1) DRŽAVA KAO SUBJEKT PRAVA
Čovječanstvo je ušlo u treće tisućljeće naše ere uz prisutnost međunarodne zajednice koja će se možda još više integrirati, ali će i dalje biti razdijeljena na suvremene i teritorijalne države. Nestanak država kao posljedica nastanka neke super-države ili federacije nije u izgledu.
Starija znanost razlikovala je dva načina NASTANKA nove države:originaran i derivativan. Kada neka država nastane na području koje u trenutku nastanka nije podvrgnuto nikakvoj državnoj vlasti, tj. na ničijem području radi se o originarnom nastanku države. S obzirom da nema države prethodnice, u takvom slučaju nema sukcesije država. Posljednji primjeri originarnoga nastanka država su Liberija, Transvaal i Orange.
Svi su ostali načini nastanka države derivativni. U svim tim slučajevima postoje jedna ili više država prethodnica,te jedna ili više država sljednica a nastanak nove države povlači pitanje sukcesije država.
Takvi su primjeri: „novonastale neovisne države“ koje su neposredno prije datuma sukcesije država bila ovisna područja europskih metropola; države nastale ujedinjenjem više država prethodnica;države nastale odvajanjem(secesijom) od države prethodnice koja i dalje postoji; ili države nastale na području država prethodnica koje su se raspale i više ne postoje (bivši SSSR, Jugoslavija i Češko-Slovačka)
Nova država može nastati temeljem nekog pravnog akta, bilo unutarnje ili međunarodne naravi.
a) To može biti unutarnji akt države prethodnice poput Indian Indenpendence Act, usvojen 1947. u britanskom parlamentu temeljem kojega su Indija i Pakistan stekli neovisnost.
b) Nova država može nastati ugovorom između bivše kolonijalne sile i narodnooslobodilačkoga pokreta u pitanju, u vršenju prava na samoodređenje naroda. Tako je Kraljevina Nizozemska prenijela potpunu suverenost na republiku Sjedinjenih država Indonezije.
c) Nova država može nastati međunarodnim ugovorom. Odlukom Londonske konferencije nakon 1. balkanskog rata iz 1912. ustanovljena je Kraljevina Albanija.
d) Neke su države osnovane odlukama političkih organa Ujedinjenih nacija.
Međunarodno pravo postavlja izvjese kriterije koji se moraju zadovoljiti da bi se neka
zajednica zaista transformirala u novu državu . Stalno stanovništvo,određeno područje, vlada i sposobnost ulaziti u odnose s novim državama su uvjeti koje mora ispuniti država kao međunarodnopravna osoba. Ugovori ustavi međunarodnih organizacija mogu propisivati posebne uvijete za primanje država u njihovo članstvo. Ti uvjeti mogu biti zahtjevniji od onih koje opće međunarodno pravo propisuju za samo postojanje države.
• Državi teritorij(područje). Svaka država mora imati područje na kojemu njezini organi vrše svoje nadležnosti. Područjem države određene su granice njezine vlasti. Zbog toga nomadska plemena ne mogu ustanoviti državu, makar dok se stalno ne nasele na neko određeno područje.
Bilo je država čije granice u trenutku stjecanja neovisnosti nisu bile konačno
određene niti međunarodno priznate ali se to nije pokazalo preprekom postojanja
države.
Gubitak čitavoga državnog područja u nekom ratu ima za posljedicu nestanak države.
• Stanovništvo. Država je u isto vrijeme i zajednica ljudi na njezinu području. Ne može biti države bez stalno naseljenih stanovnika i stoga Antarktik ne bi mogao postati državom. Ta se zajednica najprije sastoji od građana te države, te od stranaca. Svi državljani ne moraju govoriti isti jezik, niti moraju biti istog etničkog porijekla. Iznimno su rijetke države bez nacionalnih, jezičnih ili vjerskih manjina.
• Organizirana politička vlast(suverenost). Suverenost se u međunarodnom pravu definira kao vrhovna vlast države na njezinu području koja isključuje vlast drugih država, i nije podvrgnuta nikakvoj višoj vlasti. U suvremenoj međunarodnoj zajednici državna suverenost je pravni pojam i podvrgnuta je međunarodnom pravu. Režim neke države zasnovan na diskriminaciji njezinih vlastitih građana, ili naročito onaj koji bi trpio ropstvo, genocid i druge međunarodne zločine, nije više prihvatljiv za međunarodnu zajednicu uzetu u cjelini.
Može se postaviti pitanje efikasnosti u ispunjenju svih triju gornjih uvjeta, a u svezi trenutkom stvarnog nastanka neke nove države. Taj trenutak može biti u sumnji , važan je u postupku sukcesije država jer, ako se stranke ne sporazume drugačije, on je u isto vrijeme i datum sukcesije država.(6. ožujka 1992. smatra se datumom kada je Bosna i Hercegovina naslijedila SFRJ).
Poput nastanka i postojanja i NESTANAK neke države pitanje je činjenica, koje se ne može uklopiti u obična pravila međunarodnoga prava. Navodi se da država prestaje nestankom nekoga od triju elemenata koji je čini državom.
Najčešće se smatra da se nestanak teritorija i stanovništva meke države zbivaju kao posljedica njihova prijelaza pod suverenost druge države sljednice ili više njih. Po toj hipotezi nestanak teritorija i stanovništva nije različit od nestanka suverenosti. To je bio pristup Arbitražne komisije kada je bila došla do zaključka da SFRJ više ne postoji.
Za nestanak neke države dovoljan je gubitak njene suverenosti.
Aneksija jedne države od druge putem sile kao što je to Britanija učinila 1902. s Transvaalom i Orangeom na jugu Afrike ili aneksija Etiopije od fašističke Italije 1936. bili su tijekom novije povijesti primjeri nestanka država kao rezultat neravnoteže snaga. Mada su takvi primjeri još uvijek mogući, oni bi se danas vjerojatno sukobili s kolektivnom akcijom UN i sa sveopćim nepriznavanjem takvoga stanja. Jednako je i s podjelom cjelokupnog teritorija neke države od njezinih susjeda.
Deklaracija Opće skupštine iz 1970. istaknula je da osim stvaranja suverene i neovisne države“ slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom neovisnom državom ili prihvaćanje slobodnom odlukom naroda bilo kojeg drugog političkog statusa, predstavljaju za taj narod načine vršenja njegova prava na samoodređenje.
Posljedica nestanka neke države jest da cjelokupno njezino područje sa stanovništvom inkorporira u jednu ili više država sljednica .Politička vlast države prethodnice time prestaje postojati.
U Mišljenju od 4. srpnja 1992. Komisija je naglasila da raspad neke države okončava njezinu pravnu sposobnost i duboko se odražava na djelovanje međunarodnoga prava. Stoga se on mora razmotriti s najvećim oprezom. Komisija smatra da je postojanje federalne države, sastavljene od više različitih federalnih cjelina dovedeno pitanje kada se većina tih cjelina koje obuhvaćaju većinu područja i stanovništva federacije, konstituiraju kao suverene države na način da se savezna vlast tamo više ne može očitovati.to znači da u izvršenju svoje volje za nezavisnošću većina federalnih jedinica može raspustiti čitavu federaciju.
Komisija je u tome Mišljenju zaključila da je proces raspada SFRJ okončan, te da „valja ustanoviti da SFRJ više ne postoji“.
U obrazloženju toga zaključka Arbitražna komisija je kao ključne događaje uzela akte četiriju država sljednica o proglašenju neovisnosti temeljem održanih referenduma. Potom je istaknula njihovo uzajamno priznanje kao novih država, njihovo priznanje od strane trećih država i njihovo primanje u članstvo Ujedinjenih nacija.
2) TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA
Prva zadaća Lige naroda osnovane nakon Prvog svjetskog rata bilo je sprječavanje svih budućih ratova to u svrhu organiziranja kolektivnih sankcija protiv svake njezine države članice koja prekrši svoje obveze iz njezina Pakta. Čl. 10 predviđao je: Članovi Lige se obvezuju da će poštivati i održavati protiv svakog vanjskog napada me teritorijalnu cjelovitost i političku neovisnost svih članova Lige.
Opća Skupština je 1970. usvojila Deklaraciju o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija. Ta deklaracija se sastoji od sedam načela koja obvezuju sve države svijeta.
1. Načelo zabrane sile.članovi se u svojim međunarodnim odnosima uzdržavaju od prijetnje silom ili uporabom sile koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti. Prirodno pravo je pravo svake države na individualnu ili kolektivnu samoobranu kao izuzetak od ovog načela. Svaka upotreba ili prijetnja silom je zabranjena.
2. Načelo mirnog rješavanja međunarodnih sporova. Članovi rješavaju svoje međunarodne sporove mirnim sredstvima na takav način da ne ugroze međunarodni mir i sigurnost te pravdu.
3. Načelo neintervencije. Nedopuštena intervencija može se definirati kao nasilno miješanje neke države ili skupine država u poslove koje spadaju u unutarnju ili vanjsku nadležnost neke države bez njezina pristanka. Se smatraju se nedopuštenima mjere kolektivne intervencije u slučajevima prijetnje miru ili čina agresije. Te mjere mogu biti i oružane naravi.
4. Načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda. Uživaoci ovog načela su svi stanovnici nekog područja, bilo da ono već čini državu ili je dio neke države. Deklaracija je do sada najvjerodostojniji instrument koji uređuje ovo načelo. Svi narodi imaju pravo da slobodno odrede svoj politički status te da slijede svoj kulturni, privredi i socijalni razvoj, i svaka država je dužna poštivati to pravo. Bilo kakav državni oblik koji se silom nameće narodu i koji ga time stavlja u podčinjen položaj predstavlja kršenje ovog načela.
5. Dužnost država da međusobno surađuju. Države su dužne da međusobno surađuju na različitim područjima međunarodnih odnosa bez obzira na razlike radi održavanja međunarodnog mira i sigurnosti, i radi unaprjeđenja ekonomske stabilnosti, općeg blagostanja naroda.
6. Načelo suverene jednakosti država. Sve su suverene države pravno jednake kao što su i pojedinci jednaki u svakom unutrašnjem pravnom poretku. Posljedica načela jednakosti svih država jeste kada kod neko pitanje se ima urediti sporazumno, svaka država ima pravo glasa.
7. Načelo ispunjavanja međunarodnih obveza u dobroj vjeri. Da bi se svim članovima osigurala prava i blagodati koja proistječu iz članstva, članovi moraju u dobroj vjeri ispunjavati obveze koji su preuzeti u skladu sa Poveljom.
3) SUKCESIJA DRŽAVA
Sukcesija država je stanje nastalo teritorijalnim promjenama na koja se primjenjuju sva postojeća pravila međunarodnog prava. Pri svakoj teritorijalnoj promjeni moguće je ustanoviti državu prethodnicu- koju su prilikom sukcesije zamijenile jedna ili više država sljednica, te jednu ili više država sljednica koju su zamijenile državu prethodnicu. Glavni tipovi teritorijalnih promjena možemo svesti na šest:
1. Ustup (cesija). Otprije postojeća država prethodnica ustupa dio svoga područja nekoj već postojećoj državi sljednici i to najčešće mirovnim ugovorom kao rezultat poraza u ratu.
2. Pripajanje, asimilacija. Država prethodnica u cijelosti postaje dijelom druge, već postojeće države sljednice.
3. Ujedinjenje. Dvije ili više država prethodnica ujedinjuju se u novu državu sljednicu i time gube svoju državnost.
4. Odvajanje(secesija). Na dijelu ili na dijelovima područja države prethodnice koja i dalje postoji, nastaju jedna ili više država sljednica.
5. Raspad (disolucija). Država prethodnica se raspada i prestaje postojati, a na njezinu području nastaju dvije ili više novih država sljednica.
6. Podjela. Više susjednih država sljednica u cijelosti podijeli čitavo područje države prethodnice koja time prestaje postojati.
Bilo koji opisani tip teritorijalnih promjena dovodi do stanja sukcesije država. U
takvim novim situacijama na području koje je prešlo s jednog suvereniteta na drugi valja rješavati pitanja poput državljanstva stanovništva toga područja, njihovih stečenih prava, privatnih ugovora
• Državljanstvo- svaki pojedinac na području koje je promijenilo suverenitet ima pravo na državljanstvo. Nove države sljednice slobodne su uređivati prava njihova državljanstva vlastitim zakonima, ali ne smiju stvarati osobe bez državljanstva (apatride)
• Mirovine- svaka osoba koja je stekla pravo na mirovinu u državi prethodnici zadržava to svoje pravo.
• Vlasnička prava-gornje vrijedi i za uživanje privatne imovine fizičkih i pravnih osoba. Ta imovina nije predmet sukcesije i ne podliježe podijeli između država sljednica.
• Državni arhivi- državne arhive države prethodnice čine dokumenti što su ih organi države prethodnice izdali ili primili u obavljanju svojih funkcija, a koji su na datum sukcesije pripadali državi prethodnici. Stoga nisu predmet sukcesije i podjele. Pravilo je međunarodnog prava da svi državni arhivi države prethodnice ma gdje se nalazili i ma na koga budu prenijeti moraju ostati otvorenima na pristup, korištenje i kopiranje svim državama sljednicama.
• Državna imovina-državna imovina države prethodnice označava imovinu, prava i interese koji su na datum sukcesije država pripadali državi prethodnici. Nije predmet sukcesije imovina bivših država članica federacije, potom imovina općina, gradova i drugih cjelina. Državna imovina koja je predmet sukcesija dijeli se na nepokretnu i pokretnu imovinu. Nepokretna ostaje državama sljednicama na području kojih se nalazi. Sva ostala nepokretna i pokretna imovina države prethodnice uključivši i onu koja se nalazi u inostranstvu i pokretna imovina države prethodnice- uključivši i onu koja se nalazi u inostranstvu dijeli se između sljednica u pravičnim razmjerima.
• Državni dugovi prethodnice dijele se na tv. Alocirani i na nealocirani (opći) dug. Dug koji je digla neka bivša federalna jedinica ili ga je podigla neka država prethodnica, ali je u cijelosti utrošen na području koje je postalo područje države sljednice, prelazi na tu državu sljednicu.
• Sukcesija u članstvu međunarodne zajednice-ne postoji nikakvo pravilo općega međunarodnog prava glede sukcesije država u članstvu međunarodnim organizacijama. Političkom odlukom tih država neka država sljednica može zadržati mjesto države prethodnice u organizaciji bez postupka primanja, ali takav njezin zahtjev može biti i odbijen.
4) SLOŽENE DRŽAVE
Sve državne cjeline mogu se grubo podijeliti na dvije velike skupine na one centralističke ili unitarne te na one složene države.
U unitarnim državama postoji jedinstvena državna vlast i jedinstveni organi međunarodnih odnosa.
U složenim državnim zajednicama postoje u pravilu neka zajednička tijela ali uz to i svaka od njihovih jedinica ima svoje vlastite organe s isključivom nadležnošću, u koju se vlasti zajednice ne smiju miješati. Od povijesnog značaja su personalna i realna unija, jer su to zajednice monarhija. Danas je federacija jedini oblik složene države zastupljen u svijetu.
1. Personalna unija je bila prolazna pa i slučajna zajednica dviju država u osobi jednog vladara, stoga sama personalna unija nije bila nikakav subjekt međunarodnog prava.
2. Realna unija je bila zajednica vladara dviju država zasnovana s namjerom da bude trajna. Osim zajedničkog vladara ona je imala i druge zajedničke organe(šefa vlade, ministarstvo odbrane) unija je nastupila kao jedinstven subjekt međunarodnog prava. Realna unija je bila moguća samo između monarhija i to onih ustavnih u osobi zajedničkog vladara.
3. Konfederacija-gotovo sve konfederacije su nastajale kao slobodni savezi, neovisni i u načelu ravnopravnih država. To znači da sama konfederacija nije bila nova država i nije bila nadređena nad svojim državama članicama. Iako nisu bile države sve su bile priznate od stranih država posebnim pravnim subjektima, samim tim su bile države sa stanovništvom, područjem i suverenom vlašću. One su vršile neke od najvažnijih međunarodnih nadležnosti; vodile su u vlastito ime ratove, slale su i primale diplomatske zastupnike. Glavni, i u većini konfederacija jedini zajednički organ bio je sabor čiji su članovi bili imenovani od svojih država i koji su zastupali njihove interese.
4. Federacija je država koja ima svoje stanovništvo, područje i suverenu vlast. Temeljni akt federacije nije međunarodni ugovor nego savezni ustav. Kao odliku istinske federacije treba uzeti podjelu nadležnosti između nadležnosti između saveznih organa i organa federalnih jedinica. Osim toga, odlika federacije jest postojanje paralelne nadležnosti organa federacije i federalnih jedinica. Ali u svakoj istinskoj federaciji postoji i oblast isključivosti federalnih jedinica u koje se savezna vlas ne smije miješati.
5) TRAJNO NEUTRALNE DRŽAVE
Trajna neutralnost je pravno i političko stanje neke države kojoj njezin međunarodni položaj zabranjuje da sudjeluje u bilo kojem oružanom sukobu ili da njezino državno područje postane područjem ratnih operacija trećih država. Danas su trajno neutralni Švicarska, Vatikanski Grad i Austrija.
1. Švicarska je od konca 15. stoljeća vodila politiku neuplitanja u strane sukobe iako su njezini građani i dalje služili kao plaćenici u tuđim vojskama. Na Bečkom kongresu europske su velevlasti dale 1815. formalno i stvarno priznanje trajne neutralnosti Švicarske. Švicarska je taj položaj očuvala do danas. To je jedan od razloga što nije postala članicom UN, premda je na njezinom području u Ženevi europsko sjedište te organizacije.
2. Država Vatikanskog Grada ustanovljena je Lateranskim ugovorom Svete Stolice s Italijom iz 1929. U tom ugovoru navedeno je da će grad Vatikan uvijek u svim slučajevima smatrati neutralnim i nepovredivim područjem.
3. Austrija- u Moskvi su 1955. sovjetski i austrijski predstavnici potpisali Memorandum kojim se austrijska vlada obvezala da će proglasiti trajnu neutralnost svoje zemlje. Nedugo zatim taj su memorandum prihvatile francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. Austrija je bila proglasila svoju trajnu neutralnost Ustavnim zakonom 1955. u kojem je navedeno da Austrija slobodno proglašuje svoju trajnu neutralnost.
6) PRIZNANJE DRŽAVA I VLADA
Priznanje nove države-Naveli smo već da nova država nastaje kada se steknu tri uvjeta:državni teritorij, stanovništvo i organizirana politička vlast, tj suverenost. U znanosti postoje dva suprotstavljena gledišta. Po gledištu koje je u manjini međunarodno priznanje ima konstitutivne učinke i ono je ustvari četvrti uvjet samoga postojanja nove države. Zastupnici toga gledišta smatraju da nova država tek po njezinu priznanju postaje subjektom međunarodnog prava i ulazi u međunarodnu zajednicu kao njezin ravnopravni član. Zastupnici suprotnog gledišta smatraju da priznanje nove države ima čisto deklarativni učinak. Postojanje nove države neće biti dovedeno u pitanje ako je jedna ili više država odbiju priznati. Uskrata priznanja može biti odraz općenitog odbacivanja neke nove političke i teritorijalne cjeline. Većina država u svijetu može odricati njezino postojanje, a protiv nje Vijeće sigurnosti UN može naložiti kolektivne sankcije. U tome položaju je bila Rodezija između 1965. i 1980. premda je ispunjavala sva tri uvjeta državnosti.U uvjetima općenitog političkog bojkota, te cjeline veoma teško mogu očuvati sovu osobnost , te uspostaviti i najnužnije odnose s ostatkom svijeta. Ako se neka takva nepriznata nova država sa svim atribucijama državnosti uspije održati u duljem razdoblju, efektivnost može nadvladati nad političkim i ideološkim razlozima. Postojanje nepriznate države ne može se sasvim ignorirati. Teritorij nepriznate države se ne može smatrati ničijim područjem slobodnim za stjecanje putem okupacije niti se njeno područje smije prelijetati bez njezina odobrenja. Brodovi koji plove pod zastavom nepriznate države ne mogu se smatrati brodovima bez nacionalne pripadnosti, i još manje piratskim brodovima. Priznanje nove države može se dati u različitim oblicima. Ono se može dati izričito, u više ili manje svečanom pravnom aktu, iz kojega mora proizaći jasna namjera priznanja. Priznanje nove države se može dobiti i na prešutan način ili implicitan način kada se namjera priznanja izvodi iz nekog drugog akta ili činjenice koji su rezervirani za međudržavne odnose. Akt priznanja neka država može dati pojedinačno i sama za sebe, što se u praksi najčešće i događa. Priznanje može biti i kolektivno od skupine država. Tim se putem novoj državi mogu nametati neki uvjeti. Priznanje neke nove države može se smatrati preuranjenim ili zakašnjelim. Ono se općenito smatra preuranjenim ako uslijedi dok je proces stvaranja nove države u toku ili dok nije sasvim dovršen raspad države prethodnice. Zakašnjelo priznanje može komplicirati odnose s novom državom nakon što je ona počela djelovati. Najčešće je država prethodnica , od koje se nova država odvojila, posljednja koja joj daje priznanje. Ukoliko nije privremeno, priznanje je uvijek konačno, neopozivo i djeluje retroaktivno od stvarnog nastanka priznate države. Priznanje ili odbijanje priznanja je akt slobodne volje koji spada u diskrecijsko pravo svake države. Uskraćivanje priznanja može se smatrati neprijaznim činom, ali ne i povredom prava.
Priznanje nove vlade-Ukoliko u nekoj državi dođe do smjene vlade na način propisan ustavom, ili ako dođe do dubljih promjena državnog sustava, ali poštujući postupak izmjena predviđen ustavom zemlje, ostale se države nemaju pravo miješati u te promijene. Ali ako u nekoj državi dođe do smjene vlade na neustavan način, bilo državnim udarom ili revolucijom tada dolazi u pitanje priznanje nove vlade od drugih zemalja. Strane države nisu dužne produljiti odnose s novom vladom. Redovito se daje priznanje novoj vladi kada se ustalila i kada efektivno obnaša svoju vlast na čitavom državnom području. Susjednim državama je teže ignorirati novo stanje nego veoma udaljenim zemljama koje nemaju mnogo interesa u državi u pitanju. Priznanje vlade može se izvršiti na formalan način putem pismene ili usmene izjave o priznanju ili se može izraziti i prešutno ili konkludentnim činima. Nova vlada može biti priznata de jure ili de facto. Priznanje de jure je potpuno,konačno i djeluje retroaktivno, dakle od stvarnog preuzimanja vlasti po toj vladi, a ne od trenutka davanja priznanja. Priznanje de facto može se uzeti kao privremeno kada se nova vlast u drugoj državi (iako djeluje neovisno) još nije sasvim ustalila i nije uspostavila potpunu kontrolu nad čitavim državnim područjem ili se još sumnja da je u stanju ispunjavati sve uvijete koji se vezuju za njezino priznanje.
7) SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA
U međunarodnoj praksi oduvijek je bilo nesporno da je papa, tj. Sveta Stolica subjekt međunarodnog prava.
Pored toga što je državni glavar svih katoličkih vjernika i Katoličke crkve kao transnacionalne vjerske organizacije papa je još od 8. i 9. stoljeća bio i svjetovni državni vladar.
Kroz to dugačko razdoblje pape su bili smatrani svjetovnim vladarima poput svih ostalih. Njihov utjecaj i privilegiji koje su im druge države priznavale nisu prolazili samo iz tog svojstva, nego iz činjenice što su bili glavari Katoličke crkve. Privilegiji su se prvenstveno odnosili samo na pravo diplomatskog prvenstva bez drugog sadržaja.
Talijanski garancijski zakon iz 1871. Talijanska država je jednostrano i protiv njegove volje uredila položaj pape garancijskim zakonom iz 1871., temeljem kojega je jednostrano preuzela široke međunarodne obveze.
Priznata je nepovredivost papine osobe i u tom pogledu on je bio izjednačen s talijanskim kraljem. Određena mu je godišnja renta. Zajamčeno mu je nesmetano općenje sa svim drugim državama u svijetu.
To pape nisu mogle priznati i sami su sebe smatrali zatočenicima talijanske države s kojom su odbijali službene kontakte. Odbijali su i godišnju rentu od talijanske države. Ali su i nadalje izmjenjivali diplomatske predstavnike, održavali su nesmetane odnose s trećim državama i sklapali su konkordate. Sveta stolica je ostala subjektom međunarodnog prava, iako njen položaj nije pravno uređen.
Lateranski ugovori iz 1929. taj je spor uspješni i trajno bio riješen trima ugovorima koje je Sveta Stolica bila sklopila sa Italijom koja je tada imala fašističku vlast. U 1929. sklopljen je politički sporazum pod imenom „Lateranskoga ugovora“, potom konkordat kojim je uredio položaj Katoličke crkve, te financijska konvencija kojom je iznos rente iz garancijsko zakona bio prepolovljen.
Lateranskim ugovorom ustanovljena je država Vatikanskog Grada s papom kao njezinim glavarom.
Međunarodni odnosi. Sveta Stolica održava diplomatske odnose s više od 170 država u svijetu, od kojih sve nemaju većinsko katoličko vjerničko pučanstvo.
Sveta Stolica ima stalnu promatračku misiju pri UN od 1964.
Uz ugovore koje sklapa poput svake druge države, Sveta Stolica sklapa posebne dvostrane ugovore s drugim državama pod nazivom „konkordata“ Konkordatima se uređuje položaj katoličke crkve u odnosnoj državi.
Odnos Svete Stolice i Države Vatikanskog Grada. Mnogi smatraju da se tu radi o dvije pravne osobe.
Sveta Stolica je središnji upravni organ Katoličke crkve. Sastoji se od pape, Zbora kardinala, državnoga tajnika i središnjeg tijela koja upravljaju čitavom Crkvom. Nakon 1870. kada je izgubila teritorijalnu suverenost, Sveta Stolica djelovala je kao subjekt međunarodnog prava sui generis.
Država Vatikanskoga Grada, ustanovljena 1929. stekla je općenito međunarodno priznanje. Stranka je dvostranih i višestranačkih međunarodnih ugovora koji se odnose na njegov teritorij. Mada nije član UN, Sveta Stolica ili vatikan je član nekih specijalnih ustanova UN otvorenih samo državama.
Osim nuncija, domaća crkvena hijerarhija ne uživa diplomatske povlastice prema općemu međunarodnom pravu.
8) ORGANI DRŽAVE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA
Države mogu djelovati samo putem ovlaštenih organa. Najviši organ u tome pogledu je glavar (šef ) države, a u zemljama u kojima taj položaj postoji i predsjednik vlade. Svaka moderna država ima i specijalizirano ministarstvo za vanjske poslove.
Glavar države. U međunarodnom pravu on se smatra najvišim organom vanjskoga zastupanja države.
Kada se nalazi u drugoj zemlji, glavaru države ukazuju se najviše počasti, ali se smatra da one nisu namijenjene njegovoj osobi nego državi koju predstavlja. Kada se nalazi u inozemstvu, glavaru države ukazuje se i posebna zaštita. Ta zaštita zasniva se u isto vrijeme na međunarodnoj učtivosti i na potrebi da se osigura neovisnost države koju on službeno predstavlja.
Glavar države uživa u stranoj zemlji potpuni sudski imunitet u kaznenim stvarima. On ne smije biti saslušavan, uhićen, pozvan pred sud da svjedoči, niti suđen. On uživa i imunitet i u građanskim stvarima, ali ga se može odreći.
Za vođenje pregovora i za sklapanje ugovora glavar države ne treba posebnu punomoć. Izjave glavara države i ugovori koje on sklopi obvezuju njegovu državu ukoliko to čini u okviru svojih općepoznatih ustavnih ovlaštenja.
Vlada i njezin predsjednik. U nekim zemljama, primjerice u Sjedinjenim Državama, funkcija predsjednika vlade ne postoji jer je glavar države sam na čelu svojega kabineta ministara.
Suprotno tomu, u parlamentarnim monarhijama i ostalim demokratskim državama zasnovanima na međuovisnosti zakonodavne i izvršne vlasti (Britanija, Italija, Švedska, Njemačka) uloga glavara države u odlučivanju je simbolična. U tim se zemljama težište vlasti nalazi u parlamentu, a svu izvršnu vlast ima vlada koja ovisi od podrške parlamenta. U okviru te izvršne vlasti sve najvažnije vanjsko političke odluke donose vlada i njezin predsjednik.
Ali makolika bila stvarana vlast predsjednika vlade u odlučivanju, za razliku od državnoga glavara, on ne simbolizira svoju državu i njezinu suverenost kada se nalazi u inozemstvu i osobno ne uživa počasti koje se ukazuju državnom suverenu.
Za službenih boravaka u inozemstvu predsjednik vlade je po svojemu položaju šef specijalne misije. Konvencija o specijalnim misijama iz 1969. za njega uglavnom predviđa jednake povlastice i imunitete koje uživaju članovi stalne diplomatske misije prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima iz 1961.
Odgovarajući ugovorni propisi potvrđuju pravilo da predsjednik vlade ne treba punomoć za pregovore, za usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora ili glede izražavanja pristanka svoje države da bude njime vezana.
Predsjednik vlade može svojim izjavama datima u okviru svojih nadležnosti obvezivati svoju državu, kada iz njih proizlazi nesumnjiva namjera preuzimanja pravih obveza.
Ministar vanjskih poslova. Ministarstvo vanjskih poslova ni danas nije tijelo koje potpuno samostalno donosi vanjskopolitičke odluke svoje države. Ono je podčinjeno i za svoj rad odgovara vladi ili izravno parlamentu, ili glavaru države.
Ministarstvo vanjskih poslova je služba koja koordinira političke i druge odnose svoje države s inozemstvom i s međunarodnim organizacijama.
Ministar vanjskih poslova je redovito član vlade i među drugim ministrima u njoj ima istaknut položaj. On je neposredno nadređen cjelokupnom diplomatskom osoblju u inozemstvu, koje djeluje po njegovim uputama. On sudjeluje u najvažnijim dvostranim pregovorima i na međunarodnim konferencijama obrazlaže i brani vanjsku politiku svoje vlade pred parlamentom.
Ni ministru vanjskih poslova, poput glavara države i predsjednika vlade, ne treba punomoć za pregovore i za usvajanje teksta ugovora. Stoga su i promijene osobe na toj dužnosti redovito notificiraju drugim državama putem diplomatskih kanala.
Parlament. Parlament je rijetko kada upoznat s tokom i pojedinostima važnih međunarodnih pregovora svoje zemlje.
Predstavnička bi tijela trebala utvrđivati i odobravati dugoročne vanjskopolitičke ciljeve svoje zemlje i davati suglasnost na sve važnije akte na području te djelatnosti , uključivši ratifikaciju ugovora o političkoj, vojnoj i drugoj suradnji.
9) DIPLOMATSKI ZASTUPNICI
Povremeno slanje poslanstva(misija) u druge zemlje radi pregovora i ugovaranja od 15. stoljeća postupno smjenjuje praksa stalnih diplomatskih predstavnika.
Na Bečkom kongresu 1815. o tome se pitanju bavila posebna komisija i tada je ta oblast uspješno kodificirana. Bio je usvojen Pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika.
Do sada su usvojene sljedeće konvencije iz diplomatskih i konzularnih odnosa:
° Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. koja je stupila na snagu u 1964.
° Bečka konvencija o konzularnim odnosima, iz 1963. koja je stupila na snagu u 1969.
° Konvencija o specijalnim misijama, usvojena 1969. stupila na snagu u 1985.
° Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim međunarodnim organizacijama iz 1975. koja još nije stupila na snagu.
° Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju kaznenih djela počinjenih protiv osobe pod međunarodnom zaštitom uključivši diplomatske agente, usvojena 1973.
° Konvencija o sigurnosti osoblja UN i pridruženoga osoblja, iz 1994. na snazi od 1999. godine.
Pravo poslanstva. Svaka suverena državna ima aktivno i pasivno
pravo poslanstva. Aktivno pravo poslanstva znači pravo države šiljateljice da upućuje svoje diplomatske predstavnike u druge zemlje. Pasivno pravo poslanstva znači da država primateljica ima pravo da prima strane diplomatske predstavnike.
Ne postoji nikakva dužnost država da stupaju u diplomatske odnose i da ih održavaju. Bečka konvencija iz 1961. to potvrđuje:
„Uspostavljanje diplomatskih odnosa i uspostavljanje stalnih diplomatskih misija vrši se na temelju uzajamnog pristanka.“
Država šiljateljica može akreditirati istoga šefa misije u više dugih država, ako se niti jedna tome ne opire.
Funkcije diplomatskih misija sastoje se prema Bečkoj konvenciji iz 1961. u sljedećemu:
a) U predstavljanju države šiljateljice u državi primateljici
b) U zaštiti interesa države šiljateljice i njezinih građana „u granicama dozvoljenima međunarodnim pravom.
c) U pregovaranju s vladom države primateljice;
d) U sakupljanju obavještenja „svim dozvoljenim sredstvima“ o stanju i razvoju događaja u državi primateljici i izvještavanju o tome vlade države šiljateljice.
e) U unapređivanju prijateljskih odnosa i razvijanju gospodarskih, kulturnih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice.
Diplomatski predstavnik(šef misije). Bečka konvencija iz 1961. dijeli
šefove diplomatskih misija u tri razreda (klase) i to:
a) Veleposlanici(ambasadori, poklisari) ili nunciji, akreditirani kod državnog glavara, i drugi šefovi misija jednakoga ranga.
b) Poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod državnih glavara
c) Otpravnici poslova, akreditirani kod ministra vanjskih poslova. U tome razredu radi se o stalnim otpravnicima poslova, za razliku od otpravnika poslova ad interim koji povremeno upravlja misijom u odsutnosti ili spriječenosti stalnoga šefa misije.
Nuncije i internuncije akreditira Sveta stolica.
Prije nego što službeno imenuje neku osobu, država šiljateljica mora za nju od države primateljice zatražiti pristanak ( agrement). Država primateljica može odbiti taj pristanak a da nije dužna navesti razloge za to.
Nakon što se za šefa misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od trenutka predaje vjerodajnice glavaru države primateljice u svečanoj audijenciji.
Dužnost šefa misije prestaje njegovim opozivom od strane države šiljateljice(protekom predviđenoga vremena za tu dužnost, umirovljenjem njegovom ostavkom ili bolešću), ili njegovom smrću. Ta dužnost također prestaje ako je država primateljica osobu šefa misije proglasila persona non grata( neprihvatljivom osobom).
Ostalo osoblje diplomatske misije. Razvoj međunarodnih odnosa i suradnje doveo je do potrebe da diplomatska misija uz njezina šefa, ima veći ili manji broj ustalih suradnika. Neki od njih- diplomatski agenti- a to je uz šefa misije ostalo diplomatsko osoblje, mogu po njegovoj ovlasti ili samostalno obavljati diplomatske funkcije.
S obzirom na obujam njihovih ovlasti, na funkcije, te povlastice i imunitete, iz Bečke konvencije iz 1961. proizlazi podjela cjelokupnog osoblja diplomatske misije u četiri sljedeće skupine:
a) Šef misije, tj. osoba koju je država šiljateljica ovlastila da djeluje u tome svojstvu;
b) Diplomatsko osoblje, tj. članovi diplomatske misije koji imaju diplomatski položaj (status);
c) Administrativno i tehničko osoblje( kancelari tj. pisari, arhivari, tumači, šifranti i sl. )
d) Poslužno osoblje (vratari, čuvari, vozači, čistači i sl.) te u nekim slučajevima i privatna posluga članova misije.
Članovi diplomatskog osoblja po (a) i (b) moraju u načelu biti državljani
države šiljateljice,
Članovi diplomatskog osoblja razvrstani su po zvanjima prema propisima
države šiljateljice. Običajna su sljedeća zvanja: opunomoćeni ministar savjetnik, savjetnik, prvi sekretar, drugi sekretar, treći sekretar te attache(ataše).
Broj osoblja diplomatske misije trebao bi odgovarati obujmu uzajamnih interesa, stupnju političke, vojne gospodarske ili druge suradnje, od broja građana države šiljateljice koji su stalno nastanjeni u državi primateljici ili tamo povremeno borave kao turisti ili u druge svrhe.
Specijalne misije. Pod „specijalnim misijama“ se podrazumijeva tzv. diplomacija ad hoc, koja se raširila naročito nakon Drugog svjetskog rata.
Radi se o posjetima glavara država s pratnjom, ili izaslanstva na čijem čelu može biti predsjednik vlade, ministar vanjskih poslova ili drugi odgovorni ministar. Pojam specijalnih misija obuhvaća i državne delegacije koje sudjeluju na višestranim ili mnogostranim diplomatskim konferencijama.
Misije države pri međunarodnim organizacijama. Do 1950. je većina država članica otvorila svoje stalne misije pri sjedištu UN u New Yorku . i države nečlanice kojima svjetska organizacija priznaje položaj promatrača, te potom priznati narodnooslobodilački pokreti, otvorili su svoje stalne promatračke misije pri UN.
Bečka konvencija iz 1975. sadrži posebna pravila o stalnim misijama pri međunarodnim organizacijama.
Ţ Stalne misije pri međunarodnim organizacijama. Funkcije stalne misije u biti su prilagođene funkcije diplomatskih misija iz Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. šef misije uručuje svoju vjerodajnicu organizaciji u njoj se može odrediti opseg njegovih ovlasti, npr. Da će djelovati kao predstavnik u jednome ili više organa te organizacije.
Ţ Izaslanstva država u tijelima i na konferencijama organizacije. Sastav izaslanstva(delegacije), vrijeme njegova dolaska i odlaska, lokacija njegovih sjedišta i drugo notificiraju se organizaciji. Ni organizacija, ni država domaćin nemaju pravo stavljati u tome pogledu primjedbe, niti mogu nekoga člana izaslanstva proglasiti za persona non grata.
10) DIPLOMATSKI PRIVILEGIJI I IMUNITETI
Da bi diplomatski predstavnici mogli obavljati svoje funkcije, međunarodno je pravo kroz običajni proces izgradio niz minimalnih pravila imperativne naravi koja se odnose na povlastice i izuzeća, tj. privilegije i imunitete članova misije, kao i posebnu zaštitu prostorija, arhiva i imovine misije. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. kodificirala je ta pravila i ona sva imaju domašaj pravila općeg međunarodnog prava.
Prostorije misije su nepovredive. Organi države primateljice ne smiju u njih ući osim uz pristanak šefa misije.
U slučaju opasnosti od napada, država primateljica dužna je da s dovoljno redarstvenih i drugih snaga zaštiti njihovu nepovredivost, kako bi svaki takav pokušaj spriječila. Ako ne uspije spriječiti pokušaj napada ili privremeni upad u misiju, dužna je o tome provesti naknadnu istragu , dati objašnjenje i službenu ispriku državi šiljateljici.
U slučaju prekida diplomatskih osoba pa čak i u slučaju oružanog sukoba između države primateljice i države šiljateljice, država primateljica je dužna i dalje poštivati i štititi prostorije misije,njezinu imovinu i arhive.
Posebno je pitanje (azila) utočišta u prostorijama diplomatske misije. Diplomatski zastupnik dužan je izvijestiti državu primateljicu o pružanju azila, a bjegunca spriječiti u svakoj djelatnosti protiv opće sigurnosti zemlje. Potom država šiljateljica i država primateljica ugovaraju način da bjegunac sigurno napusti zemlju.
Misija i njezin šef imaju pravo isticati zastavu i grb države šiljateljice na prostorijama misije,te na rezidenciji šefa misije kao i na njegovim prijevoznim sredstvima.
Arhiva i dokumenti misije nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili.
Sloboda općenja. Država primateljica dužna je dopustiti i štititi općenje misije za sve službene svrhe. Misija može koristiti sva dopuštena sredstva.
Službeno dopisivanje misije koje se odnosi na misiju i njezinu funkciju nepovredivo je.
Diplomatski kurir uživa osobnu nepovredivost i ne smije se podvrgnuti nikakvoj vrsti uhićenja ili pritvaranja ali ta nepovredivost prestaje čim primaocu preda diplomatsku valizu koja mu je povjerena.
Diplomatska valiza ne smije biti ni otvarana, niti zadržana. Vreće koje čine diplomatsku valizu moraju nositi vidljive vanjske oznake toga svojstva i smiju samo diplomatske dokumente ili predmete namijenjene službenoj upotrebi.
Položaj diplomatskog agenta. Osoba diplomatskog agenta(šefa misije i članova diplomatskog osoblja), nepovrediva je. On se ne smije podvrgnuti nikakvoj vrsti uhićenja ili pritvaranja.
Diplomatski agent uživa potpuni imunitet(izuzeće) od kaznene sudbenosti države primateljice, za sva dijela bez obzira je li ih izvršio u službenoj dužnosti ili ne.
Diplomatski agent također uživa i imunitet građanske i upravne sudbenosti države primateljice osim ako se radi:
1. o stvarnopravnoj tužbi koja se odnosi na njegove privatne nekretnine na području države primateljice
2. u tužbi koja se odnosi na nasljeđivanje u kojoj se on pojavljuje bilo kao nasljednik, legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavine kao privatna osoba
3. o tužbi koja se odnosi na bilo koju profesionalnu ili trgovačku djelatnost što ju u državu primateljici obavlja izvan svojih službenih funkcija.
Diplomatski agent nije dužan svjedočiti.
Diplomatski agent izuzet je od propisa o socijalnom osiguranju u državi
primateljici. Izuzet je od svih poreza i taksa, osim od posrednih poreza uračunatih u cijenu robe ili usluga.
Članovi obitelji diplomatskog agenta koji žive u njegovu domaćinstvu uživaju sasvim iste povlastice i imunitete kao i diplomatski agent, ukoliko nisu državljani države primateljice.
Administrativno i tehničko osoblje i članovi obitelji toga osoblja uživaju uglavnom iste povlastice. Imunitet od građanske i upravne sudbenosti primjenjuje se jedino na djela u obavljanju njihovih funkcija.
Poslužno osoblje misije, ukoliko se radi o državljanima države primateljice ili ako u njoj nema stalno boravište, uživa imunitet jedino za djela izvršena u toku obavljanja svojih funkcija. Ono također ne plaća poreze i takse na plaće koje prima za vršenje svoje funkcije.
Dužnosti. Bez štete po njihove povlastice i imunitete, sve osobe koje ih uživaju dužne su poštivati zakone i propise države primateljice.
11) KONZULARNO PRAVO
Ustanova konzula nastala je u ranom srednjem vijeku u trgovačkim gradovima Italije, Španjolske i Francuske.
Ustanova konzula nastala je od starine u interesu trgovine i plovidbe, te radi zaštite vlastitih građana u inozemstvu. Stoga je ona u biti različita od diplomatskih odnosa između država, koji imaju pretežito, mada ne isključivo, politički značaj. Konzuli su u nekim krajevima obavljali diplomatske funkcije, a diplomatske misije danas gotovo redovito imaju u svom sastavu konzularne odjele.
Materija iz te oblasti uspješno je kodificirana bečkom konvencijom o konzularnim odnosima, iz 1963. koja je za njezine ugovornice stupila na snagu u 1967.
Pravo na konzularne odnose. Jednako kao i glede diplomatskih odnosa, sve suverene države imaju pravo na uzajamno održavanje konzularnih odnosa.
Države nemaju dužnost uspostavljanja i održavanja konzularnih odnosa s drugim zemljama. Uspostavljanje tih odnosa vrši se temeljem uzajamnoga pristanka. Ako drugačije nije određeno, pristanak na uspostavljanje diplomatskih odnosa uključuje i pristanak na uspostavljanje konzularnih odnosa. Ali prekid diplomatskih odnosa ipso facto ne povlači i prekid konzularnih odnosa.
Konzularni ured može se otvoriti na području države primateljice samo uz njezin pristanak.
Konzularni ured države šiljateljice može obavljati konzularne funkcije u državi primateljici u ime neke treće države, ako se tome ne protivi država primateljica.
Kumulacija diplomatskih i konzularnih funkcija. U državi u kojoj država šiljateljica nema diplomatske misije i kojoj ne zastupa diplomatska misija neke treće države, konzularni dužnosnik može, uz suglasnost države primateljice, biti ovlašten da obavlja diplomatske radnje. Ali obavljanje tih radnji ne daje mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete.
Konzularne funkcije. Konzul ne predstavlja državu šiljateljicu u ukupnosti njezinih međunarodnih odnosa s državom primateljicom. On nije akreditiran kod državnog glavara ili kod ministra vanjskih poslova države primateljice.
Konzularne funkcije sastoje se najprije u zaštiti interesa države šiljateljice u državi primateljici a naročito interesa njezinih državljana(fizičkih i pravnih osoba), u granicama koje dopušta međunarodno pravo.
Konzularne funkcije sastoje se u promicanju razvoja trgovačkih, ekonomskih, kulturnih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice, i u unapređivanju na svaki drugi način uzajamnih prijateljskih odnosa, u okviru odredaba Bečke konvencije iz 1963.
Konzularne funkcije obuhvaćaju i izdavanje viza i odgovarajućih isprava osobama koje žele putovati u državu šiljateljicu. Tu nisu jedino obuhvaćeni građani države primateljice, nego i osobe iz trećih država te osobe bez državljanstva.
Najšire su konzularne funkcije u zaštiti raznovrsnih interesa vlastitih državljana u državi primateljici, bilo da oni u njoj imaju stalno ili privremeno boravište, ili su na proputovanju.
Konzularne funkcije obuhvaćaju pravo nadzora i inspekcije nad morskim i riječnim brodovima koji imaju pripadnost države, nad zrakoplovima u njoj registriranima, te na njihovim posadama.
Konzularno područje. Konzularno područje je područje u državi primateljici određeno konzularnom uredu za obavljanja konzularnih funkcija.
Šef konzularnog ureda i drugi konzularni dužnosnici (funkcioneri). Šefovi konzularnog ureda dijele se na četiri razreda(klase), i to:
a) generalni konzuli;
b) konzuli;
c) vicekonzuli;
d) konzularni agenti.
Država šiljateljica izdaje šefu konzularnog ureda patentno pismo, u
kojemu potvrđuje njegovo svojstvo šefa konzularnog ureda, te navodi njegovo prezime i ime, njegovu kategoriju i razred, njegovo konzularno područje i njegovo sjedište konzularnog ureda. To patentno pismo država šiljateljica dostavlja diplomatskim ili drugim pogodnim putem vladi države primateljice, na području kojeg šef konzularnog ureda treba obavljati svoje funkcije.
Država primateljica izdaje egekvaturu, tj odobrenje imenovanom šefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije. Ona nekoj osobi može odbiti izdati egekvaturu , ada nije dužna za to navesti razloge državi šiljateljici.
Svi šefovi konzularnoga ureda u jednom gradu čine konzularni zbor kojega predvodi doyen(duajen) prilikom ceremonijalnih funkcija.
Funkcije šefa konzularnog ureda, konzularnih dužnosnika i ostalih članova ureda prestaju:
a) notifikacijom države šiljateljice državi primateljici da su funkcije osobe u pitanju prestale;
b) povlačenjem egzekvature od strane države primateljice
c) notifikacijom države primateljice državi šiljateljici da je dotičnu osobu prestala smatrati članom konzularnoga osoblja.
Konzuli po zvanju i počasni konzuli. Običajno pravo stvorilo je dvije
različite kategorije konzularnih dužnosnika, koje su predviđene i Bečkom konvencijom iz 1963.
Konzuli po zvanju, bilo da se radi o šefu konzularnoga ureda ili drugim konzularnim dužnostima, jesu osobe kojima je to isključivo zanimanje. U načelu oni trebaju biti državljani države šiljateljice. Oni mogu biti državljani države primateljice ili trećih država jedino uz suglasnost države primateljice koju ona može u sako vrijeme povući.
Bečka konvencija iz 1963. priznaje kategoriju počasnih konzula, ali joj se pridaje fakultativni značaj. Svaka država slobodna je sama odlučiti hoće li imenovati ili primati počasne konzule.
Obavljanje konzularnih funkcija nije njima glavno zanimanje, niti isključivi izvor prihoda. Za tu službu oni ne moraju dobivati naknadu od države koja ih je imenovala.te se osobe prihvaćaju te dužnosti radi društvenog ugleda ili u njoj nalaze svoj profesionalni interes.
Konzularne prostorije, arhivi, dokumenti. Konzularne prostorije nepovredive su u mjeri u kojoj to određuje Bečka konvencija iz 1963. organi države primateljice ne smiju u onaj dio konzularnih prostorija kojima se konzularni ured isključivo koristi za potrebe svog rada, osim uz pristanak šefa konzularnog ureda.
Država primateljica dužna je pružiti konzularnom uredu sve olakšice radi obavljanja njegovih funkcija. Ona je osobito dužna poduzimati sve potrebne mjere kako bi spriječila da konzularne prostorije budu nasilno zaposjednute ili oštećene, ili da bude narušen mir ili povrijeđeno dostojanstvo konzularnog ureda.
Konzularni arhiv i dokumenti nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili.
Država šiljateljica ima pravo isticati svoju zastavu i grb na zgradu u kojoj se nalazi konzularni ured i na ulazna vrata konzularnih prostorija, te na njegovo prijevozno sredstvo, ali samo kada se njime koristi u diplomatske svrhe.
Sloboda općenja. Država primateljica osigurava svim članovima konzularnog ureda slobodu putovanja i kretanja na svojemu području.
Ukoliko nadležni organi države primateljice imaju ozbiljnog razloga vjerovati da konzularna valiza ima sadrži druge predmete osim dopisivanja, dokumenata i predmeta namijenjenih službenoj upotrebi, oni mogu zahtijevati da valizu u njihovoj prisutnosti otvori ovlašteni predstavnik države šiljateljice. Ako on to odbije, valiza se ima vratiti u mjesto odakle je poslana.
Povlastice i imuniteti konzularnih dužnosnika. Država primateljica ima prema Bečkoj konvenciji iz 1963. općenitu obvezu postupanja s konzularnim dužnosnicima s dužnim poštovanjem, te obvezu poduzimanja svih odgovarajućih mjera radi sprječavanja svakoga napada na njihovu osobu, slobodu i dostojanstvo.
Imuniteti konzularnog dužnosnika od kaznene sudbenosti u državi primateljici mnogo su ograničniji od onih diplomatskog agenta.
Konzularni dužnosnici i konzularni djelatnici ne podliježu kaznenoj nadležnosti sudskih i upravnih organa države primateljice „za djela izvršena obavljanju konzularnih funkcija“. To se odnosi i na počasne konzule.
Ali za sva ostala djela, konzularni je dužnosnik uz izvjesna ograničenja kazneno odgovoran u državi primateljici. On se može uhititi ili pritvoriti samo u slučaju počinjenja teškog kaznenog djela. U tom slučaju postupak protiv njega mora se pokrenuti u najkraćem roku.
U praksi je dolazilo do uhićenja konzularnih dužnosnika koji su bili optuživani za djela špijunaže, ubojstva trgovine drogom, utaje poreza te izdavanja čeka bez pokrića.
12) POJAM, PRAVO I PODJELA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA
Pojam međunarodne organizacije. Međunarodne organizacije predstavljaju institucionaliziran i trajniji oblik suradnje njihovih država članica u izvršavanju nekih zajednički postavljenih ciljeva.
Svaka organizacija ima jedan ili više stalnih organa.
Svaka međunarodna vladina organizacija osnovana je međunarodnim ugovorom između država. Za razliku od ostalih međuvladinih ugovora, ti su ugovori u isto vrijeme i ustavnih akti za odnosnu međunarodnu organizaciju.
Pravo međuvladinih organizacija. Pravo neke međuvladine orgnizacije ne svodi se jedino na njezin ugovor ustav, iako je on najvažniji pravni akt. Ono obuhvaća i ugovore koje sama organizacija sklapa s državama-članicama, ponekad s nečlanicama ili s drugim međunarodnim organizacijama s kojima ona stalno surađuje.
To pravo obuhvaća i neke pisane propise koji nisu ugovornoga značaja. To su poslovnici stalnih i povremenih organa koji najčešće oni sami usvajaju u to pravo spadaju također odluke nadležnih organa o primanju novih država u članstvo organizacije, razrezivanju doprinosa država članica, o utrošku tih sredstava i dr.
Pored tih pisanih propisa, pravo svake organizacije dograđuje se putem običajnih pravnih pravila nastali u praksi njezinih organa i država članica, ukoliko među članicama prevladava svijest da je određena praksa postala pravno obvezatna.
Povijesni razvoj međunarodnih organizacija. Međunarodnim organizacijama prethodili su pojedini kongresi i diplomatske konferencija više država. Prve stalne međunarodne organizacije nastale su u 19. stoljeću. Najprije su to bile tzv. riječne komisije.
U drugoj polovici 19. stoljeća osnivaju se i tzv. administrativne unije. Glavni organi administrativnih unija bile su periodične konferencije država članica na diplomatskoj razini. Prva od tih organizacija bila je ustanovljena 1965, sklapanjem međunarodne telegrafske konferencije. Današnji joj je naziv Međunarodna unija za telekomunikacije i specijalizirana je ustanova UN.
Pri koncu Drugog svjetskog rata dolazi do osnivanja Organizacije Ujedinjenih nacija. Nešto prije toga, u ožujku 1945, ustanovljena je još jedna regionalna organizacija:Arapska liga.
Podjele međunarodnih organizacija. Te podijele moguće je izvršiti temeljem četiri usporedna kriterija.
1. Sa stanovništva međunarodnog prava najvažnija je podjela na vladine i
na nevladine međunarodne organizacije. Tzv. vladine organizacije osnivaju države i one su im jedini pravi članovi.
Nevladine organizacije imaju prostor djelovanja širi od jedne države, ali njih ne osnivaju, niti su u njih učlanjene države. Članovi su im ili ljudi pojedinci iz više država, ili srodna tzv. nacionalna društva ili udruge pojedinaca iz više država.
Iz oblasti međunarodnoga prava najugledniji je Institut za međunarodno pravo, te po članstvu masovnije Svjetsko društvo za međunarodno pravo.
Samo vladine (međudržavne organizacije) mogu biti subjekti međunarodnog prava, tj. mogu imati sposobnost da budu nositelji međunarodnih prava i dužnosti.
2. Po opsegu nadležnosti sve međunarodne organizacije možemo podijeliti
uvjetno rečeno “opće“ i na one specijalizirane.. ipak pod općim organizacijama podrazumijevamo one koje se bave političkim, ekonomskim i socijalnim pitanjima, problemima mirnoga rješavanja sporova, i po potrebi drugim pitanjima.
„Opće“ su organizacije sve one čija nadležnost nije usko specijalizirana. Prije drugoga svjetskog rata to je bila Liga naroda. Danas je najbolji primjer takve opće organizacije Organizacija Ujedinjenih nacija.
Specijalizirane organizacije su sve one koji su svojim ugovorom- ustavom ovlaštene da djeluju u nekoj užoj –specijaliziranoj- oblasti. To su danas sve specijalizirane ustanove Ujedinjenih nacija poput Međunarodne ustanove Ujedinjenih nacija poput međunarodne organizacije rada, Međunarodne unije za telekomunikacije, Međunarodnog monetarnog fonda i dr.
3. po prostornom vršenju djelatnosti i po članstvu postoje univerzalne i
regionalne organizacije.
Univerzalnim organizacijama nazivamo u stvari sve one koje imaju za cilj da okupe sve države svijeta i koje su, dakle otvorene državama iz svih dijelova našeg planeta. U njih spadaju sve specijalizirane ustanove Ujedinjenih nacija.
Regionalne organizacije obuhvaćaju uži krug država . one su pod određenim uvjetima otvorene na pristup zemljama iz određenog regiona ili subregiona. Najtipičnije regionalne organizacije jesu Organizacija američkih država i Organizacija afričkog jedinstva.
S pravnog stanovišta među najvažnijima je podjela organizacija po stupnju ovlasti i domašaja oluka koje donose njihovi organi. Danas su daleko najbrojnije tzv. „deliberativne organizacije“, koje koordiniraju uzajamnu suradnju njihovih država članica.
Supranacionalne(nadnacionalne) organizacije danas su iznimno rijetke. To je danas praktično jedino Europska unija nastala ujedinjavanjem triju zajednica: Europske zajednice za ugljen i čelik, Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju. (Euroatom).
13) MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKTI MEĐUNARODNOG PRAVA
Dugo vremena u znanosti nisu bila usuglašena gledišta, naročito u pojedinostima, o tome jesu li uopće, u kojoj su mjeri i koje su međunarodne organizacije subjekti međunarodnog prava.
Povelja Ujedinjenih nacija propisuje da ta Organizacija „uživa na području svakoga svog člana pravnu sposobnost potrebnu za vršenje svojih funkcija i za postizanje svojih ciljeva“.
Međunarodni je sud došao do zaključka da je Organizacija Ujedinjenih nacija međunarodna osoba. „To nije jednako tvrdnji- nastavio je sud, da je ona država , što nikako nije, ili da su njezina pravna osobnost, te prava i dužnosti jednake onima koje ima država. To znači da Organizacija subjekt međunarodnog prava, da ona ima sposobnost da bude nositelj međunarodnih prava i dužnosti i da ima sposobnost da se koristi tim pravima ističući međunarodne zahtjeve“
Usvajanje bečke konvencije o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim međunarodnim organizacijama iz 1977, još više afirmira objektivnu međunarodnu osobnost, i to u pravilu svih međudržavnih organizacija. Njima se izričito priznaje pravo poslanstva.
Mada su subjekti međunarodnog prava, međuvladine organizacije za razliku od država ne raspolažu s općenitom nadležnošću. Niti sama Organizacija Ujedinjenih Nacija nije isto što i njena najmanja država članica.
Danas je općenito prihvaćeno da međunarodne organizacije sklapaju punopravne međunarodne ugovore s državama i između sebe, a takvi su ugovori ni u čemu ne razlikuju od ugovora kojih su stranke samo države.
15) PRETEČE I OSNIVANJE UJEDINJENIH NACIJA
Preteče. Najstariji i do danas najvažniji cilj međunarodnog organiziranja
bio je i ostao osiguranje trajnog mira među državama sudionicama. Prvi nacrti takvih organizacija nastali su u Europi u srednjem vijeku, ali je bio dalek put do njihovog oživotvorenja.
Sveta alijansa. Na bečkom kongresu 1815. bio je ustanovljen savez najvećih europskih sila koji je djelovao pod nazivom Svete alijanse. Taj prvobitni četvorni savez obuhvaćao je Rusiju, Austriju, Prusku i Britaniju, da bi u 1818. u svoje redove primio i poraženu Francusku.
To je bio elitistički savez europskih vladara koji je imao za cilj očuvanje njihovih interesa , tj. socijalni status quo.
Liga naroda. Liga je naroda bila prva moderna organizacija. Glavna joj je svrha bila očuvanje mira u svijetu. Imala je tri stalna organa. Skupština se sastojala od predstavnika svih njenih država članica. Vijeće Lige sastojalo se od predstavnika Glavnih savezničkih i udruženih sila iz Prvog svjetskog rata, te od predstavnika četiriju drugih država članica Lige koje je birala Skupština na rok koji je ona određivala.
Liga je imala i Tajništvo sastavljeno od glavnog tajnika, drugih tajnika, i ostalog potrebnog osoblja. Sjedište Lige je bilo u Ženevi i to nakon što je povelja UN već bila stupila na snagu. Sva imovina Lige prenijeta je u vlasništvo nove Organizacije ujedinjenih nacija.
Osnivanje Ujedinjenih nacija. Da bi se izbjeglo loše iskustvo nesudjelovanja Sjedinjenih Država u Ligi naroda, Povelja UN je predvidjela je njezino stupanje na snagu tek nakon polaganja ratifikacija kod države domaćina svih pet stalnih članica budućeg Vijeća sigurnosti(Kine, Francuske Sovjetskog saveza, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država), te većine njezinih ostalih država potpisnica. Taj se uvjet bio ispunio 24. listopada 1945. i taj se datum slavi kao Dan Ujedinjenih nacija. Potom su povelju ratificirale i sve preostale njezine države potpisnice.
16) ČLANOVI UJEDINJENIH NACIJA I POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA
Iskonske i naknadno primljene države članice. Iskonske članice UN su sve one države koje su sudjelovale na osnivačkoj konferenciji u San >Franciscu a potom su ratificirale Povelju.
U Povelji se navodi: „Članovima UN mogu postati sve ostale miroljubive države koje prihvate obveze sadržane u ovoj Povelji i koje su po ocijeni Organizacije sposobne i voljne izvršavati te obveze“.
Sve države članice imaju prema Povelji jednaka prava i obveze, s time da
pet stalnih članica Vijeća sigurnosti imaju i neka posebna prava u odlučivanju.
Svaka država prima u članstvo Ujedinjenih nacija odlukom Opće skupštine na preporuku Vijeća sigurnosti.
U stvarnosti je Vijeće sigurnosti organ koji odlučuje o primanju u članstvo, a Opća skupština potom donosi konačnu odluku koja je gotovo redovito potvrdna.
Raspadom SFRJ nastali su neki problemi. Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija bile su u članstvo zajedno primljene 22. svibnja 1992.
Prava i dužnosti članica UN. Sve države članice imaju pravo sudjelovati i glasovati na redovitim i izvanrednim zasjedanjima Opće skupštine o svim pitanjima koji su na dnevnom redu. U Općoj skupštini oni također biraju članove međunarodnog suda u Haagu, glavnog tajnika UN, te članove pomoćnih organa.
Države članice UN pozivaju se na diplomatske konferencije u krilu UN, na kojima njihovi predstavnici mogu raspravljati i odlučivati o predloženim nacrtima konvencija.
Država članica nije dužna voditi računa o preporukama i odlukama UN u oblastima u kojima oni nisu nadležni.
Posebni položaj u UN stalnih članica Vijeća sigurnosti. Stalni članovi Vijeća sigurnosti su Kina, Francuska, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjene Američke Države. Bez pristanka bilo kojeg stalnog člana ne može se usvojiti niti jedna odluka u tome organu koji je prvenstveno odgovoran za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
Posebna prava članova Vijeća sigurnosti ne mogu se mijenjati ili dokidati bez njihova pristanka.
Stalna članica ne može praktično ni biti ni isključena iz UN.
Suspenzija, isključenje iz članstva i povlačenje iz UN.član UN koji je zaostao u plaćanju svojih financijskih prinosa Organizaciji za protekle pune dvije godine, gubi pravo glasa u Općoj skupštini. Ipak mu opća skupština može dopustiti da glasuje ako je neplaćanje uzrokovano okolnostima koje ne ovise o njegovoj volji. Radi se o tzv. „maloj suspenziji“, koja osim prava glasa ne lišava odnosnu državu da sudjeluje u raspravama u Općoj skupštini.
Opća skupština može na preporuku vijeća sigurnosti suspendirati vršenje članskih prava i povlastica članu UN protiv kojeg je Vijeće sigurnosti poduzelo preventivu ili prisilnu akciju. Riječ je o tzv. „velikoj suspenziji“ koja se odnosi na sva članska prava u svim organima UN.vršenje tih prava može ponovo uspostaviti samo Vijeće sigurnosti.
Opća skupština može na preporuku Vijeća sigurnosti isključiti iz Organizacije člana UN „koji uporno krši načela sadržana u ovoj Povelji“.
Položaj država nečlanica prema Povelji UN. Povelja predviđa pravo države koja nije članica Un da upozori Vijeće sigurnosti ili Opću skupštinu na svaki spor kojega je strana ako za taj spor prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u Povelji.
Poput država članica, takva se država poziva da sudjeluje bez prava glasa u raspravljanju tog spora pred Vijećem sigurnosti.
Državama nečlanicama može priznati položaj promatrača u Općoj skupštini. Taj položaj danas ima samo Sveta stolica i Švicarska.
17) ORGANI UJEDINJENIH NACIJA
Povelja predviđa šest glavnih organa UN, i to:
1) Opću skupštinu;
2) Vijeće sigurnosti;
3) Ekonomsko i socijalno vijeće;
4) Starateljsko vijeće;
5) Međunarodni sud u Haagu
6) Tajništvo.
Opća skupština je jedini plenarni i demokratski organ u kojemu su sve
države članice zastupljene s najviše po pet predstavnika. Svaka članica ima jedan glas.
Opća skupština ima opću nadležnost. Ona može raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okvir Povelje ili se odnose na ovlasti ili funkcije bilo kojega drugog organa predviđenoga Poveljom.
Odluke Opće skupštine „o važnim pitanjima“ donose se dvotrećinskom većinom članova koji su prisutni i glasuju. Odluke o ostalim pitanjima, uključivši određivanje novih vrsta pitanja koja treba rješavati dvotrećinskom većinom, donose se običnom većinom članova koji su prisutni i koji glasuju.
Opća se skupština sastaje u redovita, izvanredna i u hitna izvanredna zasjedanja. Redovita zasjedanja sazivaju se svake godine u rujnu. Izvanredna zasjedanja saziva glavni tajnik na zahtjev Vijeća sigurnosti ili većine članova UN.
U slučaju narušenja mira ili čina agresije ona može državama članicama preporučiti i upotrebu oružanih snaga. Ukoliko u to vrijeme Opća skupština ne zasjeda , može se sazvati u hitno izvanredno zasjedanje u roku od 24 sata.
Vijeće sigurnosti. Dok opća skupština ima opću nadležnost, nadležnost Vijeća sigurnosti je specijalizirana i ograničena.
Uz pet stalnih članova Opća skupština bira na rok od dvije godine još deset njegovih nestalnih članova. Vijeće sigurnosti ima petnaest članova.
Vijeće sigurnosti uređeno je tako da može neprestano djelovati i po potrebi se sastajati u svako doba. U tu svrhu svaki njegov član mora imati svog predstavnika u sjedištu UN.
Glavna je nadležnost-i odgovornost- vijeća sigurnosti održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Kada ono utvrdi da je u nekom dijelu svijeta došlo do prijetnje miru , narušenja mira ili čina agresije ono može, osim preporuka, donositi i obvezujuće odluke za sve države članice.
Vijeće sigurnosti preporučuje Općoj skupštini primanje , suspenziju i isključenje država iz članstva UN, te imenovanje glavnog tajnika. S Općom skupštinom ono sudjeluje u paralelnom postupku izbora sudaca Međunarodnog suda u Haagu.
Ekonomsko i socijalno vijeće. Kao što mu ime i naznačuje, ono obavlja znatan dio poslova UN u širokom krugu gospodarskih i socijalnih pitanja na svjetskoj razini.
Ekonomsko i socijalno vijeće može davati preporuke Općoj skupštini, državama članicama, te zainteresiranim specijaliziranim ustanovama UN.
Preko njega te ustanove sudjeluju u radu UN.
Ekonomsko i socijalno vijeće sastoji se od 54 države članice koje bira Opća skupština razdoblje od tri godine. Odluke se, međutim donose prostom običnom većinom glasova članova koji su prisutni i koji glasuju. Njegova zasjedanja održavaju se dva puta godišnje , u proljeće i na jesen u Ženevi.
Starateljsko vijeće. Nakon što je posljednje starateljsko područje Palau na Pacifiku steklo neovisnost 1. listopada 1994, Starateljsko vijeće je mjesec dana kasnije suspendiralo svoje djelatnosti.
Međunarodni sud u Haagu. Glavni sudski organ u UN djeluje i ima stalno sjedište u Palači mira u Haagu. Taj sud je nasljednik stalnoga suda međunarodne oprave kojega je osnovala Liga naroda, i to u 1920, nakon što je ona sam počela djelovati.
Tajništvo se sastoji od glavnoga tajnika i potrebnoga osoblja. Glavnoga tajnika imenuje Opća skupština na prijedlog Vijeća sigurnosti. On je najveći administrativni dužnosnik UN, ali obavlja i neke političke funkcije.
18) ČOVJEK KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA
Da bi se shvatila bit međunarodnog prava i položaj čovjeka u njemu
valja poći od očite činjenice da se cjelokupno pravo, dakle i međunarodno, svodi na uređenje odnosa između ljudi. Ne postoje pravni odnosi izvan ljudskih odnosa.
Opće međunarodno pravo razvija se u pravcu priznavanja pojedincu mnogih ljudskih prava, čak i nasuprot državi.
Ali opće međunarodno pravo i izravno pojedincima nameće mnoge pravne obveze. To je bilo najprije glede piratstva na otvorenome moru. Pirati su uvijek pojedinci koji djeluju u vlastitom svojstvu.
Ta izravna odgovornost pojedinaca za međunarodne zločine i za neka druga međunarodna protupravna djela, još se uvijek ne čini dovoljno jakim argumentom da bi se on mogao priznati „izvedenim“ subjektom međunarodnog prava. Taj argument dokazuju činjenicu da je on prije objekt, tj. da on može biti izravno podvrgnut međunarodnom pravnom poretku, negoli da je on i subjekt toga poretka.
Osim materijalnih pravila u užem smislu, koja su predviđena u njihovu korist, temeljem neki ugovora pojedinci mogu sudjelovati kao stranke pred nekim međunarodnim tijelima protiv država, pa i protiv onih koji su državljani. To je bio argument da pojedinci u nekim slučajevima mogu samostalno isticati svoje zahtjeve prema nekim drugim subjektima međunarodnoga prava.
Nije dokaz da je pojedinac subjekt međunarodnog prava ni zbog toga što su fizičke i pravne osobe mogu s drugim državama(i međunarodnim organizacijama) sklapati sporove koji pravno obvezuju sve njihove stranke.
19) DRŽAVLJANI I STRANCI
Pojam državljanstva. Državljanstvo je pravna veza koju neka osoba
vezuje za neku državu. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. proklamira da: „Svatko ima pravo na državljanstvo“.
Svaka država ima u načelu pravo svojim ustavom i zakonima odrediti tko ima pravo na njezino državljanstvo.
Državljanstvo stečeno rođenjem. Većina ljudi stječe neko državljanstvo rođenjem i ne mijenja ga do smrti. Državljanstvo se rođenjem bilo: a) činjenicom rođenja na teritoriju neke države(jus soli), ili b) temeljem porijekla nekog od roditelja(jus sanguinis).
Državljanstvo udate žene. Nekoć je u mnogim državama bilo široko prihvaćena tradicionalna politika očuvanja cjeline obitelji. Stoga su mnoge države u svojim zakonima o državljanstvu predviđale da strana državljanka trenutkom udaje ipso facto tj. automatski, stječe državljanstvo svoga supruga i da gubi svoje državljanstvo.
U novije vrijeme mnoge su države napustile propise o automatskom stjecanju državljanstva žena činom udaje. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. predviđa da će države stranke te Konvencije priznati ženama jednaka prava kao i muškarcima glede stjecanja, promijene ili očuvanja državljanstva supruga.
„Prirođenje“(naturalizacija) i otpust iz državljanstva („ekspatrijacija“). Naturalizacija je postupak u kojemu neka država po svojoj diskreciji podjeljuje svoje državljanstvo nekoj osobi a njezinu molbu. Po općemu međunarodnom pravu stranac nema pravo na državljanstvo putem naturalizacije.
Neka država nije dužna priznati učinak stjecanja od svog građanina državljanstva druge države. Otpust iz vlastitog državljanstva može se podvrgnuti nekim uvjetima, poput prethodnog odsluženja vojne obveze ili izmirenja dužničkih obveza i slično.
Osobe bez državljanstva i osobe s više državljanstva(apatridi i polipatridi). Pripadnici neke etničke skupine ne žele primiti državljanstvo na koje jedino imaju pravo, a država u kojoj borave odbija im u postupku naturalizacije dati svoje državljanstvo.
Konvencija o sukobu zakona glede državljanstva predviđa neka pravila glede položaja osoba s više državljanstva. Svaka od država koje je ta osoba državljanin može je smatrati samo svojim državljaninom. Država ne može toj osobi pružiti diplomatsku zaštitu u državu u kojoj je ona također državljanin. U trećoj državi takva će se osoba tretirati kao da ima samo jedno državljanstvo, i to u pravilu državljanstvo države u kojoj uobičajeno ili uglavnom boravi.
Pravni položaj stranaca. Pristup stranaca u neku državu. Niti jedna država nema obvezu da prima strance na svoje područje. Država može zabraniti strancima pristup na svoj teritorij ili ga može ograničiti uvjetima koje sama propiše.
Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora biti snabdjeven putovnicom od nadležnog organa svoje države, i to ako je potrebno ulaznom vizom koju mu izdaje konzulat države u koju putuje.
Izgon stranaca. Poput prava da dopusti ili ne dopusti pristup, svaka država ima pravo na svom području i uskratiti dalji boravak stranca kojeg smatra nepoželjnim.
Izgon se ne bi smio vršiti uz povredu dostojanstva izgnane osobe i s nepotrebnom brutalnošću.
Prava stranaca. Kada je stranac primljen na području neke države s pravom bilo neograničenoga ili privremenog , boravka, on u toj državi uživa neka minimalna prava potrebna za privatni život. Međunarodno pravo ne dopušta niti jednoj državi da strancima uskrati prava sklapanja građanskih ugovora, stjecanja osobnog vlasništva, sklapanja braka i uživanja obiteljskih prava.
Neke države uskraćuju strancima i pravo na stjecanje nekretnina, ili to pravo uvjetuju reciprocitetom.
Eksproprijacija imovine stranaca. Poštivanje privatnog vlasništva i stečenih prava stranaca jedno je od načela međunarodnog prava.
Privatna se imovina stranih fizičkih i pravnih osoba može eksproprirati samo uz ispunjene nekih uvjeta propisanih međunarodnim pravom:
- eksproprijacija je dopuštena samo u javnom interesu, a nikako u cilju stjecanja vlasništva nad tom imovinom od nekog domaćeg građanina ili drugog stranca.
- Ne smije biti diskriminacije glede imovine koja je predmet eksproprijacije.
- Za ekspropriranu imovinu mora se isplatiti nadoknade.
Dužnosti stranaca. Strancu kojemu je priznato pravo neograničenog ili
privremenog boravka u nekoj državi podvrgnut je, poput domaćih građana pravu te države.
Od stranaca se može zahtijevati da vrši građanske dužnosti radi zaštite zajednice u kojoj žive, poput sudjelovanja u mjerama protiv epidemija, požara, prirodnih katastrofa i drugih opasnosti koje ne proizlaze iz rata. Stranci se e smiju uplitati u politiku države u kojoj borave.
Stranci ne mogu tražiti izuzeće od plaćanja poreza i carina.
Općenito je prihvaćeno da se stranci ne smiju prisiliti da služe u oružanim snagama domaće države.
Utočište (azil). Svaka država ima u načelu pravo primiti na svoje područje kojega god želi stranca. Niti jedna država nije prema međunarodnom pravu dužna odbiti primiti nekoga stranca na svoje područje, izručiti ga drugoj državi, ili izgnati ga sa svojega teritorija, osim u slučaju nekih ograničenja.
Država koja je neka osoba građanin nema pravo fizičke kontrole nad nji dok se on nalazi na području druge države. Ta država može izvršiti izrečenu presudu tek kada se krivac vrati u domovinu ili joj bude izručen.
Običnim se zločincima u načelu ne pruža utočište.
Sâmo međunarodno pravo ne garantira pojedincima nikakvo „pravo na azil“ odluku neke države da ga pruži ili odbije spada u njenu diskrecijsku vlast.
Položaj izbjeglica i položaj bez državljanstva. Izbjeglica je svaka osoba koja se od utemeljenog straha od progona zbog svoje rase, vjeroispovijedi, nacionalne pripadnosti ili pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja, nađe izvan zemlje čije ima državljanstvo i koja ne želi ili, ili zbog toga straha, neće tražiti zaštitu te države.
U državi koja im je pružila privremeno ili stalno utočište, izbjeglice i apatridi imaju odgovarajuća prava i dužnosti. Njihova je dužnost da poštuju zakone i propise.
Izbjeglicama i apatridima mora se pružiti jednaka zaštita kao i vlastitim građanima glede industrijskoga i intelektualnog vlasništva.
U svrhu useljenja u drugu državu, i izbjeglice i apatridi imaju pravo iznijeti iz zemlje boravka iz zemlje boravka svu imovinu koju su unijeli kada su u nju bili prihvaćeni.
Izbjeglice i apatridi koji se zakonito nalaze na području država stranaka tih konvencija mogu se izgnati samo zbog razloga sigurnosti države i javne sigurnosti.
Pojam ekstradicije. Pod pojmom ekstradicije se podrazumijeva formalno izručenje neke osobe od jedne države drugoj koja ga je zatražila, radi suđenja i kažnjavanja.država kojoj je odobren zahtjev za ekstradiciju, ne smije, osim uz odobrenje države koja je osobu izručila, suditi joj za druge zločine osim za one za koje je izručena.
Osobe podložne ekstradiciji i zločini koji podliježu izručenju. Države stranke imaju slobodne ruke u odluci da ne izruče nekog svog državljanina, svaka je država u obvezi ako ga ne izruči, da u sama sudi za zločin za koji je optužen, ukoliko se ne ispune neki predviđeni uvjeti.
Kao uvjet ekstradicije mnogi ugovori predviđaju da djelo za koje je bjegunac optužen mora biti kazneno djelo prema zakonima obiju država, tj one koja traži izručenje i one u kojoj se bjegunac nalazi.
20) MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA
Zaštita ljudskih prava prema općemu običajnom međunarodnom
pravu. Povelja UN iz 1945. ne predviđa određene obveze za njezine države članice o zaštiti ljudskih prava.
Tek koncem 1994. ustanovljen je Ured Visokog komesara(povjerenika) za ljudska prava koji djeluje na području Centra UN za ljudska prava u Ženevi.
Opća skupština Un usvojila je Opću deklaraciju o ljudskim pravima u kojoj su, uz građanska i politička, definirana i neka ekonomska, socijalna i kulturna prava.
Radi se o katalogu neotuđivih prava svakoga pojedinca, i to:
1. pravo na život, slobodu i sigurnost
2. priznanje svakoga kao osobe pred zakonom
3. jednakost svih pred zakonom
4. posebna jamstva u kaznenom postupku poput poštenoga i javnog suđenja, pretpostavke nevinosti, zabrane kažnjavanja primjenom ex post facto zakona
5. sloboda kretanja u državi, njezino napuštanje i vraćanje u nju
6. utočište(azil)
7. državljanstvo
8. pravo na vlasništvo
9. slobode misli, savjesti, vjeroispovijedi i izražavanja, mirnog okupljanja i udruživanja
10. socijalno osiguranje
11. rad uz pravične i povoljne uvjete
12. prikladni životni standard i obrazovanje
13. pravo „slobodnog sudjelovanja u kulturnom životu zajednice, uživanja u umjetnosti i sudjelovanja u znanstvenom napretku i njegovim koristima.“
Nakon Opće deklaracije, u 1996. su bila usvojena dva ugovorna
instrumenta: Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.
Danas se smatra da je obveza poštivanja ljudskih prava obveza erga omnes.
Poput svih gornjih prava i sloboda pojedinaca trebaju se uvrstiti još neka.
1. U prvu skupinu spadaju neka temeljna prava svakoga čovjeka na život,
tjelesni integritet, slobodu i dostojanstvo, čije je kršenje čitava međunarodna zajednica država priznala međunarodnim zločinima.
2. Na drugom je mjestu u toj hijerarhiji sloboda od diskriminacije ljudi bilo
kojoj osnovi koju zabranjuju odgovarajući međunarodni instrumenti. Dužnost je svake države, ne samo da se sama uzdrži od mjera diskriminacije i da ne donosi zakone s tim posljedicama, nego i da spriječi svoje organe, te neovlaštene pojedince ili skupine ljudi da j vrše.
3. U treću skupinu, među pravilima ius cognes, spadaju ona građanska i
politička prava svakoga pojedinca koja se prema konvencijama na snazi ni pod kojim okolnostima ne smiju derogirati.
U doba „izvanredne javne opasnosti koja ugrožava opstanak naroda čije je postojanje službeno proglašeno“, mogu privremeno derogirati neke obveze iz toga Pakta „uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njihovim ostalim obvezama prema međunarodnom pravu i ne povlače diskriminaciju jedino na temelju rase, boje kože, spola jezika, vjere ili socijalnog porijekla“.
4. Poput svih gornjih prava i sloboda pojedinaca valja uvrstiti još neka. Ona
se smiju derogirati u slučajevima izvanredne javne opasnosti poput rata, za kratko vrijeme dok ta opasnost traje i u mjeri koja ona nalaže.
Tu prema međunarodnom Paktu o građanskim i političkim pravima valja uvrstiti: pravo svakoga na slobodu i osobnu sigurnost i slobodu od samovoljnog uhićenja ili držanja u pritvoru; pravo osoba lišenih slobode i na izdržavanju kazne na čovječno postupanje, te jednakost svih pred sudovima, pravo na pošteno i javno suđenje i pretpostavka nedužnosti.
5. u sljedećoj skupini su neka imperativna pravila o slobodama i pravima
pojedinaca koja ne odgovaraju sasvim određenju ius cognes. Te slobode i ta prava podložna su izvjesnim ograničenjima koja može propisati državna vlast i to: zbog poštivanja prava i ugleda drugih, za zaštitu državne sigurnosti, ili javnog poretka, ili javnog zdravlja ili morala.
Spomenuti ćemo sljedeće slobode i prava: slobodu kretanja na području vlastite države, slobodu njezina napuštanja i vraćanja u nju; slobodu izražavanja vlastitih mišljenja uz zakonska ograničenja koja državna vlast može propisati; slobodu sindikalnog udruživanja i djelovanja.
6. u sljedeću skupinu spada većina ekonomskih,socijalnih i kulturnih prava,
većinom formulirana kao neki daleki ciljevi kojima treba težiti.
Obveze država iz međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Prema učenju prirodnog prava sva ljudska bića imaju činom rođenja jednake i „neotuđive“ slobode i prava.
Kada se radi o ugovornim obvezama glede poštivanja i zaštite prava i sloboda čovjeka, važno je za svaku državo pojedinačno utvrditi sve konvencije koja je ona stranka preuzela i mnogobrojne ugovorne obveze. Među tim obvezama može biti podnošenje periodičnih izvješća međunarodnim tijelima o izvršenju tih konvencija.
Neke od univerzalnih konvencija sklopljenih u krilu UN predviđaju obveznu nadležnost međunarodnog suda u Haagu u slučaju sporova o njihovu tumačenju i primjeni.
Država stranka koja bi tužila drugu državu stranku za kršenje nekih od tih konvencija ne mora dokazati da je ona sama, ili da su njezini građani pretrpjeli štetu od toga kršenja.
Osim građana, svaki stranac i osoba bez državljanstva ima pravo na takvu tužbu ako smatra da je službeni organ države stranke povrijedio neko njegovo pravo koje takva konvencija jamči.
21) MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA
Zanimanje za manjinsku zaštitu u Europi silno je poraslo tek u vremenu
raspada socijalističkog sustava, kada su narasle težnje za emancipacijom bivših federalnih jedinaca u Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu i Češko-Slovačkoj. I taj je razvoj od Srba i Crnogoraca, te od Rusa i Ukrajinaca, u novim državama stvorio manjine.
Države sudionice na području kojih postoje nacionalne manjine poštovati će pravo osoba koje pripada tim manjinama nad jednakost pred zakonom, dati će im svaku mogućnost za stvarno uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda i štititi će, na taj način, njihove zakonite interese u toj oblasti.
Pravila općega i regionalnoga međunarodnog prava o međunarodnoj zaštiti. Prema Capotoriju manjina je: „skupina brojčano manja od ostatka pučanstva neke države, u nedominantnom položaju, pripadnici koje- koji su građani te države- imaju etničke, vjerske ili jezične značajke različite od značajki ostatka pučanstva, i makar implicitno iskazuju osjećaj (uzajamne) solidarnosti usmjeren k očuvanju svoje kulture, tradicije, vjera ili jezika.
Cilj svake manjinske zaštite morao bi najprije biti potpuna ravnopravnost pripadnika manjina u odnosu na ostatak pučanstva, dakle njihova nediskriminacija, te potom posebna prava, institucije i druge pogodnosti potrebne za očuvanje njihove posebnosti.
U krilu Vijeća Europe usvojena su dva veoma važna ugovora o manjinskoj zaštiti:europska povelja o regionalnom ili manjinskim jezicima te Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina.
22) KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINACA
Što se tiče odgovornosti država, u znanosti i praksi prihvaćena je dioba na
njihovu odgovornost za obične međunarodne delikte i za međunarodne zločine. Međunarodna kaznena odgovornost pojedinaca može nadilaziti ono što je međunarodna zajednica država u nekom vremenu već priznala međunarodnim zločinima u užem smislu. Države mogu i putem ugovora predviđati odgovornost pojedinaca za neke druge međunarodne delikte koji će se možda u budućnosti transformirati u međunarodne zločine. Manji broj međunarodnih zločina pojedinac čini gotovo redovito u vlastitom interesu ili iz vlastitih pobuda, npr. zločin piratstva. Po posljedicama najteže međunarodne zločine, pojedinac ili skupina pojedinaca mogu počiniti bilo u vlastitom svojstvu ili kao agenti države. To su npr. zločin genocida, aparthejda, zločin protiv čovječnosti. Ima međunarodnih zločina koje pojedinac može izvršiti jedino kao agent svoje države kao što su zločin agresije ili teška kršenja Ženevskih konvencija. Države će redovno izvršavati preuzete međunarodne obveze i njihovi će sudovi izricati presude protiv počinitelja međunarodnog zločina. Većina će država izbjegavati vršenje svoje sudbenosti ako iz zločina pojedinaca može proizići njihova makar neizravna odgovornost zbog toga što ta dijela nisu spriječena a bile su to dužne učiniti. Čini se da je jedini moguć način kažnjavanja najtežih zločina osnivanje i djelovanje međunarodnih kaznenih sudbenih tijela.
Odgovarajuće međunarodne konvencije redovno propisuju sudbenost i dužnost nacionalnih sudova država stranaka da kažnjavaju zločine i druge međunarodne zločine i druge međunarodne delikte koje oni zabranjuju. Statuti međunarodnih kaznenih tribunala za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu predviđaju primarnu nadležnost tih tribunala u odnosu na domaće sudove. Smatra se da međunarodni tribunal ima prednost pred nacionalnim sudovima. Kao posljedica kapitulacije Njemačke na koncu drugog Svjetskog rata međunarodni vojni tribunal u Nirnbergu imao je isključivu nadležnost za kažnjavanje glavnih optuženika. Ostalim zločinima se sudilo u državi u kojoj su počinili zločine. Po okončanju drugog svjetskog rata nametnulo se pitanje zastarijevanja međunarodnih zločina znatnog broja počinitelja koji su izbjegavali pravdi. Iako je bilo gledišta po kojima su ti zločini nezastarivi temeljem Londonskog statuta o međunarodnom vojno tribunalu, ta je dilema bila okončana usvajanjem Konvencije o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
Sudbenost domaćih sudova glede kažnjavanja međunarodnih zločina. Da bi se neki domaći sud proglasio nadležnim da sudi osobama okrivljenim za međunarodne zločine, nije dovoljno da je odnosna država postala strankom konvencije koja taj zločin zabranjuje. Neovisni sud se može proglasiti nenadležnim ako djelo u pitanju nije izričito predviđeno i u krivičnom zakonu te države. Država može u svom krivičnom zakonu predviđati djela zabranjena konvencijama kojih ona nije stranka.
Međunarodna kaznena sudbena tijela:
- Međunarodni krivični tribunal u Nirnbergu
- Međunarodni vojni tribunal za Daleki Istok u Tokiju
- Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju
- Međunarodni krivični tribunal za Ruandu.
Stalni međunarodni krivični sud. Komisija za međunarodno pravo
razmatrala je uz prekide to pitanje gotovo od početka svoga djelovanja. Na temelju njezinih nacrta potpisan je Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda sa sjedištem u Haagu. Za taj statut glasala je 121 država. Sud će biti nadležan za kažnjavanje pojedinaca zbog zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina, genocida i agresije. Postupak pred sudom moći će pokretati države,samostalni tužitelj i Vijeće sigurnosti. Sud će imati ovlasti izdavanja naloga za uhićenje i privođenje okrivljenih osoba. Najveća kazna koju će sud moći izreći biti će doživotni zatvor. Sud će a početku sastojati od 15 sudaca izabranih na rok od devet godina među stručnjacima kaznenog i međunarodnog prava.
Post je objavljen 08.09.2008. u 14:06 sati.