MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO
OSNOVNE ODREDBE ZRSZ-a
ZRSZ – Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja
Čl. 1 . Ovaj zakon sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, obiteljske, imovinske i druge odnose s međunarodnim elementom.
Sadržaj ovog zakona je određen u 2 aspekta:
1. U pogledu društvenih odnosa koje uređuje zakon
2. U pogledu pravnih pravila koje zakon obuhvaća
Ovaj zakon sadrži i pravila o nadležnosti sudova i drugih organa RH o raspravljanju odnosa iz čl. 1 i pravila za priznanje i izvršenje stalnih sudskih i arbitražnih odluka – čl.1.
ODNOSI S MEĐUNARODNIM ELEMENTOM – OBILJEŽJEM
Odnosi među ljudima-društveni odnosi najčešće nastaju, razvijaju se i prestaju unutar granica pojedine države: to su unutarnji ili nacionalni odnosi. Postoje i odnosi koji se razvijaju preko državne granice, za njih se kaže da imaju međunarodni element (subjekti su stranci, strani državljani). Prema ZRSZ-u rabi se pojam «odnos s međunarodnim elementom», a ne obilježjem.
KOLIZIJSKA PRAVILA ILI PRAVILA O ODREĐIVANJU MJERODAVNOG PRAVA
Kod odnosa s međ. elementom postavlja se pitanje koje pravo treba primijeniti za reguliranje konkretnog odnosa, domaće ili strano?
Kolizijska pravila ne rješavaju neposredno odnos s međ. elementom, nego to čine na posredan način, upućivanjem na mjerodavno domaće ili strano pravo koje treba primijeniti za reguliranje određenog odnosa.
Kolizijska pravila mogu biti:
- jednostrana ili nepotpuna – upućuju na primjenu samo domaćeg prava i ova su pravila veoma rijetka u hrvatskom zakonodavstvu (na pravo ………?i stvarno pravo gradnje na brodu primjenjuje se hrv. zakon)
- dvostrana ili potpuna – upućuju na primjenu i domaćeg i stranog prava.
Dvostrana pravila rješavaju obje strane problema kod izbora mjerodavnog prava za odnose s međ. elementom, propisana su u ZRSZ-u.
Kolizijska pravila imaju specifičnu strukturu, imaju 2 dijela:
1. kategorija vezivanja – to su razni odnosi vezani za pojedina pravila
2. poveznica – služi za određivanje mjerodavnog prava.
Kategorija vezivanja je npr. – uvjet za sklapanje braka, a poveznica – državljanstvo. Kao poveznice osim državljanstva mogu biti domicila – prebivalište, boravište, sjedište pravne osobe, autonomija stranaka, mjesto počinjenog delikta.
Poveznice mogu biti:
1. Pravo državljanstva ili domovinsko pravo – lex patriae
2. Pravo prebivališta – lex domicili
3. Pravo mjesta gdje se nalazi stvar – lex rei sitae
4. Pravo izabrano sporazumnom voljom ugovornih stranaka –lex a…………….?
5. Pravo mjesta gdje je poduzet pravni čin – lex loci actius
6. Pravo mjesta gdje je počinjen delikt – lex loci delicti a………….?
7. Pravo države suda – lex fori
PROCESNA PRAVILA ZA ODNOSE SE MEĐ. ELEMENTOM
Procesna pravila sadrži ZRSZ, to su pravila o nadležnosti sudova, pravila postupka, pravila za priznanje i izvršenje sudskih i arbitražnih odluka. Sva ta pravila nose zajednički naziv: MEĐUNARODNO PROCESNO PRAVO. Pravila međ. procesnog prava se uvijek izučavaju i kodificiraju zajedno sa pravilima međunarodnog privatnog prava.
NADLEŽNOST SUDA I POSTUPAK
1. Nadležnost suda RH postoji ako tuženik ima prebivalište u RH.
2. Ako nema prebivalište ni u jednoj državi, a ima boravište u RH, nadležan je sud u RH.. Sud RH je nadležan i ako tuženik ima boravište u RH, ako osoba prema kojoj je podnesen zahtjev boravi u RH.
3. Isključiva nadležnost suda postoji kad je to zakonom određeno.
4. Ako u stranoj državi postoji nadležnost stranog suda u sporovima protiv državljana RH, a o tome nema odredbi u našem zakonu, ti će kriteriji biti mjerodavni za sud u RH.
5. Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti suda ako je barem jedna od njih strani državljanin, a ne postoji isključiva nadležnost RH.
6. Kad nadležnost suda RH ovisi o pristanku tuženika da sudi sud RH, smatra se da je tuženik dao pristanak podnošenjem odgovora na tužbu
7. Kad je nadležnost suda RH određena pod pretpostavkom da parnična stranka ima državljanstvo RH, ta nadležnost postoji i za apatride.
8. U sporovima protiv državljana RH koji žive u inozemstvu gdje su ih na službu uputili državni organi, nadležnost suda postoji samo ako su imali prebivalište u RH.
9. U sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, nadležnost suda RH postoji samo ako su ispunjeni uvjeti od 1 do 8 i ako je šteta nastala u RH.
10. U sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost suda RH postoji ako se na tlu RH nalazi imovina tuženika.
11. U sporovima protiv fizičke ili pravne osobe , koja ima sjedište u inozemstvu za obveze nastale u RH, nadležnost suda RH postoji ako ta osoba ima na tlu RH predstavništvo ili zastupništvo.
12. Isključiva nadležnost suda RH postoji u sporovima o pravu raspolaganja s nekretninama u društvenom vlasništvu, ako se nalazi u RH.
13. U sporovima zbog smetanja posjeda nadležnost postoji ako su smetnje nastale u RH.
14. U sporovima o pravu raspolaganja i o založnom pravu na zrakoplovima nadležnost postoji ako se na teritoriju RH vodi upisnik u koji je zrakoplov upisan.
15. U sporovima o imovinskim odnosima bračnih drugova nadležnost postoji kad tuženik nema prebivalište u RH, a tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište ili boravište u RH.
16. Nadležnost suda RH u sporovima o imovinskopravnim odnosima bračnih drugova postoji bez obzira postoji li brak ili je prestao.
17. Nadležnost suda RH postoji u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka i kad tuženik nema prebivalište u RH:
a) ako su oba državljani RH, bez obzira na prebivalište
b) ako je tužitelj državljanin RH i ima prebivalište u RH
c) ako su bračni drugovi imali svoje posljednje prebivalište u RH, a tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište u RH
d) ako je tuženi bračni drug državljanin RH i ima u RH prebivalište, nadležnost suda u RH je isključiva.
18. U sporovima za razvod braka nadležnost suda RH postoji i ako je tužitelj državljanin RH, a pravo države čiji je sud nadležan ne predviđa ustanovu razvoda braka.
19. U sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva i materinstva, nadležnost suda RH postoji i kad tuženik ne prebiva u RH:
a) ako su tužitelj i tuženik državljani RH bez obzira na prebivalište
b) ako je tužitelj državljanin RH i ima prebivalište u RH
c) ako je tužba podnesena protiv djeteta koje je državljanin RH ili ima prebivalište u RH, nadležnost suda je isključiva
20. Nadležnost suda RH postoji i u sporovima o odgoju djece koja su pod roditeljskim staranjem i kad tuženik nema prebivalište u RH.
21. Nadležnost suda RH postoji u sporovima o zakonskom uzdržavanju :
a) ako dijete podnese tužbu i ima prebivalište u RH
b) ako su tužitelj i tuženi državljani RH bez obzira na prebivalište
c) ako je tužitelj maloljetnik i državljanin je RH
22. Za davanje dozvole za stupanje u brak nadležnost suda RH postoji ako je podnositelj zahtjeva državljanin RH.
23. Za raspravu nepokretne ostavine bitno je da se ona nalazi u RH
24. Za nekretninu stranca bitno je da se ona nalazi u RH
25. Za nekretninu apatrida, bitno je da se nalazi u RH
26. Organ RH odlučuje o usvojenju ako je usvojitelj državljanin RH i prebiva u RH
27. Organ RH je isključivo nadležan o starateljstvu državljana RH
28. Organ RH poduzima nužne privremene mjere radi zaštite ličnosti, prava i interesa stranog državljanina koji ima imovinu u RH, o tome obavještava organ države čiji je ta osoba državljanin.
29. Sud RH je isključivo nadležan za proglašenje nestalog državljanina RH umrlim, bez obzira na prebivalište
30. Za stranačku i parničnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin
31. Sud RH prekida postupak na zahtjev stranke ako je u tijeku spor pred stranim sudom u istoj pravnoj stvari između istih stranaka:
a) ako je najprije pred stranim sudom pokrenut postupak
b) ako je u pitanju spor za koji ne postoji isključiva nadležnost RH
c) ako postoji uzajamnost
32. Za ocjenu nadležnosti suda RH značajne su činjenice koje postoje u vrijeme kad parnica počinje teći.
33. Kad strani državljanin koji nema prebivalište u RH pokreće parnicu pred sudom RH dužan je tuženiku na njegov zahtjev osigurati parnične troškove.
34. Tuženik nema pravo na osiguranje troškova :
a) ako u državi čije je državljanin tužitelj se ne daje osiguranje
b) ako tužitelj u RH uživa pravo azila
c) ako je riječ o potraživanju iz radnog odnosa
d) ako je riječ o bračnim sporovima
Sud određuje iznos i rok osiguranja uz uvjete uzajamnosti. Osoba bez državljanstva ima pravo na oslobođenje plaćanja parničnih troškova ako ima prebivalište ili boravište u RH
PRIZNANJE I IZVRŠENJE STRANIH ODLUKA – SUDSKE ODLUKE
1. Strana sudska odluka ima pravni učinak u RH ako je prizna sud
2. Strana odluka se priznaje ako podnositelj zahtjeva podnese potvrdu nadležnog stranog suda o pravomoćnosti te odluke
3. Sud odbija priznanje odluke ako je utvrđena nepravilnost u postupku
4. Strana odluka se ne priznaje ako je sud RH isključivo nadležan
5. Ne priznaje se ako je sud RH u istoj stvari donio pravomoćnu odluku
6. Odluka se ne priznaje ako je u suprotnosti s ustavom RH
7. Ne priznaje se ako postoji uzajamnost
ARBITRAŽNE ODLUKE
1. Strana arbitražna odluka je ona koja nije donesena u RH
2. Takva se odluka priznaje ako stranka koja podnese zahtjev priloži:
a) izvornu odluku arbitraže ili njen ovjereni prijepis
b) izvorni ugovor o arbitraži ili nj. ovjereni prijepis
3. Priznanje strane arbitražne odluke se odbija ako se utvrdi:
a) da se po pravu RH predmet ne podvrgava arbitraži
b) da postoji nadležnost suda RH
c) ako je priznanje odluke u suprotnosti s Ustavom
d) da ne postoji uzajamnost
e) da ugovor o arbitraži nije sklopljen u pismenom obliku
f) da ugovor nije pravovaljan
g) ako stranka nije bila uredno obaviještena
h) da je arbitražni sud prekoračio granice svoga ovlaštenja
i) da je izreka arbitražne odluke nerazumljiva ili proturječna
Protiv rješenja o priznanju stranke izjavljuju žalbu u roku od 15 dana.
OSTALA PRAVILA MPP-a SADRŽANA U ZRSZ-u ZA UREĐIVANJE ODNOSA S MEĐUNARODNIM ELEMENTOM
Suvremena pravna znanost proširuje pojam međ. privatnog prava tako da ono obuhvaća i supstancijalna pravila kojima se neposredno uređuju odnosi s međunarodnim elementom, a to su pravila o pravnom položaju stranaca, domaćih osoba i dr.
1. Državljani RH mogu u inozemstvu sklopiti brak pred ovlaštenim konzularnim predstavništvom, ako je to predviđeno međ. ugovorom.
2. Poslove starateljstva za državljane RH u inozemstvu obavlja konzularno ili diplomatsko predstavništvo, ako je to u skladu s ugovorom
3. Državljaninu RH može u inozemstvu sastaviti oporuku diplomatsko ili konzularno predstavništvo
4. Konzularna predstavništva mogu ovjeravati potpise, rukopise, prijepise.
5. Potvrdu o propisima koji važe ili su važili u RH radi njihove upotrebe pred organima strane države izdaje Ministarstvo pravosuđa i uprave RH
- Ako osoba koja je državljanin RH ima državljanstvo iz neke druge države, smatra se da ima samo državljanstvo RH
- Ako osoba koja nije državljanin RH ima dva strana državljanstva smatra se da je državljanin one u kojoj ima prebivalište.
- Ako osoba nema državljanstvo ili se ono ne može utvrditi mjerodavno pravo se određuje prema njezinu prebivalištu.
PRAVNE (ZAKONSKE) PRAZNINE
Zakonski tekstovi u MPP-u ma koliko detaljni i precizni bili ipak ne sadrže cjelovite odgovore na sva pitanja koja se pojave . Zbog toga se pravosudni organ nalazi pred pravnom prazninom koju rješava pronalaskom pravnog pravila putem analogije.
U nedostatku rješenja iz hrvatskog pravnog sustava pristupa se primjeni MPP-a.
Ako u pomorskom zakoniku nema odredaba o pravu mjerodavnom za neki odnos, primjenjuju se:
- odredbe i načela samog zakonika
- odredbe i načela drugih zakona s međunarodnim elementom
- načela pravnog poretka RH
- općeprihvaćena načela međ. privatnog prava
IZVORI PRAVA I NJIHOVA HIJERARHIJA
Odgovor na pitanje gdje se nalaze pravna pravila za reguliranje odnosa s međunarodnim elementom daju izvori MPP-a. Izvori MPP-a mogu biti: UNUTARNJI I MEĐUNARODNI
Drugi zakoni koji uređuju materiju MPP-a javljaju se kao lex speciale u odnosu na ZSRZ, zbog toga se odredbe ZRSZ-a ne primjenjuju na ovu materiju ako su regulirani drugim zakonima.
Međunarodni ugovori kojima je vezana RH su važniji od ZRSZ-a. I ustav RH daje prednost primjeni međunarodnih ugovora ako su u skladu s ustavom. Međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u RH, ako nisu u suprotnosti s ustavom i pravnim poretkom RH.
Dvostrani međ. ugovori se svrstavaju u skupine:
- Ugovori o pravnoj pomoći
- Konzularne konvencije
- Ugovori o trgovini i plovidbi
- Višestrani međunarodni ugovori-konvencije
Posebno su važne Haške konvencije (1893) i RH obvezuju sljedeće:
1. Konvencija o građanskom sudskom postupku
2. Konvencija o sukobu zakona u pogledu oporučnih raspolaganja
3. Konvencija o zakonu koji se primjenjuje na prometne nesreće
4. Konvencija o olakšavanju međ. pristupa sudovima.
Osim haških konvencija postoji mnoštvo drugih koje se odnose na statusne predmete, intelektualno vlasništvo, cestovni i zračni promet, međunarodnu kupoprodaju.
Ne primjenjuje se pravo strane države ako je protivno Ustavu.
JAVNI POREDAK
Strano pravo na koje upućuje domaće kolizijsko pravilo neće se iznimno primijeniti u 2 slučaja:
1. ako je strano pravo protivno javnome poretku
2. kad je mjerodavnost stranog prava nastala zaobilaženjem zakona
Javni poredak označava temeljna načela pravnog poretka pojedine države koja se moraju uvijek primjenjivati na njenom teritoriju. Javni poredak se pojavljuje kao razlog za odbijanje primjene stranog prava u 12. stoljeću kod postglosatora.
Savigny – kao predstavnik njemačke škole prvi je pokušao na sustavan način obraditi pitanje javnog poretka, polazeći od stava da se strano pravo neće iznimno primjenjivati kada je protivno prisilnim pravilima domaćeg prava. Na ovu teoriju nadovezuje se učenje talijanske škole čiji je predstavnik Mancini koji ističe da javni poredak nije više iznimna pojava nego jedno od temeljnih načela međunarodnog prava.
Prema vladajućem mišljenju, javni poredak ima obilježje iznimke, tako da samo temeljne razlike između domaćeg i stranog prava mogu biti razlogom za pozivanje na javni poredak i isključenje od primjene stranog prava. Odredbe stranog prava ne primjenjuju se ako bi se učinak primjene očito protivio javnom poretku RH.
Pravni poredak ima izniman nacionalni karakter, ima relativni karakter s obzirom na prostor i vrijeme. Shvaćanja o javnom poretku razilaze se u pojedinim državama, a u jednoj državi se s vremenom mijenjaju.
U određivanju sadržaja hrvatskog javnog poretka odlučujuću ulogu imaju ustavna načela (Ustav iz 1990) ali dolaze u obzir i načela ostalih grana prava. Pozivanjem na zaštitu hrvatskog javnog poretka nije moguće primijeniti mjerodavno strano pravo koje npr.dopušta nacionalnu, vjersku i socijalnu diskriminaciju.
Funkcije javnog poretka: negativna i pozitivna
Negativna funkcija – kada se odbija primjena stranog mjerodavnog prava zbog protivnosti javnom poretku domaće države
Pozitivna funkcija – kada se nalaže primjena određenih pravila domaćega prava, bez obzira na strano mjerodavno pravo. U teoriji se posebno ukazuje i na mogućnost tzv. ublaženog djelovanja javnog poretka kod rješavanja pravnih odnosa koji su nastali u inozemstvu po stranom pravu. Kad bi strani pravni odnos bio u suprotnosti s hrvatskim javnim poretkom ipak nema zapreke da se u RH ostvaruju učinci tog prava, npr. Poligamija.
U nekim haškim konvencijama nalazimo odredbe o javnom poretku, s tim da se primjena mjerodavnog prava može odbiti samo ako je to očito protivno javnom poretku. Što se tiče ZPP-a javni poredak dolazi do izražaja pri ukazivanju međ. pravne pomoći. Domaći sud će uskratiti pravnu pomoć inozemnom sudu ako se traži izvršenje radnje protivne javnom poretku. Ne primjenjuje se pravo strane države koje bi bilo mjerodavno prema odredbama bilo kojeg zakona ako bi cilj njegove primjene bio izbjegavanje primjene prava RH – čl. 5 ZRSZ-a
ZAOBILAŽENJE ZAKONA - FRAUDULOZNOST
O zaobilaženju zakona u MPP-u govorimo kada stranke nastoje namjerno izbjeći primjenu redovito mjerodavnog prava na način što svojevoljno mijenjaju državljanstvo, domicil kako bi primijenili povoljnije pravo. Najširu pozornost zaobilaženja zakona skrenula je glasovita francuska presuda u slučaju presude princeze Beafremont. U francuskom pravu nije bio dopušten razvod braka, pa je princeza preuzela njemačko državljanstvo i razvela se. Zaobilaženje zakona pojavljuje se najčešće u obiteljskom i nasljednom pravu.
Da bi se zaobilaženje ostvarilo potrebno je ispuniti 2 uvjeta:
1. objektivna pretpostavka: promjena poveznice u kolizijskom pravilu
2. subjektivna pretpostavka : namjera da se zaobiđe zakon
Svatko može promijeniti državljanstvo, ali se to ne smije zloupotrebljavati.
Ako bi prema odredbama ovog zakona trebalo primijeniti pravo strane države, uzimaju se u obzir njegova pravila o primjeni mjerodavnog prava. Ako pravila strane države o određivanju mjerodavnog prava uzvraćaju na pravo RH, primijenit će se pravo RH ne uzimajući u obzir pravila o određivanju mjerodavnog prava – čl. 6.
RENVOI – PREUPUĆIVANJE
Problem «renvoi u međunarodnom pravu nastaje samo onda ako se zauzme gledište da
kolizijska pravila domaćeg prava lex fori upućuje na primjenu cjelokupnog prava strane
države. Pri tome strano pravo može sadržavati kolizijsko pravilo koje upućuje natrag na primjenu polaznog domaćeg prava ili dalje na primjenu nekog trećeg prava.
U prvom slučaju govorimo o renvoi u obliku UZVRATA jer domaće kolizijsko pravilo upućuje na primjenu stranog prava, a pravo strane države natrag na primjenu polaznog domaćeg prava.
U drugom slučaju govorimo o renvoi u obliku upućivanja na daljnje pravo, kada domaće kolizijsko pravilo upućuje na primjenu stranog prava, a pravo strane države preko kolizijskog pravila upućuje na pravo treće države.
Prema mišljenju nekih učenjaka renvoi nije obvezatan već se po svrsishodnosti o tome odlučuje. Vodi se računa i o prigovoru protiv renvoi, to izaziva pojavu logičkoga duga - CIRCULUS VITIOSUS.
Situacije u kojima se isključuje renvoi – prema ZRSZ-u:
- kod autonomije stranaka (sporazum ugovornih stranaka)
- kad je mjerodavno pravo određeno pravilom LOCUS REGIS ACTUM.
Pravni posao je valjan ako je pravovaljano mjesto sklapanja kod unifikacije kolizijskih pravila kod međunarodnih konvencija. U slučaju uzvrata primjenjuje se hrvatsko pravo, a u slučaju upućivanja na treće države primjenjuje se isključivo hrvatsko pravo. Ako ovim zakonom (ZRSZ) nije drugačije određeno smatra se da su pravni posao i pravna radnja u pogledu oblika pravovaljani, ako su pravovaljani bilo po pravu mjesta gdje je pravni posao sklopljen, odnosno pravna radnja poduzeta – čl. 7 ZRSZ-a, bilo po pravu koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla, pravne radnje.
OBLIK PRAVNIH AKATA
Pravni poslovi i pravne radnje zasnivaju se u vrlo različitim oblicima. U MPP-u je ustaljeno pravilo «locus regit actum» - mjesto vlada aktom i to pravilo izražava shvaćanje da je za vanjski oblik pravnih akata mjerodavno pravo mjesta, gdje je pravni akt sklopljen. Ovo pravilo ima obvezatan ili fakultativni karakter.
Starija gledišta brane obvezatno djelovanje ovog pravila, dok u suvremenom pravu dominira ideja o fakultativnom djelovanju ovog pravila. U obiteljskim odnosima ovo pravilo je obvezatno, za oblik braka mjerodavno je pravo mjesta-države gdje se brak sklapa, a za oblik usvojenja mjerodavno je pravo mjesta zasnivanja usvojenja. U nasljednim odnosima ovo je pravilo fakultativno, pravo oporučitelja, mjerodavno je mjesto njegova prebivališta ili boravišta, a za nekretnine mjerodavno je mjesto gdje se nekretnina nalazi. Od ovog pravila postoji izuzetak, a to je da valjanost ugovora o nekretninama uređuje lex rei sitae.
ZASTARA
Za zastaru je mjerodavno pravo koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla, odnosno pravne radnje – čl. 8. Razlikovanje pravne prirode zastare važno je zbog određivanja mjerodavnoga prava: ako je zastara procesnopravni fenomen vrijedi zakon suda ex fori, a ako je zastara materijalnopravni institut vrijedi lex cause – pravo vezano za sadržaj pravnog posla.
ZRSZ polazi od koncepcije da je zastara institut materijalnog prava. U pomorskom zakoniku se primjenjuje lex fori. Pitanje jeli nezastarivost zahtjeva po stranom mjerodavnom pravu u protivnosti s hrvatskim javnim poretkom, diskutabilno je i zato ga treba rješavati u svakom konkretnom slučaju posebno. Pravo strane države primjenjuje se prema smislu i pojmovima čl. 9 ZRSZ-a .
KVALIFIKACIJA
Kvalifikacija je opća pravna metoda koja se vrši u svim granama prava i to kad se konkretni životni odnos ili činjenično stanje mora supsumirati pod relevantne pravne pojmove. Najstarija teorija ukazuje da se kvalifikacija vrši prema domaćem pravu države suda - lex fori. Drugo suprotno gledište vodi računa o ulozi stranog prava u kvalifikaciji, zato se ona vrši prema pravu države koje je mjerodavno za konkretni pravni odnos – lex causae.
Treće mišljenje zastupa ideju o internacionalnoj kvalifikaciji pomoću autonomnih pojmova međunarodnog privatnog prava (poredbenom analizom).
U novije vrijeme sve se više govori o tzv.dvostrukoj stupnjevitoj kvalifikaciji po kojoj se kvalifikacija vrši po onom pravu kojem pripada pravno pravilo. Koncepcija dvostruke kvalifikacije najbolje odgovara pravnom poretku države.
Čl.10. ZRSZ-a
Ako je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven, a pravila ovog zakona ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi, mjerodavno pravo određuje se prema pravilima tog pravnog poretka. Ako se na taj način ne može utvrditi mjerodavnost onda se uzima u obzir pravo područja u toj državi s kojim postoji najbliža veza.
NEJEDINSTEVNI PRAVNI POREDAK
U svijetu postoji određeni broj država koji nema jedinstveno pravo na cijelom teritoriju, jer je riječ o državama sa više pravnih područja. Takvi pravni poreci česta su pojava kod složenih, federativnih država. Za određivanje mjerodavnog prava u slučaju sukoba republičkih, odnosno pokrajinskih zakona postojala su posebna kolizijska pravila u teoriji nazvana «interlokalnim kolizijskim pravilima».
1979 – ZRSZ i nadležnost u obiteljskim i nasljednim odnosima.
Nastanak sukoba u tim područjima rješava se na dva načina:
1. Kada hrvatsko kolizijsko pravilo upućuje izravno na primjenu prava područja unutar države s nejedinstvenim pravnim poretkom. Ako to pravilo upućuje na konkretno mjesto onda je mjerodavno pravilo onog područja na kojem se to mjesto nalazi.
2. Kada kolizijsko pravilo ne upućuje na određeno pravno područje unutar države sa nejedinstvenim pravnim poretkom, a to su najčešće slučajevi u kojima kolizijsko pravilo upućuje na pravo državljanstva – lex patriae
1961 – Konvencija o sukobu oporučnih raspolaganja
1971 – Konvencija o zakonu o prometnim nesrećama
Haške su konvencije koje obvezuju RH.
Kolizijska pravila upućuju na izravnu primjenu prava određenog područja u državi s nejedinstvenim poretkom osim kada je u pitanju državljanstvo. Hrvatski zakoni koji sadrže pravila međunarodnog privatnog prava nemaju odredbi o nejedinstvenom pravnom poretku.
ČL. 11 i 12 ZRSZ-a
Ako osoba koja je državljanin RH ima i državljanstvo neke druge države, za primjenu ovog zakona smatra se da ima samo državljanstvo RH. Ako osoba koja nije državljanin RH ima dva strana državljanstva za primjenu zakona, ima državljanstvo države u kojoj ima prebivalište. Ako se ne može utvrditi ni boravište mjerodavno je pravo RH.
OPĆENITO O DRŽAVLJANSTVU
Državljanstvo je veza koja spaja pojedinu osobu sa određenom državom. Te osobe nazivamo državljanima, dok su ostali stranci. Svaka država slobodno svojim zakonodavstvom određuje državljane.
RH je 1991 donijela zakon o državljanstvu – određuje se stjecanje i prestanak.
Državljanska veza između pojedinca i države uobičajeno se stječe samom činjenicom rođenja: bilo po krvnoj vezi djeteta s roditeljima, načelo podrijetla – ius sanguinis, ili prema mjestu rođenja djeteta, načelo područja – ius soli.
Državljanstvo se može stjecati i na druge načine – prirođenjem/naturalizacija. Ovaj način stjecanja odnosi se na strance, država ga dodjeljuje svojim pravnim aktom koji se donosi po njegovoj molbi.
Zakon o državljanstvu ZD iz 1991 predviđa 4 načina stjecanja hrvatskog državljanstva:
1. PODRIJETLOM
2. ROĐENJEM NA TLU RH
3. PRIROĐENJEM
4. PO MEĐUNARODNIM UGOVORIMA
ZD predviđa 3 načina za prestanak hrvatskog državljanstva:
1. OTPUSTOM
2. ODRICANJEM
Ova dva povodom molbe državljanina, ako su ispunjeni zakonom propisani uvjeti.
3. MEĐUNARODNIM UGOVORIMA
Ponovno stjecanje izgubljenog državljanstva - REINTEGRACIJA
U 19 st. se razvila teorija po kojoj je državljanstvo ugovorna veza između države i njezinog državljanina, po drugoj teoriji državljanstvo je jednostrani pravni akt suverene države.
Po svojoj pravnoj prirodi državljanstvo je jednostrani akt suverene države. Ukupnost vlasti što je država vrši nad svojim državljanima, tzv. personalna suverenost, proteže se i na one državljane koji borave u inozemstvu – pozivanje na vojnu obvezu, plaćanje poreza. Po ustavu RH treba štititi prava i interese svojih državljana u inozemstvu. Prema ZD-u državljanstvo se dokazuje važećom osobnom iskaznicom, putovnicom. Državljanstvo stranca pred hrvatskim pravosudnim tijelima obično se dokazuje pomoću javnih isprava – certifikati o državljanstvu, putne isprave.
SUKOB DRŽAVLJANSTVA
Sukob državljanstva može biti pozitivan i negativan.
Pozitivan sukob postoji kad jedna osoba ima državljanstvo više država – BIPATRID / POLIPATRID. Negativan sukob postoji kad je u pitanju osoba bez državljanstva – APATRID
a) VIŠESTRUKO DRŽAVLJANSTVO
Ako se radi o osobi koja uz domaće državljanstvo ima i strano državljanstvo, takvu osobu treba tretirati kao da ima samo domaće državljanstvo. U slučaju kad je osoba samo državljanin više stranih država postoje različita mišljenja kojem državljanstvu treba dati prednost. Najčešće se ukazuje na efektivno državljanstvo-državljanstvo države s kojom je u najbližoj vezi. Za osobu s više stranih državljanstava smatra se: prvenstveno da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište, a u nedostatku toga da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i s kojom je u najbližoj vezi.
b) NEPOSTOJANJE DRŽAVLJANSTVA
Osoba bez državljanstva oslobođena je raznih dužnosti (vojna služba), ali njihova sigurnost je neizvjesna kao i boravak u određenoj državi.
1954 g. Donesena je Newyorška konvencija o pravnom položaju apatrida .
1951 g. Ženevska konvencija o pravnom položaju izbjeglica.
1967 g. Protokol o pravnom položaju izbjeglica
Kada se radi o apatridima na takve osobe umjesto nepostojećeg domovinskog prava treba primjenjivati pravo mjesta prebivališta osobe. U nedostatku prebivališta, primjenjuje se pravo boravišta osobe.
MEĐUNARODNOPRAVNO UREĐENJE DRŽAVLJANSTVA
Sloboda države u određivanju državljanstva je ograničena i to: međunarodnim ugovorima, običajima i načelima prava. Brojni autori podržavaju teoriju efektivnog državljanstva s ciljem da se ograniči minimalna sloboda države o određivanju državljanstva.
Haška konvencija iz 1930 nije uspjela dati opću konvenciju o državljanstvu.
a) MEĐUNARODNI UGOVORI O CESIJI TERITORIJA
Teritorijalne promjene među državama događaju se na miran način ili su posljedica ratnih događanja. Općenito je priznato rješenje da državljani države ustupateljice s prebivalištem na ustupljenom teritoriju mijenjaju državljanstvo i dobivaju od države koja je stekla teritorij.
Za osobe na ustupljenom teritoriju predviđa se i pravo opcije - to je pravo stanovnika na ustupljenom teritoriju da se izjasne o tome žele li zadržati svoje prijašnje državljanstvo, državljanstvo države ustupateljice.
b) MEĐUNARODNI UGOVORI O SUKOBU DRŽAVLJANSTVA
Haška konvencija 1930 (nije stupila na snagu)
Konvencija UN-a o državljanstvu udanih žena – 1957
Konvencija Vijeća Europe1963 o smanjenju broja osoba s višestranim državljanstvom
Konvencija UN-a 1961 – smanjenje slučajeva bez državljanstva
Newyorška konvencija 1954 – pravni položaj apatrida
Ženevska konvencija 1951 o pravnom položaju izbjeglica
RH je 21.07.1992 zaključila sporazum o prijateljstvu i suradnji s BiH po kojem će obje države omogućiti stjecanje dvojnog državljanstva.
ČL.13 ZRSZ-a
Sud ili drugi nadležni organ po službenoj dužnosti će utvrditi sadržaj stranoga mjerodavnog prava. Sud može zatražiti obavijest o stranom pravu od Ministarstva pravos..uprave RH. Stranke u postupku mogu podnijeti i javnu ispravu o sadržaju stranog prava.
UTVRĐIVANJE SADRŽAJA STRANOG PRAVA
Ako jedna Hrvatica i Talijan žele sklopiti brak pred hrvatskim nadležnim tijelom u tom slučaju se primjenjuju hrvatsko i talijansko pravo. Kada je riječ o primjeni domaćeg prava onda nema bitnih problema, ali kad je riječ o stranom pravu, tada je važno utvrditi njegov sadržaj.
Strano se pravo može smatrati kao činjenica. Postupak, postojanje i sadržaj stranog prava dokazuju stranke u postupku pred pravosudnim tijelom.
Prema drugom stajalištu treba strano pravo smatrati pravom i stoga je pravosudno tijelo dužno poznavati i primjenjivati strano pravo. Zato vrijedi načelo «iura novit curia» - sud poznaje pravo.
Prilikom utvrđivanja stranog prava pravosudni organ može zatražiti informacije od Ministarstva pravosuđa ili zatražiti certifikat od stranaka. Ako pravosudno tijelo ni na koji način ne uspije utvrditi sadržaj stranoga prava, postavlja se pitanje kako postupiti?
ZRSZ nije dao na to odgovora.
Slučaj se mora riješiti primjenom nekog drugog prava ( legis fori – to je primjena prava najbliže veze), (lex fori – primjena domaćeg prava državnog suda).
PRAVNI POLOŽAJ STRANACA
Povijesni razvitak
1. ANTIČKO DOBA
Prvobitno društvo nije davalo strancu nikakav pravni status. Rob nije bio pravni subjekt već se tretirao kao stvar – res.
2. RIMSKO PRAVO
Rimski građani imaju sva politička i građanska prava (ius civile)
Povlašteni pravni položaj su imali latini – ius comerciji. Imali su pravo sudjelovati u imovinskopravnom prometu, koristiti se testamentom. Za strance peregrine nije vrijedilo rimsko civilno pravo. Ediktom cara Karakle (212 g.) sve osobe postaju rimski građani.
3. FEUDALIZAM
Osobito nepovoljan položaj stranaca je bio u nasljednom pravu gdje je uvedena ustanova po kojoj se strancu odricalo aktivno i pasivno nasljedno pravo, a imovina umrlog pripada feudalnom gazdi.
4. FRANCUSKA REVOLUCIJA
U velikoj je mjeri utjecala na poboljšanje pravnog položaja, proglašena je sloboda, jednakost i bratstvo neotuđivim pravom čovjeka.
5. XIX i XX STOLJEĆE
Strancima i domaćim državljanima su zajamčena jednaka prava. 1950 g. donesena je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda.
OSNOVNI OBLICI UREĐIVANJA PRAVNOG POLOŽAJA STRANACA
Države po međunarodnom pravu su dužne poštivati minimalne i općeprihvaćene standarde za postupanje sa strancima. Za današnje je vrijeme karakteristično razlikovanje javnopravnog od privatnopravnog položaja stranaca i s druge strane je izražena tendencija izjednačavanja stranaca sa domaćim državljanima.
Uzajamnost - dvije države zahtijevaju jednako postupanje obiju strana.
Prema načinu postanka imamo:
- diplomatsku uzajamnost (na osnovi međ. ugovora)
- zakonsku uzajamnost (na osnovi zakona)
- faktičnu uzajamnost (na osnovi prakse međudržavnih odnosa)
Prema sadržaju imamo:
- formalnu uzajamnost – stranci uživaju jednaka prava kao i državljani RH, ali pod uvjetom da se i prema državljanima RH jednako postupa.
- materijalnu uzajamnost – kada je strancu u RH priznato pojedino pravo pod uvjetom da je to pravo priznato osobi iz RH u državi stranca. Postojanje uzajamnosti pretpostavlja se dok se ne dokaže suprotno.
Ostali oblici uređivanja pravnog položaja stranaca:
1. odmazda / retorzija
2. klauzula o najpovlaštenijoj naciji (ugovorna klauzula)
3. režim kapitulacije
Retorzija - je protumjera koju poduzima jedna država kada druga država s njezinim državljanima postupa diskriminatorno.
Ugovornom klauzulom države ugovarateljice obvezuje se da će njihovi državljani u oblastima dogovorenih odnosa uživati sva ona prava koja druga država ugovarateljica priznaje državljanima neke treće države.
Kapitulacija – režim koji je prestao vrijediti, a označavao je sklopljene ugovore između europskih država i država Dalekog istoka. Od vlasti i prava teritorijalne države su bili izuzeti državljani europskih država i podvrgnuti jurisdikciji konzula domovinske države.
POLOŽAJ STRANACA PO HRVATSKOM PRAVU
Posebna klasifikacija o položaju stranaca nije moguća. Pravila o pravnom položaju stranaca sadrže i međunarodni ugovori koji obvezuju RH. Svaka država slobodno odlučuje o kretanju i boravku stranaca.
1991g. – Zakon o kretanju i boravku stranaca ZKBS (RH).
ZKBS određuje uvjete pod kojima stranac može prelaziti državnu granicu, kretati se na području RH, privremeno boraviti ili se stalno nastaniti. Iz razloga zaštite nacionalne sigurnosti može se zabraniti ulazak u RH.
Stranac za ulazak u RH mora imati:
- važeću putnu ispravu
- vizu nadležnog hrvatskog tijela
Od putnih isprava najznačajnija je putovnica.
Isprave koje izdaje RH: putna isprava za izbjeglice, putna isprava za osobe bez državljanstva, putni list za stranca.. Vlada RH može odrediti ulazak u državu stranca i bez vize.
Stranci na području RH mogu imati: privremeni boravak, produženi boravak, boravak s poslovnom vizom, boravak na osnovi odobrenja trajnog nastanjenja, boravak po priznanju statusa izbjeglice. Od dana ulaska u RH stranac može boraviti najduže 3 mjeseca. Ako želi produžiti boravak, dužan je podnijeti zahtjev za produženje. Strancu se može odobriti i trajno nastanjenje.
Na području RH trajno nastanjenje strancu se odobrava uz uvjete: da je najmanje 1 g. dana u braku s hrvatskim državljaninom ili sa stranim koji ima trajno nastanjenje ili 3 g. u radnom odnosu. Stranci su i izbjeglice kojima se priznaje pravo da u drugim zemljama traže utočište, odnosno azil.
Boravak strancu prestaje – otkazom ili kad mu je izrečena mjera sigurnosti. Stranac dokazuje identitet stranom putnom ispravom. Ako je strancu izrečena mjera sigurnosti dužan je napustiti teritorij RH u roku koji odredi nadležno tijelo.
Kada je riječ o zapošljavanju stranaca primjenjuje se režim u obliku raznih dozvola.1992 Zakon o zapošljavanju stranaca ZZS. Prema ZZS-u stranac je osoba stranog državljanstva i apatrid. Stranac može zasnovati radni odnos u RH na temelju radne dozvole i ako udovoljava općim i posebnim uvjetima utvrđenim zakonom. Hrvatski ustav jamči strancima uživanje temeljnih sloboda i prava čovjeka, gospodarska, socijalna i kulturna prava. Politička prava nisu dostupna strancima. Nema nikakvih posebnih ograničenja strancu za sklapanje braka, a priznaje mu se pravo da bude usvojitelj ili staratelj. Strani državljani imaju u RH ista nasljedna prava kao i domaći državljani, ali pod uvjetom reciprociteta. Strancu se jamči pravo vlasništva–zakon o vlasništvu.
Ograničavanje stranaca u pogledu uživanja stvarnih prava na nepokretnim stvarima opravdava se raznim razlozima:
- nekretnine su dio državnog teritorija i ulaze pod pojam suverenosti
- nekretnine imaju vitalno značenje za gospodarstvo države
Kada nije u pitanju nasljeđivanje, stranci mogu pod uvjetom uzajamnosti stjecati vlasništvo nekretnina u RH ako suglasnost dadne Ministarstvo vanjskih poslova. Za osobe iseljene s područja bivše SFRJ potrebna je suglasnost ministra zaduženog za iseljeništvo. Strancima nije dopušteno stjecanje nekretnina ako one leže u određenom pojasu, a taj se pojas može proglasiti samo zakonom, radi zaštite interesa i sigurnosti RH. Strancima se priznaju i procesna prava, ali oni mogu biti u nepovoljnijem položaju:
- kada je tužitelj stranac dužan je osigurati parnične troškove
- kada se strancu na priznaje oslobođenje od prethodnog plaćanja troškova
AKTORSKA KAUCIJA – institut plaćanja troškova
SIROMAŠKO PRAVO – oslobođenje od plaćanja troškova
POSEBNI DIO
MJERODAVNO PRAVO
Čl. 14 ZRSZ-a
Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čija je ona državljanin. Fizička osoba koja bi prema pravu države čiji je ona državljanin bila poslovno nesposobna, poslovno je sposobna ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je nastala obveza.
PRAVO OSOBA
FIZIČKA OSOBA – čovjek kao pravna osoba
PRAVNA OSOBA - ovlaštena tvorevina kao pravna osoba
Mjerodavno pravo za uređivanje statusnih odnosa fizičke osobe naziva se PERSONALNI ILI OSOBNI STATUT – LEX PERSONALIS. Personalni statut se određivao po domicilu, kasnije po državljanstvu LEX PATRIE. RH za pravnu i poslovnu sposobnost proglašava njihovo domovinsko pravo.
PRAVNA SPOSOBNOST
Svaki je čovjek pravni subjekt i ima pravnu sposobnost – nosilac je prava i obveza.Stječe je rođenjem, a gubi smrću. Kad je u pitanju nasciturus (začeto nerođeno dijete),njegova prava se prosuđuju po lex causae – po pravnom poretku mjerodavnom za pravni odnos u okviru kojeg mu se priznaju prava ako se živo rodi.
POSLOVNA SPOSOBNOST
Poslovna sposobnost omogućuje fizičkoj osobi da očitovanjem svoje volje stječe prava i obveze i samostalno poduzima pravne radnje. Po hrvatskome pravu osoba je poslovno sposobna kada je punoljetna s navršenih 18 g. života. Po domovinskom pravu ako je osoba duševno ili tjelesno bolesna, u postupku pred nadležnim organom može biti lišena djelomično ili potpuno poslovne sposobnosti. Ako je fizička osoba prema svom domovinskom pravu poslovno nesposobna, ipak će se smatrati poslovno sposobnom ako ima poslovnu sposobnost mjesta u kojem se obvezala – legis loci actus. Ova odredba ne dolazi u obzir kod nasljednih i obiteljskih odnosa.
STARATELJSTVO - Čl. 15 ZRSZ-a
Za stavljanje pod starateljstvo i prestanak, te za odnose između staratelja i štićenika mjerodavno je pravo države štićenika. Privremene zaštitne mjere prema stranom državljaninu i apatridu određuju se po pravu RH i traju dok nadležno tijelo ne promijeni odluku.
STARATELJSTVO – staratelj / štićenik
1. Starateljstvo nad maloljetnim osobama
2. Starateljstvo nad osobama lišenima poslovne sposobnosti
3. Starateljstvo za posebne slučajeve.
Za starateljstvo je mjerodavno pravo države čiji je državljanin osoba pod starateljstvom – domovinsko pravo štićenika – lex patriae. Privremene zaštitne mjere prema strancu u RH određuju se po hrvatskom pravu. Čl.16 ZRSZ-a
Za proglašenje nestale osobe umrlom mjerodavno je pravo države čiji je državljanin ta osoba bila u vrijeme nestanka. Ako se za pojedinu osobu ne zna jeli umrla ili je živa proglašava ju se nestalom osobom. Budući da imovinski i obiteljski odnosi nestale osobe ne mogu ostati trajno neriješeni, predviđa se postupak po kojem se nestala osoba može pod određenim pretpostavkama proglasiti umrlom. Pravni učinci proglašenja nestale osobe umrlom isti su kao prirodnom smrću. Za proglašenje nestale osobe umrlom mjerodavno je pravo države čiji je državljanin ta osoba u vrijeme nestanka.
Čl. 17 ZRSZ-a PRAVNE OSOBE I DRŽAVNA PRIPADNOST
Pripadnost pravne osobe određuje se prema pravu države po kojem je ona osnovana. Ako pravna osoba ima stvarno sjedište u drugoj državi, a ne u onoj u kojoj je osnovana i po pravu te druge države ima njezinu pripadnost, smatrat će se pravnom osobom te države.
Država kojoj pripada pravna osoba vrši nad njom stanovitu vlast i zaštitu u inozemstvu - diplomatsku zaštitu.
Uvjeti za određivanje državne pripadnosti:
1. sustav osnivanja ili registracije pravne osobe - po ovom sustavu pravna osoba ima državnu pripadnost države u kojoj je osnovana.
2. teorija sjedišta pravne osobe - pravna osoba ima državnu pripadnost one države na čijem je području sjedište pravne osobe.
3. ZRSZ – prihvaća sustav osnivanja pravne osobe , ali od toga postoji izuzetak i to kada je pravna osoba osnovana u jednoj državi, a svoje stvarno sjedište ima u drugoj državi.
4. O postojanju pravne osobe i njezinoj pravnoj i poslovnoj sposobnosti odlučuje pravo države kojoj pripada dotična osoba – lex personalis.
5. Strane pravne osobe mogu uživati u RH prava kao i strane fizičke osobe. Pravna osoba ipak ne može uživati obiteljska i nasljedna prava. Najviše pozornosti izaziva pitanje o pravu na poslovanje stranih pravnih osoba – to poslovanje dopušta novi kratki – Zakon o trgovinskom društvu ZTD. Inozemna trgovačka društva ne mogu obavljati djelatnost na području RH dok u njoj ne osnuju svoju podružnicu (trajno vršenje poslova).
RH je vezana i dvostranim ugovorima o pravnoj pomoći koji rješavaju pitanje pravne sposobnosti pravnih osoba na različite načine:
– jedna skupina ugovora po pravu države osnivanja (s Čehoslovačkom i Rumunijom)
– druga skupina ugovora po pravu države sjedišta (s Mađarskom i Poljskom)
1968 – u okviru EZ-a sklopljena je konvencija o međusobnim priznaju trgovinskih društava – nije stupila na snagu.
Čl. 18 ZRSZ-a
Za vlasničkopravne odnose i druga prava na stvarima i pravo raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu mjerodavno je pravo mjesta gdje je stvar. Za stvari u prijevozu mjerodavno je pravo odredišta. Na prijevoznim sredstvima je mjerodavno pravo države čiju državnu pripadnost imaju ta sredstva ako propisima RH nije drugačije određeno.
STVARNO PRAVO
Klasična stvarna prava su: pravo vlasništva, založno pravo, pravo služnosti. U pojedinim državama vlasništvo na pokretnim stvarima stječe se samim zaključenjem ugovora, a u našoj državi stječe se predajom stvari – traditio. Vlasništvo nepokretne stvari stječe se upisom u zemljišnu knjigu.
Lex-rei sitae – realni ili stvarni statut – to je mjerodavno pravo za uređenje stvarnih prava – to je pravo mjesta gdje se stvar nalazi «lex rei sitae». U novije vrijeme vladajuće je mišljenje da stvarna prava treba uređivati po pravu mjesta, odnosno države gdje se stvar nalazi.
Kod stvari u prijevozu – res in tranzit primjenjuje se pravo mjesta odredišta. Za prijevozna sredstva neprikladno bi bilo primijeniti lex rei sitae. Za stvarna prava na prijevoznim sredstvima mjerodavno je pravo države čiju državnu pripadnost imaju ta sredstva ako propisima RH nije drugačije riješeno. Ova je odredba prihvaćena iz pomorskog zakonika. Zakon o obveznim i osnovnim materijalnopravnim odnosima u zračnoj plovidbi ZOMZP.
Pravo državne pripadnosti broda još se naziva pravo zastave broda. Ako se pravo državne pripadnosti ne podudara s pravom zastave, primjenjuje se pravo državne pripadnosti broda. Državnu pripadnost RH brod stječe upisom u upisnik brodova, odnosno izdavanjem privremenog plovidbenog lista.
Pretpostavka za stjecanje državne pripadnosti zrakoplova je upis u registar zrakoplova . Ako je pojedino stvarno pravo stečeno na pokretnoj stvari u jednoj državi, a stvar nakon toga bude prenesena u drugu državu čiji pravni poredak takvo stvarno pravo ne poznaje, ili ga uređuje drugačije, smatra se da treba priznati stvarno pravo koje je valjano stečeno po prijašnjoj lex rei sitae, a sadržaj i vršenje prava određuje novi lex rei sitae.
Što se tiče pitanja vrijednosnih papira koji predstavljaju robu – skladišnica, teretnica i dr. – po međunarodnom pravu zbog interesa međunarodne trgovine prihvaćeno je gledište da će za ocjenu stvarnih prava na robi predstavljenoj vrijednosnim papirom biti mjerodavno mjesto gdje se papir nalazi – lex carte sitae, a ne lex rei sitae – gdje se stvar nalazi.
Čl- 19 ZRSZ-a
Za ugovor je mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovor nije drugačije određeno.
OBVEZNO PRAVO
Na ugovorne odnose se primjenjuje pravo stranaka – autonomija stranaka.
Danas se u sve većoj mjeri prihvaća kolizijskopravna koncepcija stranačke autonomije prema kojoj ugovorne strane mogu same birati mjerodavno pravo za prosuđenje ugovornog odnosa – lex autonomiae.
Postoji još i materijalnopravna koncepcija – stranke mogu izabrati pravo koje će uvrstiti u sadržaj kao sastavni dio ugovora i na taj način otkloniti primjenu dispozitivnog propisa, a primijeniti prisilni propis. Kod kolizijske koncepcije i dispozitivni i prisilni propis su uneseni u sadržaj. Materijalnopravna koncepcija negira stranačku autonomiju u kolizijskom smislu pa se još naziva – sloboda ugovaranja ili materijalna autonomija. ZRSZ je prihvatio kolizijskopravnu koncepciju.
Što se tiče granica stranačke autonomije - smatra se da je ograničavanje nepotrebno jer ono dovodi do pravne nesigurnosti i ne odgovara potrebama međunarodnog prometa, ali ipak je potrebno minimalno ograničenje da bi se izbjegla zloupotreba u izboru prava.
1. Stranačka autonomija je dopuštena isključivo za ugovore s međunarodnim elementom
2. Stranke ne moraju ispuniti uvjet koneksiteta – ne traži se od njih da izvrše izbor samo između onih prava koja su usko vezana za ugovorni odnos
3. Stranačka autonomija – je ograničena javnim poretkom i zaobilaženjem zakona
4. Renvoi – preupućivanje je isključeno kod autonomije stranaka
5. Mogu li stranke ugovoriti primjenu više prava na jedan ugovorni odnos ? Ne mogu- ovu tezu prihvaća i ZRSZ
6. Stranke mogu izabrati mjerodavno pravo i nakon zaključenja ugovora, jer time se olakšava i ubrzava posao suđenja.
7. Stranke mogu izabrano pravo zamijeniti novim pravom ako za to postoje opravdani razlozi, posebno ako ugovor gubi realne veze s teritorijem neke druge države. ZRSZ – dopušta stranačku autonomiju za izbor mjerodavnog prava. Kod prešutnog načina izbora prava za ugovore treba utvrđivati stranačku volju o izboru prava – izravnim dokazivanjem – INDICIJAMA. To je realna dokazana činjenica iz koje se zaključuje postojanje druge činjenice. Kod prešutnog načina izbora prava ne može se uvijek sa sigurnošću predvidjeti koje će se pravo primijeniti na ugovorni odnos. Da bi se izbjegla svako iznenađenje, najbolje je da stranke odmah prilikom zaključivanja ugovora odrede pravo koje žele kao mjerodavno.
Prema odredbama Pomorskog zakonika nije dopuštena primjena stranog prava:
1. Na odgovornost brodara za oštećenje, manjak ili gubitak tereta
2. Na prijevoz putnika ako bi putnik bio u nepovoljnijem položaju primjenom stranog prava
ZOMZP - ima nešto stroža ograničenja. Ne dozvoljava se primjena stranog prava ako bi se time povrijedili prisilni propisi ovog zakona koji se sporazumom stranaka ne mogu isključiti i mijenjati se ako se zračna luka polaska i odredišta nalazi u RH. Što se tiče međunarodnih ugovora vezanih za ovo pitanje RH obvezuju:
1961 – Europska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži
1965 – Konvencija o rješavanju investicijskih sporova između država i državljana drugih država .
čl 20 ZRSZ-a SUPSIDIJARNO PRAVO
Ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se :
1. za ugovor o prodaji pokretnih stvari – pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište – sjedište prodavatelja.
2. za ugovor o gradnji – pravo mjesta boravišta poduzimača radnje
3. za ugovor o punomoći – pravo mjesta prebivališta opunomoćenika
4. za ugovor o posredovanju – pravo mjesta prebivališta – sjedišta posrednika
5. za ugovor o komisionu – pravo mjesta sjedišta komisionara
6. za ugovor o špediciji – pravo mjesta sjedišta otpremnika / špeditera
7. za ugovor o zakupu pokretnih stvari – pravo mjesta sjedišta zakupodavca
8. za ugovor o zajmu – pravo mjesta sjedišta zajmodavca
9. za ugovor o posluzi – pravo mjesta sjedišta poslodavca
10. za ugovor o ostavi – pravo mjesta sjedišta ostavoprimca / depozitara
11. za ugovor o uskladištenju – pravo mjesta sjedišta skladištara
12. za ugovor o prijevozu - pravo mjesta sjedišta prevozioca / vozara
13. za ugovor o osiguranju – pravo mjesta sjedišta osiguratelja
14. za ugovor o autorskom pravu – pravo mjesta sjedišta autora
15. za ugovor o poklonu – pravo mjesta sjedišta poklonodavca
16. za burzovne poslove – pravo sjedišta burze
17. za ugovor o samostalnoj bankarskoj garanciji – sjedište davatelja garancije
18. za ugovor o prijenosu tehnologije – sjedište primatelja tehnologije
19. za imovinska potraživanja-ugovor o radu – država u kojoj se rad obavljao
20. za ostale ugovore - pravo mjesta prebivališta ponudioca
Apstraktni izbor mjerodavnog prava – u situacijama kada nije moguće ustanoviti stranačku volju o izboru prava treba pomoću jedinstvenih objektivnih kriterija određivati mjerodavno pravo za sve vrste ugovora bez ikakve razlike. Takvi kriteriji – poveznice koriste se i u hrvatskom međ. pravu, a posebno se koriste: mjesto zaključenja ugovora/lex loci contarctus – ako nema stranačkog izbora prava tek tada dolazi do primjene mjesto zaključenja ugovora.
Mjesto ispunjenja ugovora / lex loci solutionis – klasična poveznica
Domicil – primjenjuje se kod ugovornih odnosa – lex domicil.
Ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, predviđa se primjena prava prebivališta / sjedišta dužnika činidbe. Kad je riječ o imovinskim potraživanjima iz ugovora o radu predviđa se primjena prava države u kojoj se rad obavlja ili obavljao – lex loci lationis??
Čl 21. ZRSZ-a
Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina. Ako je nekretnina objekt ugovornih odnosa, takvi ugovori o nekretninama će biti najbliže povezani uz pravo mjesta. Prema ZRSZ-u nije dopuštena autonomija stranaka kod ovih ugovora.
Čl. 22 ZRSZ-a
U ugovornim odnosima između ugovornih strana mjerodavno je pravo iz čl. 20:
1. za određivanje časa od kojeg stjecatelj/preuzimatelj pokretne stvari ima pravo na proizvode i plodove stvari
2. za određivanje časa od kojega stjecatelj snosi rizik u vezi sa stvarima
Oba spomenuta pitanja iz ugovornog odnosa imaju obveznopravni karakter i o njima odlučuje pravo mjerodavno za ugovor.
Čl. 23. ZRSZ-a
Pravo mjesta gdje se stvar mora predati mjerodavno je ako ugovorne strane nisu drugačije ugovorile za način predaje stvari i za mjere koje treba poduzeti ako se odbije preuzimanje stvari. Ovdje je riječ o posebnom kolizijskom pravilu, o mjerodavnom pravu za ispunjenje ugovora. Kada je riječ o načinu predaje stvari i o mjerama koje treba poduzeti u slučaju odbijanja preuzimanja stvari primjenjuje se pravo mjesta predaje stvari, ali se može i drugačije ugovoriti. Određeni načini na koji se imaju izvršiti obveze iz ugovora zahtijevaju često intervencije javnih tijela mjesta ispunjenja ugovora.
Čl. 24. ZRSZ-a CESIJA / USTUPANJE
Na učinak ustupanja potraživanja duga prema vjerovniku/dužniku koji nije sudjelovao u ustupanju primjenjuje se pravo mjerodavno za dug/potraživanje. Cesija odnosno ustupanje tražbine jednog vjerovnika na drugog podrazumijeva nastanak pravnog odnosa u kojem se susreću 3 osobe: dotadašnji stari vjerovnik (cedent), novi vjerovnik (cesionar), dužnik (cesus). Kada se ustupanje tražbine obavlja bez dužnika ustupljene tražbine u tom slučaju na učinke ustupanja tražbine prema dužniku treba primijeniti pravo koje je mjerodavno za tražbinu. Ustupanje tražbine se vrši uz sudjelovanje i pristanak dužnika, ako se primjenjuju pravila nekog drugog prava.
Čl.25. ZRSZ-a
Na akcesorni pravni posao, ako nije drugačije određeno primijenit će se pravo mjerodavno za glavni pravni posao. Ovdje je dopuštena i autonomija stranaka, gdje one mogu odrediti i neko drugo pravo, ako to nisu učinile primjenjuje se pravo za glavni posao.
Čl. 26 ZRSZ-a
Za jednostrani pravni posao mjerodavno je pravo države dužnikova sjedišta. Za jednostrane poslove mjerodavan je domicil dužnika iz razloga što je on jedina stranka dok se ne zaključi ugovor. Čl.27 ZRSZ-a
Na stjecanje bez osnove primjenjuje se pravo mjerodavno za pravni odnos koji je nastao, bio očekivan ili pretpostavljen, u povodu kojeg nastaje stjecanje. Za poslovodstvo bez naloga mjerodavno je pravo mjesta izvršene radnje . Za izvanugovorne obveze koje ne potječu iz odgovornosti za štetu mjerodavno je pravo mjesta gdje su se dogodile činjenice koje su uzrokovale obvezu.
1. Stjecanje bez osnove – conditio sine causa – ima 2 rješenja:
a) jedno prihvaća mjerodavnost prava mjesta gdje se ostvarilo obogaćenje – lex loci
b) drugo drži da treba primijeniti mjerodavno pravo pravnog posla iz kojega je nastalo obogaćenje – lex causae
2. Poslovodstvo bez naloga - negotiorum gesto - ZRSZ – prihvaća rješenje u kojem se koristi pravo gdje je izvršena radnja
3. Kvazikontrakti – mjerodavno je pravo mjesta događanja činjenica
Čl. 28. ZRSZ-a IZVANUGOVORNE OBVEZE
Za protupravnost radnje mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili gdje je posljedica nastupila na više mjesta – dovoljno je da je radnja protupravna po pravu bilo kojeg od tih mjesta.
Izvanugovorne obveze se dijele na 2 kategorije:
1. obveze iz kvazikontrakata
2. obveze iz izvanugovorne odgovornosti za štetu
Mjesto izvršenja delikta služi kao poveznica za određivanje mjerodavnog prava «deliktni statut». Poteškoće u primjeni prava nastaju u slučajevima kada se protupravno deliktno djelo dogodi u mjestu izvan suverenosti svake države. Zbog toga se u posljednje vrijeme zagovara primjena najbližeg prava deliktnom odnosu. Osnovno rješenje za izvanugovornu odgovornost za štetu jeste načelo o mjerodavnosti prava mjesta izvršenja delikta – lex loci delicti commissi. Ako su ta mjesta izvršenja i posljedice dislocirane na područjima različitih država, bit će mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili mjesto nastupanja posljedice, ovisno o tome koje je povoljnije za oštećenika.
Međunarodne konvencije koje se primjenjuju u RH vezane za ovo pitanje:
- Konvencije o zakonu koji se primjenjuje na prometne nesreće
- Konvencija o zakonu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode
Čl. 29 ZRSZ-a
Ako je događaj iz kojeg proizlazi obveza za naknadu štete nastala na brodu, na otvorenom moru ili u zrakoplovu, pravom mjesta gdje su se dogodile činjenice koje su uzrokovale štetu smatra se pravo države čiju pripadnost brod ima, odnosno pravo države u kojoj je zrakoplov registriran. Ovo su situacije u kojima ne može primijeniti legis loci delicti comini.
Čl.30 ZRSZ-a
Za nasljeđivanje je mjerodavno pravo države čiji je državljanin ostavitelj bio u vrijeme smrti. Za sposobnost pravljenja oporuke mjerodavno je pravo države čije je državljanstvo oporučitelj imao u trenutku sastavljanja oporuke.
NASLJEDNO PRAVO
Postoje dvije teorije:
1. Na nepokretnu ostavinu se primjenjuje pravo države gdje se nalaze nekretnine i za pokretnu vrijedi pravo domicila ostavitelja
2. Na svu imovinu se primjenjuje pravo domicila ostavitelja.
ZRSZ prihvaća drugu teoriju.
čl. 31 ZRSZ-a
Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je valjana po jednom od ovih prava:
1. po pravu mjesta gdje je oporuka sastavljena
2. po pravu države čiji je državljanin oporučitelj u vrijeme raspolaganja oporuke
3. po pravu oporučeteljeva prebivališta u vrijeme raspolaganja oporukom ili u vrijeme smrti
4. po pravu oporučiteljeva boravišta u vrijeme raspolaganja oporukom ili u vrijeme smrti
5. po pravu RH
6. za nekretnine po pravu gdje se nekretnina nalazi
U većini ugovora prihvaća se koncepcija jedinstvenoga kolizijskopravnog uređenja nasljedstva i mjerodavnost lex patriae ostavitelja u vrijeme smrti.
Pokretna ostavina se predaje državi ugovarateljici čiji je državljanin bio ostavitelj u vrijeme smrti, a nepokretna ostavina ostaje državi ugovarateljici na čijoj teritoriji se nekretnina nalazi. Od višestranih konvencija vezanih za ovo pitanje RH obvezuju:
- Haška konvencija o sukobu zakona u pogledu oblika oporučnih raspolaganja.
- Woshingtonska konvencija o jednoobraznom zakonu u obliku međunarodne oporuke
SKLAPANJE BRAKA
U pogledu uvjeta za sklapanje braka mjerodavno je za svaku osobu pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme stupanja u brak. I kada postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim organom RH neće se dopustiti sklapanje braka ako po pravu RH postoje smetnje za taj brak.
OBITELJSKO PRAVO
Zaruke nisu pravni odnos u hrvatskome pravu i o njima nema propisa. Smetnje koje se odnose na brak po hrvatskome pravu:
1. Postojanje ranijeg braka
2. Srodstvo
3. Nesposobnost za rasuđivanje
Od višestranih konvencija RH obvezuju:1962
- Konvencija o pristanku na brak, o minimalnoj starosti za brak
- Konvencija o registraciji brakova
Čl. 33 ZRSZ-a
Za oblik braka mjerodavno je pravo mjesta gdje se sklapa brak. Vezano za brak postoje razlike između građanskog i crkvenog braka. Za oba je oblika ipak zajedničko – primjena prava mjesta sklapanja. Ugovori koji obvezuju RH su ugovori sa: Čehoslovačkom, Francuskom, Mađarskom, Mongolijom.
Čl.34. ZRSZ-a
Za nevažnost braka mjerodavno je bilo koje pravo po kojemu je brak sklopljen u smislu članka 32 ZRSZ-a. Pomanjkanje materijalnih ili procesnih pretpostavki za valjano sklapanje braka može imati kao posljedicu nevažnost braka. Nevažnost braka zbog forme rješava se po pravu po kojem je sklopljen brak.
Čl. 35 ZRSZ-a
Za razvod braka mjerodavno je pravo države čiji su državljani oba bračna druga u vrijeme podnošenja tužbe. Ako su državljani različitih država, mjerodavna su kumulativna prava. Ako se razvod ne može izvršiti po pravu jednog od bračnih drugova, mjerodavno je pravo RH. Prvenstvo imaju ove 3 odredbe, a ako se one ne mogu primijeniti, uzima se u obzir primjena prava RH iako bračni drugovi nemaju prebivalište u RH. Ako se radi o mješovitom braku Franc.- Mong. Ne predviđa se primjena kumulativnog prava, nego je mjerodavno pravo posljednjeg zajedničkog mjesta prebivališta supružnika.
Čl. 36 ZRSZ-a
Za osobne i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani. Ako su bračni drugovi državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište. Ako nemaju ni zajedničko državljanstvo, ni prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište. Ako nemaju ni zajedničko državljanstvo ni prebivalište u istoj državi mjerodavno je pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko prebivalište. Teškoće i dileme nastaju ako su supružnici državljani različitih država. Izbjegava se kumulativna upotreba domovinskih prava supružnika. U nedostatku drugih prava koristi se hrvatsko pravo.
Čl. 37 ZRSZ-a
Za ugovorne imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo koje je u vrijeme sklapanja ugovora mjerodavno za osobne i zakonske imovinske odnose. Ako je moguć izbor prava, onda je mjerodavno ono koje su oni izabrali.
Suvremeni pravni sustavi država daju supružnicima slobodu da ugovorom sami urede svoje bračno - imovinske odnose
Čl. 38 ZRSZ-a
Ako je brak nevažeći ili je prestao, mjerodavno je pravo iz čl. 36 ZRSZ-a. Za ugovorne imovinske odnose mjerodavno je pravo iz čl. 37 ZRSZ-a.
Čl. 39 ZRSZ-a
Za imovinske odnose osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani. Ako nemaju isto državljanstvo mjerodavno je pravo države posljednjeg prebivališta. Za ugovorne imovinske odnose između osoba u izvanbračnoj zajednici mjerodavno je pravo koje je u vrijeme sklapanja ugovora bilo mjerodavno za njihove imovinske odnose. Ponajprije je mjerodavno lex patriae, tek potom lex domicili.
Čl. 40 ZRSZ-a
Za odnose između roditelja i djece mjerodavno je pravo državljanstva čiji su državljani. Ako su različitog državljanstva, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište. Ako su različitih država, a nemaju prebivalište u istoj državi mjerodavno je pravo RH ako je dijete ili jedan od roditelja državljanin RH. Za druge odnose, mjerodavno je pravo države čije je dijete državljanin. Odnosi između roditelja i djece nastaju rođenjem djeteta u braku ili izvan braka, pa se zato postavlja pitanje o mjerodavnom pravu. Najprije državljanstvo roditelja, pa onda prebivalište i na kraju pravo RH.
OČINSTVO – MATERINSTVO
Čl. 41.ZRSZ-a
Za priznavanje, utvrđivanje ili osporavanje očinstva, odnosno materinstva, mjerodavno je pravo države čiji je državljanin u vrijeme rođenja djeteta bila osoba čije se očinstvo/materinstvo priznaje ili osporava.
Po svemu je domovinsko pravo očevo ili majčino mjerodavno za utvrđivanje ili osporavanje u vrijeme rođenja djeteta. RH obvezuju dvostrani međunarodni ugovori po kojima za predmet odnosa roditelja i djece se primjenjuje domovinsko pravo djeteta. Ako izvanbračno dijete nema pravo na uzdržavanje po domovinskom zakonu, može ostvariti uzdržavanje prema zakonu svoga prebivališta. Posebno je značajan ugovor RH sa Čehoslovačkom koji donosi izričito kolizijsko rješenje za oblik priznavanja očinstva, tako da je za priznanje dovoljno da ono odgovara pravu države ugovarateljice gdje je priznanje učinjeno.
Čl. 42 ZRSZ-a ALIMENTACIJSKI DUŽNOSNIK
Za obvezu uzdržavanja između krvnih srodnika, osim roditelja i djece, mjerodavno je pravo države čiji je državljanin srodnik od kojeg se zahtijeva uzdržavanje. Obveza uzdržavanja može postojati između tazbinskih srodnika. Kod uzdržavanja je mjerodavno lex patriae dužnika uzdržavanja. RH obvezuje Newyorška konvencija o ostvarivanju alimentacijskih zahtijeva u inozemstvu.
Čl. 43 ZRSZ-a POZAKONJENJE
Za pozakonjenje je mjerodavno pravo države čiji su državljani roditelji, a ako nisu državljani iste države, onda one država u kojoj je pozakonjenje valjano . Ako uvjet pravovaljanosti nije ispunjen onda je mjerodavno pravo RH. Za pristanak djeteta za pozakonjenje mjerodavna je država djetetova državljanstva. Od davnina je poznat pravni institut pozakonjenja – legitimatio – koji omogućuje izvanbračnom djetetu stjecanje statusa bračnog djeteta. Ponajprije je mjerodavno lex patriae roditelja, potom lex patriae onog roditelja po kojemu je pozakonjenje pravovaljano.
USVOJENJE
Hrvatsko pravo se primjenjuje samo kad i roditelji i dijete prebivaju u RH.
Čl. 44 ZRSZ-a
Za uvjete zasnivanja usvojenja i prestanka usvojenja mjerodavno je pravo države čiji su državljani usvojitelj i usvojenik.
Ako su oni državljani različitih država, primjenjuje se kumulativno pravo. Za oblik usvojenja mjerodavno je pravo mjesta gdje se usvojenje zasniva.
Usvojenjem se formira roditeljski odnos umjetnim putem između dviju osoba, usvojitelja
(punoljetne osobe) i usvojenika (tuđeg djeteta). Ako supružnici zajednički usvajaju dijete pored prava državljanstva usvojenika, bitno je pravo država čiji su državljani oba supružnika. RH je sklopila ugovor sa: Francuskom, Grčkom, Mađarskom, Bugarskom, SSSR-om.
Čl. 45 ZRSZ-a
Za učinak usvojenja mjerodavno je pravo države čiji su državljani usvojitelji i usvojenik u vrijeme zasnivanja usvojenja. Ako su usvojitelj i usvojenik državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište. Ako su državljani različitih država, a nemaju prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo RH ako je jedan od njih državljanin RH. Ako ni jedan od njih nije državljanin RH mjerodavno je pravo državljanstva usvojenika.
Ugovor RH-Francuska: mjerodavno je domovinsko pravo usvojitelja ako usvojenje zasnivaju supružnici, za učinke usvojenja mjerodavno je isto pravo koje vrijedi za učinke braka.
1. SIROMAŠKO PRAVO
Osnova za oslobođenje od prethodnog plaćanja troškova postupka jeste ta da oni kojima to imovinske prilike ne dopuštaju ne odustanu od ostvarivanja svojih načelno priznatih prava. Troškove privremeno snosi zajednica koja ima pravo da joj se ti izdaci naknadno vrate. Institut oslobođenja od troškova odnosi se samo na obvezu stranke da prethodno snosi troškove prouzročene svojim procesnim radnjama. Ne odnosi se na dužnost stranke da naknadi protivniku troškove koje mu je prouzročila. Ovim pravom se mogu koristiti samo fizičke osobe.
Pretpostavke za oslobođenje od prethodnog plaćanja troškova postupka.
Oslobođenje može biti potpuno ili djelomično. Pravo na potpuno oslobođenje ima stranka koja prema općem imovinskom stanju ne može snositi troškove bez štete za nužno uzdržavanje svoje obitelji. Pravo na djelomično oslobođenje ima stranka čija bi sredstva iz kojih se uzdržavaju ona i članovi njene obitelji bila znatno umanjena ako bi bila dužna makar i djelomično plaćati izdatke. Kriterij za oslobađanje su relativni, zavise od prirode spora i njegove vrijednosti od imovinskoga stanja stranke, od obitelji koju je dužna uzdržavati.
Strani državljani imaju pravo na oslobođenje od prethodnog plaćanja troškova uz uvjet uzajamnosti. Apatrid ima ovo pravo ako ima prebivalište u RH. Stranka koja je potpuno oslobođenja nije dužna plaćati takse ni polagati predujam za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa. Djelomično oslobođena stranka oslobođena je samo plaćanja sudskih taksa. Pod određenim uvjetima potpuno oslobođena stranka ima pravo na besplatnog punomoćnika. Ako oslobođena stranka ne dobije parnicu, izdaci padaju na teret zajednice. Ako ta stranka dobije parnicu, sud donosi odluku da protivna strana plati u korist sredstava suda iznos kojeg je oslobođena druga strana. Parnični sud će priznati stranci pravo na besplatnog punomoćnika ako stranka koja je potpuno oslobođena od prethodnog plaćanja troškova traži da joj se takav punomoćnik odredi, ako je nužno radi zaštite njenog prava.
Za punomoćnika se postavlja odvjetnik, ili neka druga osoba. Izdaci za punomoćnika isplaćuju se iz sredstava suda.
Stranka može u svako doba opozvati punomoć, a punomoćnik može otkazati samo uz odobrenje suda. Sud može u tijeku postupka ukinuti svoje rješenje o oslobođenju punomoćnika ako utvrdi da stranka može sama snositi troškove , odnosno da joj punomoćnik nije potreban. Sud tada odlučuje jeli stranka dužna naknaditi troškove i nagradu punomoćniku. Sud je dužan brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a naročito uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka uzdržava i prihode. Postupak se provodi samo na prijedlog stranke koja je dužna podnijeti svjedodžbu o imovnom stanju koja mora sadržavati iznos poreza koji plaća domaćinstvo kao i njegovi pojedini članovi.
2. AKTORSKA KAUCIJA
To je institut osiguranja parničnih troškova. Da bi se popravio položaj tuženika, tužitelju se nalaže da polaže kod suda određeni zalog za naknađenje eventualnog tuženikova osnovnog zahtjeva za naknadu parničnih troškova. Aktorska kaucija je vrijednost koju je tužitelj dužan položiti kod suda na zahtjev tuženika, tako da tuženik stječe na toj vrijednosti zakonsko založno pravo i može naplatiti parnične troškove na koje ima pravo. Tuženik može tražiti kauciju od stranog državljanina koji nema prebivalište u RH i od tužitelja koji je strana pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu. O dužnosti tužitelja na osiguranje, sud odlučuje na tuženikov zahtjev koji treba dostaviti najkasnije na pripremnom ročištu.
Zakon taksativno navodi osnove za oslobođenje od ove dužnosti, one su rezultat svojstava stranaka ili spora:
1. ako u državi kojoj pripada tužitelj, državljani nisu obvezni na osiguranje
2. ako tužitelj uživa u RH pravo azila
3. ako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja iz radnog odnosa
4. ako se vodi spor o braku, utvrđivanju/osporavanju očinstva/materinstva
5. ako se radi o mjeničnoj ili čekovnoj tužbi, o protutužbi, ili o izdavanju platnog naloga
3. ISPRAVE
Isprava je svaki predmet na kome je pismom zabilježena neka misao. Isprava je stvarno-dokazno sredstvo. U pogledu određenih vrsta isprava, procesno pravo ograničava ovlaštenje suda da po načelima slobodne ocjene dokaza ocjenjuje ispravu, sam zakon unaprijed određuje njenu dokaznu vrijednost. Isprave osiguravaju relativno trajan trag o relevantnim događajima, imaju određeni sadržaj i siguran su temelj za zasnivanje i razvijanje pravnih odnosa. Pravila o ograničavanju slobode suda u izboru dokaznih sredstava i ocjeni njihove dokazne vrijednosti ako se tiču isprava predstavljaju zanemarivanje načela traženja istine. Procesna pravila dopuštaju osporavanje autentičnosti javnih isprava, pravilnosti i istinitosti njihova sastava. Posebno je poznato dokazivanje uviđajem – to je čitanje isprava pred sudom. Ako se pojavi sumnja da je isprava lažna, postupak se prekida.
vrste isprava :
a) JAVNE – isprave koje je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti i isprave koje je izdala samoupravna zajednica.
Javna isprava treba ispunjavati određene uvjete:
1. da je izdana od ovlaštenog organa
2. da je izdana u propisanoj formi
3. da je izdana u okviru nadležnosti izdavača
Nedostatak jednog od ovih elemenata oduzima ispravi svojstvo javne isprave .
b) PRIVATNE – to su sve isprave koje ne spadaju u kategoriju javnih
c) DOMAĆE I INOZEMNE – s obzirom na mjesto izdavanja ili izdavača
d) DISPOZITIVNE – isprave kojima se neposredno zasnivaju, mijenjaju ili ukidaju pravni odnosi neovisno o formi, jeli pismena ili su je stranke ugovorile.
e) PRISILNE – njima se ne zasniva pravni odnos, već se on dokazuje.
f) IZVORNE ILI PRIJEPISI IZVORNICE
g) VJERODOSTOJNE ISPRAVE – s obzirom na izdavatelja ili sadržaj u relativno visokom stupnju vjerojatnosti dokazuje postojanje potraživanja na temelju kojih se traži izdavanje platnih naloga. Po zakonu sud mora uzeti kao istinito ono što se u javnoj ispravi potvrđuje ili određuje.
Pravila o dokaznoj snazi isprava ima 2 presumpcije:
1. da je isprava autentična – da je izdana od strane organa za to ovlaštenog
2. da je sadržaj isprave u granicama nadležnosti izdavača istinit
Pravilo o dokaznoj snazi javnih isprava predstavlja presumptio iuris tantum, pa je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice. Zakon nema odredaba o presumptivnoj dokaznoj snazi privatnih isprava . Sucu treba omogućiti slobodnu ocjenu dokazne snage privatnih isprava. Ako je privatnu ispravu potpisao izdavatelj, dokazivala je istinit sadržaj isprave.
3. DELIBACIONI POSTUPAK – PRIZNANJE I IZVRŠENJE STRANIH SUDSKIH ODLUKA
Odluke suda važe samo na teritoriju pravnog sustava u kome su donesene. Strane sudske odluke mogu proizvoditi efekte pravomoćnosti i izvršnosti smo ako ih prizna nadležni organ države u kojoj bi takva odluka trebala proizvesti pravni učinak.
Delibacioni postupak – odluka stranog suda mora biti podvrgnuta ispitivanju da bi se utvrdila ispunjava li odluka pretpostavke tako da joj se priznaju svojstva koja se priznaju domaćoj odluci i da se dozvoli njeno prisilno izvršenje.
Ispitivanje se provodi na dva načina:
1. ispitivanje u svim bitnim elementima – s ciljem priznanja pravomoćnosti i izvršenja
2. ispitivanje nekih bitnih elemenata – ispituju se pojedine materijalne pretpostavke.
Za odlučivanje o priznanju i davanju dozvole izvršenja primarno su mjerodavni međunarodni ugovori (bilateralni i multilateralni). Postupak priznanja stranih odluka se svodi na ispitivanje postojanja pretpostavke o pripisivanju odluci svojstava pravomoćnosti.
Strana odluka se izvršava ako je prizna sud, a pretpostavke za to su:
a) POZITIVNA PRETPOSTAVKA – potvrda nadležnog stranog suda o pravomoćnosti odluke
b) NEGATIVNA PRETPOSTAVKA – strana sudska odluka se ne priznaje ako:
- ako osoba nije mogla sudjelovati u postupku zbog nepravilnosti
- ako za taj predmet postoji isključiva nadležnost suda RH
- ako je sud RH donio pravomoćnu odluku vezanu za taj predmet
- ako ne postoji uzajamnost
- ako je strana odluka protivna Ustavu RH / uroku 15 dana se podnosi žalba
4. ARBITRAŽA ILI IZABRANO SUĐENJE
Arbitraža je samoupravno, nedržavno tijelo sastavljeno od jedne ili više osoba o čijem su se izboru stranke sporazumjele. Kome stranke sporazumno i dobrovoljno povjeravaju donošenje meritorne odluke u sporu, a zakon tu odluku izjednačava s pravomoćnom sudskom presudom.
U redovnom sudu suđenje obavlja državni sudac (izabrani ili postavljeni). Suđenje u arbitraži obavljaju osobe koje su odredile stranke ugovorom. Sudac državnog suda je javni funkcionar, a onaj u arbitraži nije javni. Postupak pred arbitražom predstavlja suđenje, a o sporu se odlučuje presudom.
- Arbitraža ad hoc – određena ugovorna stranka prosuđuje samo određeni spor
- Institucionalna arbitraža – ima stalni karakter, stranke joj se uvijek obraćaju.
Ugovorom o iznošenju spora pred izabrani sud stranke derogiraju nadležnost državnih sudova. Arbitražno sudovanje razvilo se kao odraz nezadovoljstva zbog sporog, krutog i nesigurnog državnog sudovanja. U vrijeme razvoja socijalističke države arbitraža se manifestirala kao odraz shvaćanja o potrebi prenošenja pravosudnih funkcija s državnih na društvene pravosudne organe. Arbitražni postupak je brži, efikasniji, osigurava trajnost raspravljanja, jednostavan. Negativne strane: teškoća u pronalaženju arbitara, nedovoljno poznavanje prava.
Pravna priroda arbitraže – civilistička teorija- arbitraža ima izrazito građanskopravni značaj, svoja ovlaštenja arbitri crpe iz ugovora stranaka. Arbitraža nije pravosudni organ, odluka nije presuda.
Publicistička teorija – arbitraža je pravosudni organ, za nju je mjerodavno procesno pravo, pravni poredak delegira izabranom sudu ugovor stranaka. Arbitražno sudovanje doživljava naročit razvitak u međunarodnom prometu.
Bivša SFRJ je ratificirala Ženevski protokol o arbitražnim klauzulama 1958. Ženevsku konvenciju o izvršenju arbitražnih odluka 1958, Njujoršku konvenciju o priznanju i izvršenju arbitražnih odluka 1958.
ZPP određuje da se ugovor o izbornom suđenju može zaključiti kako u pogledu određenog spora, tako i u pogledu budućih sporova.
Dopušta se mogućnost zaključivanja arbitražnog ugovora pošto je spor među strankama već nastao ili prije nastanka tog spora.
Arbitraža se može ugovoriti samo u pogledu sporova u kojima se stranke mogu nagoditi – onih u kojima mogu slobodno raspolagati svojim pravima. Taj ugovor je valjan samo ako je u pisanom obliku i ako je sklopljen brzojavom, ne moraju biti određeni arbitri ni njihov broj, arbitražni ugovor stranke mogu vremenski ograničiti. Arbitražni ugovor je moguće pobijati zbog svih nedostataka. Za valjanost arbitražnog ugovora traži se da stranke ispunjavaju opće pretpostavke građanskog i procesnog prava u pogledu stranačke sposobnosti, a posredan predmet spora mogu biti samo prava kojima stranke mogu slobodno disponirati. Za sporove s međunarodnim elementom stranke mogu ugovoriti nadležnost izabranog suda ako je jedna od njih inozemna fizička ili pravna osoba. Od rješenja pitanja jeli arbitraža domaća ili strana zavisi rješenje problema po kojem će se pravu prosuđivati pravilnost formiranja, postupanja i odlučivanja arbitraže i pobijanja donesenih odluka. U suvremenoj praksi prevladava shvaćanje po kome je za rješenje ovog problema odlučna volja stranaka, mjesto donošenja i provođenja odluke. Ugovorom o arbitraži derogira se nadležnost državnog pravosuđa, sud ovdje ne pazi na odluke ex oficio već samo na prigovor stranaka.
Redovni sud kojem je podnesena tužba u istoj stvari i među istim strankama za koju su te stranke ugovorile nadležnost arbitraže i neće predmet ustupiti nadležnom izabranom sudu, već će se proglasiti nenadležnim i ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti optužbu. Prigovor nenadležnosti državnog suda može istaći samo tuženik.
Nadležnost arbitraže se može osporavati – zbog osporavanja arbitražnog ugovora, zbog nenadležnosti. Arbitraži se priznaje pravo da odlučuje o svojoj investituri, pod rezervom naknadne državne sudske kontrole.
Ugovor o arbitraži može prestati: zbog potpune likvidacije pravnog odnosa, zbog izvršenja zadatka arbitraže, zbog nastupanja roka o kome je ovisila valjanost, temeljem sporazuma stranaka, temeljem jednostrane izjave, ako se za to ispune pretpostavke:
1. kad ovlaštena stranka ne odluči da se radi postavljanja arbitra obrati nadležnom sudu, pa tužbom od suda zatraži da se proglasi prestanak važnosti ugovora.
2. kad se stranke ne mogu složiti o izboru arbitra
3. kada ugovorom određeni arbitar ne može obavljati funkciju
4. kada arbitri ne postignu potrebnu većinu glasova za donošenje odluke.
Broj sudaca u arbitraži mora biti neparan. Kada broj arbitara nije određen svaka strana bira po jednoga, između njih se bira predsjednik. Ako arbitar nije na vrijeme određen može ga odrediti sud. Ako se stranke ne mogu složiti o izboru arbitara koje treba zajednički postaviti, svaka stranka može raskinuti ugovor. Suci izabranih sudova moraju biti nepristrani, stranke mogu tražiti izuzeće arbitara iz istih razloga iz kojih se traži izuzeće sudac. Do izuzeća ne dolazi ex lege već na zahtjev stranke ili arbitra. Bit arbitražnog suđenja ogleda se i u tome što su stranke ovlaštene odrediti pravila po kojima će arbitri postupati, tako dolaze u priliku izbjegavanja primjene procesnih institucija zbog kojih spor nisu iznijele pred redovni sud. Ako stranke nisu ništa odredile, postupak određuje sam izabrani sud. Procesna pravila samog suda određuju pravilnici institucionalnih arbitraža.
15.12.1976. – generalna skupština UN-a je prihvatila pravila o arbitraži komisije UN-a, to je bilo i pravo stranaka da odaberu ova pravila. ZPP je odredio da se presuda ne mora uvijek donositi većinom glasova, već po sustavu TIERS ARBITRE, po kome treći arbitar odlučuje ako se ostala dvojica ne sporazume, na način da se prikloni mišljenju jadnog od njih. Postupak ne mora biti javan, niti usmen i kontradiktoran. Ni stranke ni arbitri ne bi smjeli odrediti da se postupak vodi bez ostvarenja načela saslušanja stranaka. Stranke ne mogu odreći prava izuzeća arbitra, niti mogu isključiti pravilo o poništavanju presude izabranog suda. Saslušanje svjedoka pred izabranim sudom može se vršiti samo bez polaganja zakletve. Prema svjedocima se ne mogu upotrijebiti prisilna sredstva. Izabrani sud može zatražiti od redovnog da izvede neke dokaze koje ovaj sud nije mogao sam izvesti. Izbor materijalnog prava zavisi od dispozicije stranaka, one mogu ovlastiti arbitre da sude po načelu pravičnog. Izabrani sud ne smije svoju odluku zasnivati na primjeni pravila koja su u suprotnosti s javnim poretkom zemlje. Kad izabrani sud sudi u vijeću presuda se donosi većinom glasova, ako nije drugačije ugovoreno. Arbitri nisu ovlašteni sami utvrditi proceduru za donošenje presude. Ako se ne može dobiti potrebna većina arbitri su dužni obavijestiti stranke. Presuda mora biti obrazložena. Stalni izabrani sudovi sami dostavljaju presude. Presuda je akt delegirane jurisdikcije, ona prema strankama ima snagu kao i presuda redovnog suda. Stranke mogu spor okončati nagodbom – to je izvršna isprava. Zakon dopušta strankama da ugovore pravo na žalbu protiv arbitražne odluke o kojoj odlučuje neka druga arbitraža. Ovo se načelo koristi samo iznimno. Stranke ne mogu ugovoriti pravo na ulaganje žalbe protiv odluke izabranog suda redovnom državnom sudu.
Poništenje presude izabranog suda može se zahtijevati:
1. ako nije bio zaključen ugovor o arbitraži ili nije bio pravovaljan
2. ako je u pogledu sastava izabranog suda ili odlučivanja povrijeđena odredba zakona
3. ako presuda nije obrazložena ili izvornik nije potpisan na određeni način
4. ako je izabrani sud prekoračio granice svoga zadatka
5. ako je izrada presude nerazumljiva ili proturječna samoj sebi
6. ako je izabrani sud osudio stranku na činidbu koja je nedopuštena
7. ako postoji bilo koji razlog za ponavljanje postupka
Tužba za poništenje je konstitutivne naravi. Ako je riječ o međunarodnoj arbitraži, tada povreda postoji ako se radi o povredi javnog poretka domaće države. Tužba se podnosi u subjektivnom roku od 30 dana od dana kada je presuda dostavljena stranci, a ako je stranka za razlog saznala kasnije, onda od dana saznanja. Objektivni rok je 5 godina.
Kraj
Post je objavljen 08.09.2008. u 14:25 sati.