiša je već lagano popunjavala i posljednje suhe praznine na kolniku. Gledala sam u njih, gotovo sa žaljenjem. Nisam dizala glavu tijekom cijele šetnje što zbog prizora na mokroj cesti, što zbog straha da ću sresti nekoga i morati razgovarati. I baš kada sam pomislila kako su me kišne kapi spasile, netko me zgrabio za rame. Martin je bio neobično nervozan i doslovce me bez riječi uvukao u prvu birtiju. Nisam se protivila, on je OK lik, a ionako ne znam kako bih utukla vrijeme.
- Sanjao sam svoj lijes, kužiš, usro sam se od straha!
- Martine, opet si se prepušio?
- Ma nisam, jebote, znaš da više ne uzimam ta sranja. Kužiš, mamina teta ima neku poznanicu koja gleda u karte. Meni je rekla da mi je život u opasnosti!
- Ma daj...
- Kad ti kažem, jebote, prvo ona, a sad taj san. Sav se tresem, na antidepresivima sam cijeli tjedan.
- Ma ne pričaj gluposti, ako budeš uzimao sve te lijekove možda se predoziraš. Hahahhaha...
- Bit će tebi mene žao...
Nikada nisam razmišljala kakav bi svijet, konkretnije moj svijet, bio da nema Martina. Valjda sam toliko navikla da je uvijek tu, negdje, blizu, pa mi je bilo nezamislivo da bi mogao ikada otići. Realnija mi je bila pomisao da ćemo svi otići, a on jedini ostati, sjediti po birtijama, piti kavice, nešto povremeno raditi, uglavnom džabalebariti...
- Bog čuva budale, moj Martine, ti si, dakle, siguran – potapšala sam ga po ramenu pokušavajući ga razveseliti.
Dan nije bio naporan, završila sam posao relativno brzo i otišla kući.
*****
Probudila sam se u znoju. Na stravičnoj slici sna Martin je bio mrtav. Ležao je na pločniku, obliven krvlju. Nije se znalo jel' ga udario automobil ili ga je netko upucao. Jednostavno je ležao mrtav. Pokraj njega sam ja stajala mrtva hladna i nešto zapisivala. U snu se nismo poznavali. Ili sam ja toliko oguglala na ljudsku patnju, bol i suze da mi je i gubitak prijatelja bio rutinski zadatka kojega moram odraditi i otići kući. Trgnula sam se i popila gutljaj vode. Ajme, sad se već brinem.
******
Martin je bio visok, suhonjav i pomalo nespretan. Mahao je rukama dok je pričao, čas sam njegove prste vidjela pred nosom, čas je njima zaticao poludugu kosu za uši. Bio je dobar, iako je pomalo riskantno ustvrditi za nekoga da je apsolutno dobar ili apsolutno zao. Ipak, u Martinovim se očima nije mogla nazrijeti ni trunka zloće, osim ona neka iskra koja ga je tjerala da uvijek iznova nanosi zlo i bol samo jednoj jedinoj osobi na svijetu – samome sebi. Bez stalnog posla, stalne cure i stalne obitelji. Rodbina je bila tu samo kada ga je trebala. A on je uvijek bio na usluzi svima, i to ne zato što je, kako se tumačilo, imao višak slobodnog vremena, nego što je imao osjećaj za ljude. Rijedak primjerak, uglavnom.
Razočaran životom s jedne i željan eksperimenata s druge strane, Martin se drogirao godinama. Izgubio je, tako, i ono malo ušteđevine koju si je prvih godina samostalnog posla uspio priskrbiti. Vjerovala sam mu kada je rekao da više ne uzima ta sranja, ali mu nisu vjerovali drugi, i to je bio najveći problem. Kad malograđanska sredina kaže „jednom narkoman, uvijek narkoman“, onda to tako i bude.
***
D. se nije javio već danima. S njegovog broja nije bilo niti jednog poziva, sms poruke. Nedostaje mi. Tek sad kada ga nema vidim da mi se uvukao pod kožu. Šteta što to nisam shvatila ranije, možda ne bih na njega one večeri ispucala svu svoju ljutnju, nakupljenu zbog neprestanog curenja iz nosa i kihanja izazvanog alergijom na ambroziju, kao i PMS-a i majstora koji su mi nakon renoviranja stana, svojom aljkavošću, ostavili za vratom prijeko nužno novo renoviranje stana....
*****
(bit će toga još...)
Post je objavljen 10.09.2008. u 16:15 sati.