Daješ mi sebe za hranu, da se Tobom Vječnim hranim i tako i sam postanem vječan. Lomiš se za mene. Poslužuješ me sobom. Uvijek opasanih bokova sagibaš se i sobom me osnažuješ za hod. Da, treba mi snage! Koracao si i Ti ove korake, i znaš da su često teški i da ponekad pođu natrag. I jer si znao za težinu mojih i naših koraka, postao si moja snaga u poljupcu božanske mane. Hvala Ti!
Neću govoriti ni sebi, a niti drugima, o svojoj nedostojnosti! Trebam Te! Ti me činiš dostojnim života i blizine Tvoje. U toj blizini ozdravlja duša moja. Od Tvoje blizine život moj postaje dostojan muke i napora. Od Tebe kojim se hranim učim se dostojnim koracima. Od Tebe koji me osnažuješ, učim ljepotu postojanja (barem ponekad!) za druge.
Post je objavljen 06.09.2008. u 20:04 sati.