...kao ruža, sa dva smiješna trna
ili snom?
E vidiš, to je dobro pitanje.
Neki dan (u petak, oko 19 sati) me oprala spoznaja da:
nisam sretna.
Zvuči bezveze, jelda?
Zvuči kao nešto za što ti ne bi trebala nekakva "spoznaja". Pa valjda znaš jesi li sretan ili ne.
Pa nije tako. I u stvari je to jedna od najtežih stvari koje si čovjek može priznati. Da si vlastitim djelovanjem (ili nedjelovanjem) izorganizirao život tako da nisi sretan. I znaš da je to samo tvoja krivica.
I što je najgore, to već jako dugo traje.
Prije nekoliko godina, mislila sam da je jedino što želim upisati ADU. To mi iz prvog pokušaja nije uspjelo, pa sam čekala drugi, treći...a u međuvremenu, moj je život bio na pauzi.
Kažu da je čovjek zbroj svojih postupaka, a ja ništa nisam napravila. Stvarno, kad krenem brojati, nađem dvije, najviše tri stvari koje su me veselile i na koje sam ponosna. Osim toga, NIŠTA.
Najveći poraz je to da sam zapustila i tu jednu jedinu stvar koju sam mislila da volim i da će me usrećiti. Nisam se razvijala u tom smislu, i sad osjećam kao da to više ne mogu i ne znam raditi.
Rekao mi jedan dečko da me neće previše ispitivati o tome, jer pretpostavlja da je nešto komplicirano u pitanju. Ali zapravo je vrlo jednostavno. Ujutro, kad se probudim, ja ne mogu naći u sebi razlog da se ustanem. Ne može biti jednostavnije od toga.
Imam prijatelja koji boluje od bolesti za koju dosad nisu našli lijeka, i zapravo uza sve napore ne znaju kako bi mu pomogli. Dugo je bježao od toga i negirao stvarno stanje, ponašajući se kao da to nema veze s njim i da to zapravo ne utječe na njegov život, dok nije završio u bolnici. Tek tada se s time suočio, i shvatio da sve drugo u životu treba staviti na pauzu dok to ne riješi, dok ne dobije sve normalne uvjete za život. Tako se nekako i ja sada osjećam (iako me fizičko zdravlje, hvala Bogu, i dalje služi). Sve pustiti da ide dok se ne saberem i ne stvorim si u glavi uvjete za život. Jer ovo što ja već neko vrijeme radim nije življenje, nego funkcioniranje...a sigurna sam da zaslužujem više i bolje od toga.
Trebam pauzu od svega, osim sebe same. I mislim da je bolje uzeti je sada, nego za pet ili deset godina. Ne želim postati osoba kakva pomalo postajem. Želim biti:
- sretna
- zadovoljna
- vesela
- opuštena
- ispunjena
Želim živjeti, a ne biti ljuštura.
Samo tako se mogu boriti protiv svih sranja koja će mi život neminovno donijeti.
I učinit ću što god treba da to postignem.
Makar me koštalo nekadašnjeg sna...jer što bi mi značilo doživjeti ostvarenje tog sna ako ga ne znam cijeniti?
Želim biti.
Eto.
Post je objavljen 08.09.2008. u 12:42 sati.