(by anna)
Jesam, stvarno.
Imam prijateljicu koja si je istetovirala na leđima riječi vječiti sanjar. Na kineskom. Trebala bih tražiti od nje ta slova pa ih istetovirati na sred ćela. Svega mi.
Znala sam ja da lelujam među oblacima i prije. Pa bih se kao trudila napraviti balans, pa malo skinuti ružičaste cvike i realno pogledati svijet i život koji me okružuje. Onda sam odustala, jer sam... shvatila da više volim misliti da su ljudi dobri i čekati da dokažu suprotno. Da želim misliti da živim u zemlji koja je prošla kroz noćnu moru, iz koje se budi i iz koje će se probuditi bolja i veća nego ikad....Da želim vjerovati u ljubav od koje se brda i nebo i zemlja tresu...Pa se sve pokazalo suprotnim. A ja opet ostala idealista.
Taj svoj idealizam sam uvijek povezivala sa dječijim u sebi. To dječije u meni mi je uvijek bilo nešto toliko čisto i neiskvareno koje sam priznajem, njegovala u sebi. Ne čuvala. Njegovala.
I tako, danas, mene ta ista djeca, ta utočišta moga idealizma, poraze. Dva dječaka, prepiru se oko olovke, jedan ubode drugog, taj ubodeni počne plakati, ja prilazim i kao da pokušamo riješiti sukob. Zašto ga je ubo olovkom? Zato što ga je izazivao i zato što je prvi počeo. I sad ja, idealista kažem: „A zar ne misliš da je mudrije bilo da mu ne uzvratiš istom mjerom, već da kažeš meni pa da ja riješim problem?“ Tad se uključi cijeli razred. Pazite, ne dvoje-troje djece. Cijeli razred. „Znate, nas roditelji uče da kada nas neko izaziva ili udari, da trebamo uzvratiti istom mjerom, da ne ostajemo dužni...i kao da to nije dovoljno, kažu mi: “Znate, naša bivša učiteljica nam je rekla da se branimo kada nam neko nešto uradi, rekla je da i mi udaramo“. I tu ja zanijemim. Pa ih pitam zar stvarno misle da je to jedini ispravni način? A oni će „Pa naravno!! Učiteljice, nekad stvarno morate uzvratiti istom mjerom!!“ I još me pogledaju kao da sam tog momenta pala sa Marsa među njih...
Prvo: ni djeca, više nisu idealisti.
Drugo: imaću pune ruke posla ove godine.
Post je objavljen 09.09.2008. u 19:34 sati.