1. GRAĐANSKI I SUDSKI POSTUPAK
Predmet pravne zaštite građanskog sudskog postupka su ugrožena i povrijeđena subjektivna građanska prava. Pravni subjekt može povrijediti tuđa građanska prava na taj način što smatra da njegovo protupravno ponašanje nije u suprotnosti s pravnim poretkom.
Građansko procesno pravo je sustav pravnih pravila kojima se regulira sudsko ostvarenje zaštite povrijeđenih ili ugroženih subjektnih građanskih prava koja proistječu iz građanskopravnih odnosa. Građansko procesno pravo spada u područje javnog prava, ima instrumentalni značaj i sadrži prisilne pravne norme. Pravnu zaštitu pružaju državni pravosudni organi. Privatno ostvarenje pravne zaštite-samopomoć, u načelu je zabranjeno.
Zaštita u građanskom sudskom postupku nije organizirana na jedinstven način, isto tako nema ni jedinstvene metode.
Zaštita se pruža post factum- nakon izvršenog događaja a ona se sastoji u naturanoj i novčanoj restituciji-postiže se kondementarnom tužbom.
Konstitutivnom tužbom –traži se od suda da stvori novi pravni odnos; da se preinači ili ukine već postojeći pravni odnos.
Deklaratornom tužbom –traži se od suda da utvrdi postojanje ili nepostojanje pravnog odnosa, njome se postiže pravna zaštita.
Redoviti način ostvarivanja pravne zaštite :
ó Redovni put-sudski postupak
ó Iznimno, samopomoć(nužna obrana, krajnja nužda)
Slučajevi samopomoći u građanskom pravu su:
1. ius retentionis-pravo zadržanja stvari radi naplate potraživanja
2. pravo neispunjenja ugovora
2. PROCESNE PRETPOSTAVKE
Procesne pretpostavke su okolnosti od čijeg postupanja ovisi dopustivost raspravljanja pred sudom. Njihova dopustivost se ispituje samo u parnici.
Kada su ispunjene procesne pretpostavke, sudac će dopustiti strankama da raspravljaju pred sudom. Kada nisu ispunjene procesne pretpostavke, sudac će ODBACITI tužbu jer nema uvjete za vođenje konkretne parnice. Ako je zahtjev tužitelja osnovan sudac će tužbu USVOJITI, a ako utvrdi odsustvo materijalnopravnih pretpostavki sudac će tužbu ODBITI. Procesne pretpostavke dijelimo na:
1. PREPOSTAVKE KOJE SE TIČU SUDA sudska nadležnost, objektivnost sudaca
2. PREPOSTAVKE KOJE SE TIČU STRANAKA- stranačka i parnična sposobnost
3. PREPOSTAVKE KOJE SE TIČU PREDMETA SPORA- sudska nagodba, litispendancija
4. POZITIVNE PREPOSTAVKE- su one čije je postojanje potrebno za donošenje meritorne odluke
5. NEGATIVNE PREPOSTAVKE- njihovo postojanje sprečava vođenje parnice
6. APSOLUTNE PREPOSTAVKE- sud o njima vodi računa po službenoj dužnosti
7. RELATIVNE PREPOSTAVKE- sud o njima vodi računa samo na zahtjev stranke.
8. OPĆE PREPOSTAVKE- su one od čijeg postojanja ovisi dopustivost parnice
9. POSEBNE PREPOSTAVKE- od njihovog postojanja ovisi konkretna parnica.
3. PARNIČNI, IZVANPARNIČNI I IZVRŠNI POSTUPAK
PARNIČNI POSTUPAK je postupak koji predstavlja temeljnu i redovitu metodu ostvarivanja i pružanja pravne zaštite koju pruža državno pravosuđe.
Ovaj je postupak uređen propisima koji su
građanski- povreda subjektivnih prava,
parnični-postojanje spora, parnice među strankama
Parnični postupak je jednoobrazan –pravila postupanja su jednaka za sve.
Vrste sporova u parnici: Ovaj se postupak nikad ne pokreće po službenoj dužnosti. Parnični postupak ima glavnu raspravu, uvijek su prisutne dvije strane, pravni lijekovi su devolutivne prirode-odluku o njima donosi viši sud. U parnici uvijek postoji spor, parnični je postupak vrlo rigorozan.
IZVANPARNIČNI POSTUPAK je izvanredni put pružanja pravne zaštite, pravila ovog postupka se primjenjuju samo onda kada je to određeno zakonom. Ovaj je postupka „nesporni“- primjenjuje se kada među strankama nema spora. Izvanparnični postupak je heterogen, elastičan, manje formalan. Ovaj se postupak može pokrenuti i po službenoj dužnosti, stranka u ovom postupku može biti samo jedna, ovdje nema glavne rasprave. Pravi lijekovi su devolutivno-remonstrativne prirode- odluku o njima donosi viši sud u kojim se rješavaju statusne stvari.
ó Postupci u kojima se rješavaju statusne stvari
ó Postupci u kojima se rješavaju imovinsko-pravne stvari
IZVRŠNI POSTUPAK je postupak pred sudom unutar kojeg se silom državne prinude ostvaruju naredbe suda iz kondementornih sudskih odluka.
Ovaj postupak slijedi samo onda kad nema dobrovoljnog ispunjenja i kad vjerovnik to traži. Sudski organ popisuje stvari koje su u vlasništvu tuženog, te stvari se obilježavaju pljenidbenim markicama i prodaju na našoj dražbi. Mjere izvršnog postupka se ponekad provode tijekom parničnog postupka.
4. PARNIČNI POSTUPAK I KAZNENI POSTUPAK
Dodirne točke ovih dvaju postupaka su:
1. isto faktično stanje može biti predmet suđenja u oba postupka
2. krivični sud je ovlašten u krivičnom postupku, na zahtjev oštećenog odlučivati o imovinskopravnom zahtjevu-adhezion postupak
3. Zajedničko im je prejudicijalno pitanje
4. Načelo ekonomičnosti-minimalni utrošak vremena i sredstava.
Osuđujuća presuda krivičnog suda uvijek veže i parnični sud, dok oslobađajuća presuda nije uvijek. Kad parnični sud ne bi bio vezan odlukom kaznenog suda bila bi ugrožena pravna sigurnost i načelo ekonomičnosti.
Parnični sud prigodom odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu neće biti vezan na presudu kaznenog suda ukoliko se tužbeni zahtjev temelji na objektivnoj kauzalnoj odgovornosti. Osoba koja postavlja imovinski zahtjev u kaznenom postupku je oštećeni.(naknada štete, vraćanje stvari).
5. PRETHODNO PITANJE
Prethodno pitanje je pitanje koje treba riješiti jer bez rješenja toga pitanja ne može se riješiti glavna stvar. To pitanje se odnosi na postupanje nekog prava ili pravnog odnosa. To je podloga na kojoj sud gradi odluku o glavnoj stvari. U Hrvatskom je pravu odlučivanje o prethodnom pitanju riješeno kombinacijom potpune vezanosti za odluku nadležnog organa za rješenje prethodnog pitanja i samostalnog rješavanja tog pitanja. Svaki organ je ovlašten odlučivati o svim pitanjima predjudicijanog značaja bez obzira je li i inače nadležan za njihovo rješavanje.
Sud pred kojim se pojavilo prethodno pitanje, ne mora o njemu uvijek odlučivati već može prekinuti postupak i čekati da nadležno tijelo o tom pitanju meritorno pravomoćno odluči.
Ako je nadležni organ već odlučio o prethodnom pitanju kao glavnoj stvari onda je organ pred kojim se to pitanje javlja, VEZAN za odluku tog nadležnog organa. Odluku o tome pitanju je deklarativne pravne naravi jer se tu utvrđuje samo sadržaj pravnog odnosa. Ako građanski sud nije vezan odlukom nadležnog organa, pa sam odluči o tom pitanju, njihova odluka ima učinak samo u tekućoj parnici.
6. PRAVNA POMOĆ
Pravna pomoć je opći procesnopravni fenomen, to je pomaganje jednog pravosudnog organa drugomu organu u izvođenju parničnih radnji-u parničnom postupku, izvan glavne rasprave. Svi državni organi su dužni ukazivati na pravnu pomoć u parničnom postupku sudovima, a sudovi to nisu dužni učiniti državnim tijelima. Svaki sud obavlja radnju u postupku u svom području, ali ako postoji opasnost od odgode sud poduzima radnje i na području susjednog suda.
Pravna pomoć se pruža samo na molbu parničnog suda.
Predmet pravne pomoći ne može biti provođenje glavne rasprave, tj. raspravljanje i odlučivanje-donošenje meritorne odluke.
Za pružanje pravne pomoći stvarno su nadležni općinski sudovi.
Mjesno je nadležan onaj sud na čijem području treba izvesti zatraženu radnju . ako zamoljeni sud nije nadležan da obavi radnju za koju je zamoljen, ustupiti će zamolnicu nadležnom sudu, a ako mu to tijelo nije poznato vratiti će zamolnicu. Sudovi ukazuju pomoć inozemnim sudovima u slučajevima predviđenim u ugovorom, i ako postoji uzajamnost u ukazivanju pravne pomoći. Domaći sud će uskratiti pravnu pomoć inozemnom sudu ako se traži izvršenje radnje protivne javnom poretku, u tom slučaju Vrhovni sud donosi konačnu odluku. Sudovi uzimaju u obzir postupke molbi za pravnu pomoć samo ako su dostavljene: diplomatskim putem, ako su na hrvatskom jeziku ako su ovjereni.
7. NAČELO USTAVNOSTI I ZAKONITOSTI
Načelo ustavnosti i zakonitosti zahtijevaju da svi zakoni moraju biti suglasni s Ustavom, a svi drugi propisi suglasni s ustavom i zakonom.
ó NAČELO USTAVNOSTI zahtijeva da sve pravne norme budu u skladu temeljnim pravnim izvorom-Ustavom, te da sudovi koji primjenjuju pravne norme , rukovode ustavnim načelima. Ako sud smatra da zakon koji treba primijeniti nije suglasan Ustavu, zastati će s postupkom i zatražiti od Vrhovnog suda da podnese Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti. Ako Vrhovni sud nađe da nema osnove za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom, niži sud će primijeniti postojeći zakon.
ó NAČELO ZAKONITOSTI je jedno od temeljnih načela građanskog postupka. Parnične radnje se moraju temeljiti a zakonu ZPP-zakon o parničnom postupku je jedini zakonski izvor za postupanje suda.
Ako sud utvrdi da propis koji treba primijeniti nije u skladu s Ustavom i zakonom, neće primijeniti propis i o tome će izvijestiti Vrhovni sud.
Sud neće zastati s postupkom već će direktno primijeniti višu normu koja je u suprotnosti s nižom normom.
8. NAČELA DISPOZICIJE(MATERIJALNE) I OFICIJELNOSTI
Prema načelu dispozicije postupak pred sudom ovisi o VOLJI STRANAKA a prema načelu oficijelnosti taj postupak ovisi o VOLJI SUDA.
Hrvatski parnični postupak sagrađen je na temelju načela dispozicije, ali je ublažen prisilnim normama-oficijelnosti. Načelo dispozicije je dominatno u pokretanju parničnog postupka i određivanju teme raspravljanja u sporu, a načelo oficijelnosti, u odvijanju parnice, do donošenja konačne odluke. Iz načela dispozicije proizlazi da sud mora odlučiti samo o osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva, prije toga sud utvrđuje sadržaj činjenične (PREMISA MINOR) i pravne osnove(PREMISA MAIOR). Kad sud ne uspije formirati izvjesno uvjerenje o pravnim činjenicama, sud uzima nepostojećom tvrdnju stranke koja pruženim dokazima nije kod suca formirala uvjerenje o istinitosti tvrdnje. Dispozitivne tvrdnje odnose se na :MATERIJALNE I PROCESNE.
ó MATERIJALNE –dispozicije kod kojih stranka raspolaže predmetom spora . Tu spadaju:odricanje od tužbenog zahtjeva, sudska nagodba.
ó PROCESNE - dispozicije koje se odnose izravno na suštinu spora. Njihovi se učinci ne prelivaju izvan parnice, ako su izvan parnice nemaju pravni učinak. One ne mogu utjecati na sudbinu parnice kao materijalne.
9. NAČELO PRAVNOG INTERESA
Pravni interes je procesna pretpostavka koja označava buduću korist koja pravni subjekt očekuje samo u vlastitim pravnim odnosima. Pravni interes za podnošenje pravnih lijekova ima samo ona stranka koja može u instancijskom postupku poboljšati svoj položaj. Pravni interes mora biti PRAVNI I KONKRETAN.
Država štiti samo one zahtjeve koje sadrže pravnu korist, a sve druge odbacuje. Ako stranke samo tvrde da njihova prava povrijeđena sudac će na početku suđenja izvesti HIPOTETSKI sud tako što će pretpostaviti da ukoliko je tužiteljeva tvrdnja istinita, onda će o tom zahtjevu meritorno odlučivati. Pravni interes je preventivni faktor koji zaustavlja pred vratima sudnice sve one koji se ne mogu nadati koristi od suđenja. Kod traženja kondemnatorne i konsitutivne zaštite pravni se interes PRESUMIRA, kod deklaratorne zaštite tužitelj može učiniti VJEROJATNIM postojanje interesa za tužbu.
10. NAČELO EKONOMIČNOSTI
To je pomoćno načelo parničnog postupka i primjenjivo je za svaku ljudsku djelatnost. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Trebalo bi da se parnica provede tako da njeni troškovi ne nadmaše vrijednost pravnog interesa koji se štiti.
Temeljni činitelj u ostvarivanju načela ekonomičnosti je SUD. Preduvjet za to je stručno i radno iskustvo suca, kao i temeljita priprema glavne rasprave. ZPP čitavim nizom odredaba nalaže sudu da postupa na najsvrsihodniji način:npr. prisutnim strankama sud na ročištu priopćava vrijeme i mjesto sljedećeg ročišta, ako nije potrebno pripremno ročište predsjednik vijeća odmah zakazuje glavnu raspravu. Sud može spojiti ročišta radi zajedničkog raspravljanja i donošenja presude.
Načelo ekonomičnosti je u koliziji s načelom traženja istine. Svaki parnični postupak mora uvažiti dvije suprotne potrebe:potrebu da se potpuno i istinito utvrde sve važne činjenice i potrebu da se postupak što brže provede.
11. NAČELO SASLUŠANJA STRANAKA
Načelo saslušanja stranaka traži da se svakoj stranci omogući obrana vlastitih interesa radi postizanja procesne ravnoteže. Sud mora omogućiti svakoj stranci da poduzme sve parnične radnje koje može poduzeti i druga stranka. Sud će moći utvrđivati i one činjenice koje stranke nisu iznijele, i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile, ali su značajni za odlučivanje.
Načelo dispozicije nalaže sudu da omogući svakoj stranci da se izjasni o novostima svoga postupka. Sud ne može stranku prisiliti da se služi svojim ovlaštenjima. Tuženik može biti pasivan u parnici, parna znanost je iza toga izvela 3 teorije:TEORIJE LITISKONTESTACIJE( načini suprotstavljanja protivniku):
ó POZITIVNA LITISKONTESTACIJA-ova teorija počiva na pravnoj teoriji da pasivna stranka pristaje na tvrdnje svog parničnog protivnika.
ó NEGATIVNA LITISKONTESTACIJA- ovdje postoji pravna filicija da pasivna stranka niječe sve tvrdnje svog parničnog protivnika). Ova teorija pretpostavlja postojanje dvije suprotne tvrdnje, sud utvrđuje koja je točna.
ó NEUTRALNA LITISKONTESTACIJA- ovo je stajalište hrvatskog procesnog prava. Tvrdnje aktivne stranke en mogu se smatrati ni istinitim ni neistinitim samo zbog toga što se protivnik nije o njima izjasnio. Povreda načela saslušanja stranaka je razlog APSOLUTNE NIŠTAVOSTI o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti u stadiju pravnih lijekova.
12. NAČELO TRAŽNJA ISTINE
Stjecanje istinite spoznaje o objektivnoj stvarnosti je bitan preduvjet za zakonitost i pravilnost sudske odluke. Od suda se traži da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Nepotpuno ili pogrešno utvrđeno činjenično stanje je jedan od razloga za žalbu. U pravnoj teoriji postoje dvije metode utvrđivanja istine:
ó LEGALNA ILI ZAKONSKA-to je metoda traženja tzv. formalne istine jer su zakonom unaprijed propisane metode, sredstva i ocjene činjenica.
ó SLOBODNA OCJENA DOKAZA je sustav traženja materijalne istine. Sud o izboru sredstava dokazivanja , metodama odlučuje slobodno.
Moguće je kontrolirati rezultat sučevog istraživanja, napadati ga žalbom. Suvremeni hrvatski procesni sustavi određuje da je sud dužan istinito utvrditi sporne činjenice u parnici, prema svome uvjerenju temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno. Sud u stvarnosti stječe samo relativni ali ne i apsolutnu istinu. Sustav građanskog procesnog prava počiva na 4 elementa sudske zaštite: zakonitost, istinitost, ekonomičnost i sigurnost. Da bi spoznaja bila potpuno istinita trebalo bi uložiti neograničeno vremena i sredstava-to je u suprotnosti s načelom ekonomičnosti.
U parnici postoji niz zakonskih propisa koji su zapreke utvrđivanju istine:
-neke činjenice se dokazuju samo određenim dokazima
-zapreku predstavlja i postojanje „presumptio juris et de iure“
-sud izvodi neke dokaze ako predlagatelj predujmi određeni iznos.neki svjedoci mogu odbiti svjedočenje u parnici.
13. RAVNOPRAVNO I ISTRAŽNO NAČELO
Ono predstavlja uputu o predmetu ispitivanja procesnog materijala radi utvrđivanja relevantnih činjenica u parnici. Neposredno izvođenje dokaza predstavlja radnu metodu po kojoj su jednom subjektu povjerene funkcija ispitivanja dokaznih sredstava i funkcija ocjene dokazne vrijednosti i ispitanih sredstava. Ako su ove funkcije povjerene raznim subjektima vlada posredno načelo. Raspravna metoda je dominantna u odnosu na prikupljanje činjenica, a istražna metoda dominira u prikupljanju dokaza. Sud se u parnici može služiti samo činjenicama koje su stranke istaknule, ali sud uzima u obzir općepoznate činjenice, indicije, kao i sve druge od kojih zavisi postojanje procesnih pretpostavki, pa čak i onda kad ih stranke nisu iznijele.
-Dokazi su informacije pomoću kojih sud formira uvjerenje o postojanju pravno relevantnih činjenica. Građanski proces ovlašćuje suca da izvede i one dokaze koje stranke koje stranke nisu predložile, pa čak i one činjenice čijem se izvođenju stranke protive, ako su oni značajni za odlučivanje.
-Pravila iskustva –to su apstraktni sudovi činjenične naravi, koji su zasnovani na dugotrajnom promatranju životnih pojava, za koje se osnovano može pretpostaviti da će vrijediti za buduće slučajeve.
-Pravna pravila -to su apsolutni imperativi o tome kako treba regulirati pravne odnose, sud ih mora poznavati-„jura novit curia“-sud poznaje pravo.
14. NAČELO NEPOSREDNOSTI
Ono predstavlja uputu u metodi ispitivanja procesnog materijala radi utvrđivanja relevantnih činjenica u parnici. Neposredno izvođenje dokaza predstavlja radnu metodu po kojoj su jednom subjektu povjerene funkcija ispitivanja dokaznih sredstava i funkcija ocjene dokazne vrijednosti ispitanih sredstava . Ako su ove funkcije povjerene raznim subjektima, vlada posredno načelo.
ó NAČELO NEPOSREDNOSTI U UŽEM SMISLU- ono rješava odnos sud-dokazno sredstvo a teorijski počiva na tri temeljna zahtjeva:
1. sud mora VLASTITIM ČULIMA zapažati prirodu i sadržaj dokaznih sredstava
2. sud mora ODLUČITI o dokaznoj vrijednosti materijala u parnici
3. isti sud mora ODMAH nakon glavne rasprave donijeti odluku o sporu.
ó NAČELO NEPOSREDNOSTI U ŠIREM SMISLU-rješava odnos dokazno sredstvo-relevantna činjenica. Primjena načela neposrednosti u hrvatskom pravu traži:
-da se svi dokazi izvedu na usmenoj raspravi pred cijelim vijećem
-da se sporna rasprava okonča na prvom ročištu(ako je to moguće)
-da se presuda donese odmah nakon glavne rasprave.
15. NAČELO USMENOSTI I PISMENOSTI
Načelo usmenosti bi značilo da pred sudom uvažavamo samo usmeni izričaj, dok pismeni nema nikakvog značaja. Pismeni dokumenti bili bi samo najava onog što će se usmeno poduzeti na tržištu.
Načelo pismenosti znači da usmena saopćenja nemaju efekta ako nisu napisana:“ što nije u spisima ne postoji na svijetu.“
Prednosti načela usmenosti: pristupačnija je većem broj građana, demokratičnija je, ima veći stupanj ekonomičnosti, jednostavnije je zauzimanje stava prema drugoj strani, omogućava realizaciju načela javnosti.
Nedostaci načela usmenosti- improvizacija, nepreciznost, stalno ponavljanje već rečenog.
Prednosti načela pismenosti: preciznost, konciznost, izlaganje bez ponavljanja, promišljenost, ostavlja tragove.
Nedostaci načela pismenosti: nedemokratičnost, tj. nedostupnost nepismenim ljudima, odsustvo spontanosti i iskrenosti.
Na ročištu vlada načelo USMENOSTI, a izvan njega PISMENOSTI, ako nije predviđen oblik parnične radnje.
16. NAČELO KONCENTRACIJE POSTUPKA I JEDINSTVA GLAVNE RASPRAVE
Koncentracija postupka znači da stranke već na prvom ročištu moraju iznijeti sve činjenice, ponuditi sva dokazna sredstva i izjasniti se o navodima protivne stranke. Razlikujemo dvije metode koncentracije:
ó METODA STROGOG ZAKONSKOG RADA- postupak je podijeljen na stroge stadije:
° Stadij iznošenja tvrdnji tužitelja
° Stadij iznošenja tvrdnji tuženog
° Stadij podnošenja dokaznih prijedloga
° Stadij izvođenja dokaza.
Ako stranke nisu vršile radnje koje su predviđene za određeni stadij, izgubile su pravo ta te radnje vrše u kasnijim stadijima. Da bi se to izbjeglo, stranke su sve procesne radnje vršile u prvom stadiju, jer nisu znale da će poduzeta radnja dati rezultat ili ne. Ovo je dovodilo do dekoncentracije postupka, do gomilanja parničnih radnji, time se postupak odugovlačio.
ó METODA ARBITRARNOGA RADA-kod ove metode također postoje stadiji ali među njima nije tako oštra granica tako da stranke mogu vršiti parnične radnje u bilo kojem stadiju. Veliki nedostatak ove metode je beneficium novorum, što može biti sredstvo za odugovlačenje postupaka. Ako sud utvrdi da stranke namjerno odugovlače postupak, ne može odustati od utvrđenja činjenica zbog toga. Jedina sankcija za stranu koja na ovaj način zloupotrebljava svoje pravo jest plaćanje parničnih troškova (ZPP).
-Jedinstvo glavne rasprave-ona se sastoji od više ročišta, ali ona ipak predstavljaju jednu procesnu cjelinu. Pravne radnje koje se izvode su pravno relevantne i mogu se izvoditi u svim stadijima. Procesni materijal se koristi u tijeku cijelog postupka, bez obzira ako dođe do promijene vijeća. Izraženija granica postoji samo između prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka. Moguća je i prekluzija-prigovor mjesne nenadležnosti, ulaže se samo do glavne rasprave.
17. NAČELO JAVNOSTI
Zadatak načela javnosti je da građanima omogući kontrolu rada sudstva, a sudu da preventivno utječe na građane s metodama postupka.
ZPP izričito propisuje da je glavna rasprava JAVNA.
-OPĆA JAVNOST u glavnoj raspravi mogu sudjelovati samo punoljetne osobe koje ne smiju nositi oružje. Teoretski. Sudjelovati može neograničen broj osoba, a praktično sudjeluje ih onoliko koliko ih sudnica može primiti.
-STRANAČKA JAVNOST-odnosi se na stranke , zastupnike, opunomoćenike. Kada se govori o javnosti postupka misli se na opću javnost. Opća javnost može biti isključena za cijelu glavnu raspravu ili dio, ako to zahtijevaju interesi javnog reda ili razlozi morala-javnost se isključuje ovdje odlukom suda. O isključenju javnosti odlučuje vijeće RJEŠENJEM-obrazloženo, javno objavljeno. Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba. Ako je javnost bila isključena na glavnoj raspravi, izreka presude se čita javno. Osobe koje su sudjelovale na glavnoj raspravi moraju čuvati kao tajnu sve što su saznale na raspravi.
Povreda načela javnosti ima za posljedicu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, samo onda ako je isključena javnost protivno zakonu, u svim drugim slučajevima povrede mogu biti samo relativno bitne.
Neopravdano isključenje javnosti razlog je apsolutne ništavosti presude.
18. NAČELO PRUŽANJA POMOĆI NEUKIM STRANKAMA
Iako je u našem pravu proklamirana jednakost, ipak vlada faktična nejednakost. Tu se posebno misli na različite intelektualne, ekonomske i obrazovne mogućnosti pojedinca. Sud nije obvezan obavještavati stranke o njihovim materijalnopravnim ovlaštenjima. Sudu je veoma teško davati procesnopravna ovlaštenja, a da izbjegne informacije o materijalnopravnim ovlaštenjima. Zato je sud dužan da u takvim situacijama njegova obavještenja o materijalnopravnim posljedicama budu opće prirode, bez ulaženja u detalje jer u protivnom ugrožava vlastitu objektivnost i privilegira jednu od stranaka.
Sud je dužan upozoriti stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima koja joj po procesnom(pravu)zakonu pripadaju koje parnične radnje može poduzeti.
19. NAČELA SAVJESNOG KORIŠTENJA PROCESNIH OVLAŠTENJA
Suvremeno pravo je ograničeno vršenje STVARNOPRAVNIH ovlaštenja. Odredio je da se vlasnik dužan suzdržavati od radnji kojima se otežava korištenje prava drugih osoba. Sudionici OBVEZNOPRAVNIH odnosa dužni su pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, dužni su suzdržavati se postupaka kojima mogu uzrokovati štetu drugima. Nesavjesno korištenje svojim pravima može biti rezultat namjere ili nemara, a zlouporaba je namjerno poduzimanje takvih radnji. Sud ne smije onemogućiti stranci vršenje njenih garantnih procesnih prav, ali joj mora onemogućiti njihovo protupravno djelovanje. Prema našem pravnom sustavu, sud neće uvažiti ona raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala.
20. IZUZEĆE SUDACA
Temeljni preduvjet za objektivno suđenje i pravilno donošenje odluke jest nepristranost sudaca. Izuzeće sudaca. Izuzeće sudaca je jamstvo kojim se osigurava da u konkretnom sporu ne sudi sudac pojedinac čija se objektivnost dovodi i pitanje.
-apsolutni razlozi za izuzeće sudaca dovode do izuzimanja suca, IUDEX INHABILIS, relativni razlozi dovode do isključenja suca po sili zakona, IUDEX SUSPECTA,
APSOLUTNI RAZLOZI-sudac ili sudac porotnik ne može obnašati sudačku dužnost.
ó Ako je stranka u sporu, zastupnik ili punomoćnik, ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak..
ó Ako radi kod pravne osobe koja je stranka u sporu
ó Ako mu je stranka krvni ili zakonski srodnik
ó Ako je staratelj usvojitelj ili usvojenik stranke, njezinog zakonskog zastupnika ili opunomoćenika.
ó Ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluka nižeg suda.
Na apsolutne razloge za isključenje suca, sud pazi po službenoj dužnosti. Kada sudac sazna za neki apsolutni razlog, sudac je dužan prekinuti rad na tome predmetu i o tome izvijestiti predsjednika suda, koji će mu odrediti zamjenu.
RELATIVNI RAZLOZI-oni nisu taksativno navedeni u zakonu kao što su apsolutni, u obliku generalne klauzule je određeno postojanje razloga za izuzeće uvijek kada postoji okolnost koja dovodi u sumnju nepristranost suca. Izuzeće suda mogu tražiti i stranke podnošenjem zahtjeva za izuzeće, najkasnije do završetka glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom.
O zahtjevu stranke za izuzeće odlučuje predsjednik suda, odlučuje se RJEŠENJEM. Protiv rješenja kojim se prihvaća zahtjev za izuzeće, nije dopuštena posebna žalba. Ako je odlučivao sudac koji je trebao biti izuzet zbog apsolutnih razloga, postoji bitna povreda određenih parničnih postupaka; ako postoji relativan razlog, postoji relativna povreda i zbog nje se ne može kao kod apsolutne tražiti ponavljanje postupka.
Kao razlog za isključenje može se smatrati bilo koja okolnost koja je takve naravi da dovodi u (pitanje)sumnju objektivnost određenog suca u određenoj stvari.
21. NADLEŽNOST-OPĆENITO, VRSTE
Nadležnost je pravo i dužnost parničnog suda da riješi jednu građanskopravni spor ili da poduzme određenu radnju u postupku. U OBJEKTIVNOM smislu nadležnost je djelokrug poslova koje vrši sud u obnašanju svoje funkcije.
SUBJEKTIVNO-to je zakonom utvrđeno pravo suda da vrši određenu djelatnost.nadležnost je pravo stranaka da se obrate određenom sudu poradi na rješavanju nastalog građanskopravnog spora i dužnost stranke da se podvrgne suđenju određenog suda. Pravila o nadležnosti su IUS COGNES.-prisilna ili kogentna.
1. APSOLUTNA NADLEŽNOST-pokazuje da je suđenje u konkretnom sporu nadležan sud, a ne neki drugi organ, ona vrši razgraničenje nadležnosti.
2. RELATIVNA NADLEŽNOST ILI KOMPENTENCIJA-omogućuje razgraničenje djelokruga poslova domaćih sudova u okviru sudskog sustava.
u okviru relativne nadležnosti razlikujemo :STVARNU I MJESNU NADLEŽNOST. Nadležnost sudova-pravila o nadležnosti određena su NEPOSREDNO ZAKONOM. Samo u nekim slučajevima sud ili stranke su ovlašteni odrediti nadležnost.
22. STVARNA NADLEŽNOST-VRIJEDNOST PREDMETA SPORA
ó OBJEKTIVNI KRITERIJ –stvarna nadležnost je određena prema predmetu spora, npr. trgovački sudovi stvarno su nadležni za rješavanje plovidbi sporova, redoviti sudovi odlučuju u sporovima iz osobnih ili obiteljskih odnosa.
ó VRIJEDNOSNI KRITERIJ-nadležnost je određena po vrijednosnom sporu. To je vrijednost subjektivnog prava koje se štiti u postupku, izražena u novcu. Vrijednost predmeta spora označava tužitelj u tužbi; uzima se u obzir samo vrijednost GLAVNOG ZAHTIJEVA. Ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva iste pravne osnove, nadležnost se određuje po zbroju vrijednosti tih zahtjeva. Ako se tužbom zahtjeva samo davanje osiguranja za određena potraživanja koje treba osigurati. Ako je tužitelj vrijednost predmeta označio suviše visoko ili nisko sud će na pripremnom ročištu ili prije glavne rasprave provjeriti točnost naznačene vrijednosti.
ó OSOBNI KRITERIJ –prema osobi procesnih subjekata, tu spadaju sudovi opće nadležnosti-lex generalis, posebne nadležnosti-lex specialis.
ó ATRAKCIJSKI KRITERIJ –stvarna nadležnost se zasniva na činjenici da se kod nekog suda već vodi postupak
FUNKCIONALNA NADLEŽNOST –podvrsta stvarne nadležnosti, određuje se koji sud će biti nadležan za rješavanje o pravnim lijekovima. Određena je prema sudu koji je u konkretnom slučaju odlučivao u prvostupanjskom postupku.
23. MJESNA NADLEŽNOST, VRSTE
Pravilima o mjesnoj nadležnosti određuje se koji će od stvarno nadležnih sudova postupati u konkretnom sporu, razgraničuje se teritorijalna nadležnost između stvarno nadležnih sudova. Mjesna nadležnost jednog suda određuje se prema vrsti koja postoji između sudskog područja, s jedne strane i parničnih stranaka i predmeta parnice s druge strane.
ó OPĆA MJESNA NADLEŽNOST-za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, to je sud kod kojega se mogu pokretati sve parnice protiv tuženika. Nadležan je sud na čijem području tuženik ima prebivalište. Ako on nema prebivalište u našoj državi, nadležan je sud na čijem području tuženik ima boravište. Za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba, nadležan je sud njihova sjedišta.
ó POSEBNA MJESNA NADLEŽNOST
° IZABERIVA ILI ELEKTIVNA NADLEŽNOST-FORUM ELECTIUM-za neke vrste sporova tužitelju je prepušten izbor između suda određenog zakonom u cilju olakšanja pokretanja i vođenja spora. Ako je jednom tužbom tuženo više osoba, a nemaju mjesnu nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od tuženika.
1. za sporove zakonskog uzdržavanja-sud tužiteljeva prebivališta je nadležan.
2. izvanugovorna odgovornost za štetu-nadležan sud-gdje je šteta nastala
3. bračni spor-razvod braka-nadležan sud posljednjeg prebivališta supružnika
4. suđenje u sporovima protiv pravne osobe koji ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, nadležan je i sud mjesta gdje se nalazi ta poslovnica.
° ISKLJUČIVA MJESNA NADLEŽNOST-FORUM EXCLUSIVE-Pravilima o isključivoj mjesnoj nadležnosti isključuje se svaka (druga) nadležnost osim one propisane zakonom. Ona može postojati:
1. za suđenje u sporovima o pravu korištenja i raspolaganju nekretninama u društvenom vlasništvu, sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini ili iz ugovora o korištenju stana i poslovnih prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem području nalazi nekretnina.
2. založno pravo na zrakoplovu, brodu, zakup zrakoplova, broda, isključivo je nadležan sud na čijem se području vodi upisnik zrakoplova, broda.
3. sporovi u tijeku sudskog izvršnog postupka-nadležan je sud na čijem se području provodi sudsko izvršenje.
° POMOĆNA ILI SUSPIDIJARNA NADLEŽNOST-FORUM SUBSIDALE-Pomoćna nadležnost se primjenjuje u slučajevima kada se ne mogu primijeniti pravila o općoj, posebnoj nadležnosti jer ne postoji element povezivanja sa područjem nadležnog suda, ili oni isu poznati. Ova pravila se primjenjuju:
1. kod materijalnog suparništva nadležan je sud jednog od glavnih dužnika.
2. ako se u stranoj državi sudi domaćoj osobi pred sudom koji nije nadležan, u domaćoj državi se može suditi stranom državljaninu pred nenadležnim sudom
3. bračni spor-nadležan je sud tužiteljeva prebivališta/boravišta.
24. ATRAKCIJA NADLEŽNOSTI
Po pravilima o atrakciji nadležnosti suda se zasniva na činjenici što se pred određenim sudom vodi ili pokreće postupak koji je u izvjesnoj vezi s parnicom koja se tek pokreće. Utvrđivanjem nadležnosti ostvaruje se ekonomičnost i efikasnost postupka kao i načelo jedinstvene primjene zakona.
ó NEPOTPUNA ATRAKCIJA-privlačna snaga započetog postupka utječe samo na promjenu odredaba o mjesnoj nadležnosti. U sporovima za koje je nadležan izvršni sud, nadležnost se određuje prema vrijednosti spora, i atrakcija je nepotpuna.
ó POTPUNA ATRAKCIJA-privlačna snaga započetog postupka takva je da utječe promjenu odredaba o mjesnoj i stvarnoj nadležnosti.
° JAČA ATRAKCIJA-niži sudovi privlače k sebi predmete iz nadležnosti višeg suda.
° SLABIJA ATRAKCIJA-viši sudovi privlače k sebi predmete nižih, obrnuto ne vrijedi.
Za rješavanje sporova protiv materijalnopravnih suparničara za koje ne postoji nadležnost istog suda, nadležan je sud jednog od tuženika-slabija atrakcija.
25. DELEGACIJA I ORDINACIJA DRUŠTAVA
Do delegacije dolazi kad sud koji je po zakonu mjesno nadležan ne može postupati u konkretnom predmetu-NUŽNA DELEGACIJA ili kad nije svrsishodno da postupa u tom predmetu-SVRSIHODNA DELEGACIJA. Delegacija je dopuštena samo između sudova iste vrste i iste stvarne nadležnosti.
ó NUŽNA DELEGACIJA –ona postoji ako nadležni sud zbog izuzeća sudaca ne može postupati u konkretnoj stvari. Nadležni sud će o tome obavijestiti NEPOSREDNO VIŠI SUD, koji će odrediti drugi sud s tog područja.
ó SVRSISHODNA DELEGACIJA-najviši domaći sud određene vrste može na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud ako je očito da će lakše provesti postupak.
ó GENERALNA DELEGACIJA –može se odrediti samo temeljem zakona. Zakonom se rješavanje nekih sporova daje u nadležnost sudovima određenog ranga i vrste.
ORDINACIJA NADLEŽNOSTI-ona postoji ako se na temelju zakonskih odredbi ne može utvrditi koji je domaći sud mjesno nadležan, a nepobitno je da postoji jurisdikcija domaćeg suda. Kada postoji ordinacija, tužitelj mora Vrhovnom sudu prijedlog istaknuti PRIJE pokretanja parnice.
26. PROROGACIJA NADLEŽNOSTI
Prorogacija –određivanje mjesne nadležnosti sporazumom stranaka.
UGOVOR O PROROGACIJI- stranke određuju koji će sud biti mjesno nadležan za rješavanje spora umjesto suda koji je za taj spor po zakonu mjesno nadležan.
Ugovor o prorogacija valjan je:
ó Ako je zaključen pismeno prije podnošenja tužbe
ó Ako je isprva o ugovoru priložena uz tužbu
ó Ako je ugovorom sud stvarno nadležan
ó Ako se ugovor odnosi na mjesnu nadležnost prvostupanjskog suda
ó Ako sud čija se nadležnost derogira nije isključivo nadležan za suđenje.
Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti inozemnog suda, time one derogiraju nadležnost domaćeg suda za rješavanje svog spora. Ugovor je valjan:
ó Ako je bar jedna stranka strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu.
ó Ako nije riječ o sporu za koji postoji isključiva nadležnost domaćeg suda.
PREUŠUTNA PROROGACIJA (prorogatio tacita)–postoji kada stranke izričito ne ugovore prorogaciju mjesne nadležnosti. Sud ne mora po službenoj dužnosti paziti na mjesnu nadležnost tijekom cijelog postupka.Nakon zakazivanja glavne rasprave sud se može oglasiti mjesno nenadležnim samo po prigovoru tuženika, ali najkasnije na pripremnom ročištu. U pravnim sustavima u kojima u prvom stupnju mogu biti nadležni sudovi različitog ranga, moguća je prešutna prorogacija STVARNE nadležnosti. Do toga može doći ako sud višega ranga na pripremnom ročištu ne proglasi svoju stvarnu nadležnost za rješavanje predmeta za koju bi bio nadležan sud iste vrste, ali nižega ranga(obrnuto nije moguće).
27. USTALJIVANJE NADLEŽNOSTI-PERPETUATIO FORI
Nadležnost je procesna pretpostavka koja se tiče suda i o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti. Sud ocjenjuje odmah poslije primitka tužbe je li nadležan i u kojem je sastavu nadležan. Sud to čini s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu.
Pravilo o ustaljivanju nadležnosti ne važi:
ó Ako nastupe okolnosti koje uvjetuju prestanak nadležnosti domaćeg suda.
ó Ako tužitelj preinači svoj tužbeni zahtjev na način da bi suđenje bio nadležan sud druge vrste.
Perpetuatio fori-pravilo o ustaljivanju nadležnosti propisano je da bi se spriječila eventualna zlouporaba procesnih ovlaštenja i osiguralo provođenje načela ekonomičnosti. Kada vi u takvoj situaciji postojala dužnost ustupanja predmeta nenadležnom sudu, stranke bi, nenamjernim promjenama okolnosti tijekom postupka, mogle prouzročiti odugovlačenje parnice.
28. NENADLEŽNOST
Kad sud tijekom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neko drugo tijelo, oglasiti će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Kad sud tijekom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud, proglasiti će se nenadležnim, ukinuti će provedene radnje i odbaciti tužbu(osim u slučajevima određenim zakonom, u kojima nadležnost domaćeg suda ovisi i o pristanku tuženika).
Ako sud utvrdi svoju APSOLUTNU ili RELATIVNU nenadležnost, odluka koja je donio je konačna, protiv rješenja je dopuštena žalba koja ima suspenzivni učinak. Povreda pravila apsolutne nadležnosti razlog je ništavnosti, relativna nenadležnost dovodi do blažih posljedica. Svaki sud tijekom postupka pazi po službenoj dužnosti svoju STVARNU nadležnost. Ako je održano pripremno ročište ili je počela glavna rasprava viši sud prvog stupnja se ne može oglasiti stvarno nenadležnim za predmet iz nenadležnosti nižeg suda prvog stupnja iste vrste. Zbog stvarne nenadležnosti mogu se ulagati i izvanredni pravni lijekovi osim ponavljanja postupka.
Kad sudsko vijeće utvrdi da je riječ o sporu koji treba suditi sudac pojedinac istog suda, postupak će se nakon pravomoćnosti tog rješenja nastaviti pred sucem pojedincem. Kad sudac pojedinac nađe da je za suđenje nadležno vijeće istog suda, postupak će se nastaviti pred vijećem.
O MJESNOJ nenadležnosti sud vodi računa ex offo ili na prigovor tuženika podnesen najkasnije na pripremnom ročištu ili do upuštanja tuženika u raspravio u glavnoj stvari. Povreda odredaba o mjesnoj nadležnosti razlog je apsolutne ništavnosti na koju žalbeni sud pazi samo u povodu izjavljene žalbe.
Sud ne pazi na ovu povredu po službenoj dužnosti, ovdje se ne mogu izjaviti izvanredni pravni lijekovi. Sud kome je predmet bio ustupljen kao nadležnom nastaviti će postupak kao da je kod njega bio pokrenut.
29. SUKOB NADLEŽNOSTI
Sukob nadležnosti postoji kada dođe do sukoba pravnih pravila koja se odnose na nadležnost ili neslaganja u shvaćanjima između dva ili više tijela o tome koji je od njih nadležan u konkretnoj stvari:
ó POZITIVAN SUKOB NADLEŽNOSTI-nastaje kada između dva ili više sudova prisvajaju nadležnost u sporu, koji je kod njih istovremeno pokrenut.
ó NEGATIVAN SUKOB NADLEŽNOSTI- nastaje kada dva ili više sudova odbijaju svoju nadležnost u istom sporu, tvrdeći da nijedan sud od njih nije nadležan. Ako sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom, smatra da je nadležan sud koji mu je ustupio predmet, dostaviti će predmet sudu koji treba riješiti taj sukob. Sukob nadležnosti između sudova iste vrste rješava zajednički neposredno viši sud,a sukob između sudova različite vrste rješava Vrhovni sud.
Ustavni sud rješava sukob o jurisdikciji-to je sukob nadležnosti između sudova i državnih i društvenih tijela. Dok se ne riješi sukob nadležnosti, sud kome je predmet ustupljen treba poduzeti radnje za koje postoji opasnost od odgode.
Post je objavljen 08.09.2008. u 14:29 sati.