Koju god riječ uzmemo – čamac ili čun – etimološki će nas rječnik uputiti na drvo. U slučaju čamca objasnit će da je «čam» balkanski turcizam koji označuje jelu, a «čun» pak deblo, odnosno panj. Oba se izraza povezuju s prirodnim materijalom koji ne tone u vodi. Drvo je, naime, simbol univerzalne tvari, o čemu svjedoči i grčka riječ «hilé». U Kini je drvo jedan od pet elemenata koji odgovara istoku i proljeću, dok je u katoličkoj liturgiji povezano s križem. U nordijskim predajama drvo sudjeluje u znanju, jer su svi bitni zapisi urezivani u drvu. Stoga je pojedinim biljkama, nositeljicama poruka, pridavana čarobna moć: štapići lijeske, primjerice, služe za vračanje, ariš je stablo svijeta s kojega silaze sunce i mjesec, breza se smatra kozmičkim stupom i predstavlja sredstvo silaska nebeskog utjecaja, za hrast se tvrdi da privlači grom i simbolizira uzvišenost, jasen je simbol besmrtnosti i bog plodnosti, bor je simbol nepokolebljivosti u teškim životnim borbama, vrba je simbol božanskog zakona. Na temelju tih obilježja kasnije je sastavljen i biljni horoskop: Oskoruša je, recimo, znak ljudi rođenih između 1. i 10. travnja te između 4. i 13. listopada, koja osobi pribavlja smisao za lijepo, postojanost i samovolju. Javor pokriva razdoblje od 11. do 20. travnja te od 14. do 23. listopada. Pripisuju mu se osjetljivost, dinamičnost i zahtjevnost. Orah pada između 21. i 30. travnja te između 24. listopada i 11. studenog. Daje nemir, melankoliju, velikodušnost i upornost. Jablan se pruža između 1. i 14. svibnja te između 5. i 13. kolovoza, a razvija spontanost i nesigurnost. Kesten je pokrovitelj ljudi rođenih između 25. svibnja i 3. lipnja te između 22. studenog i 1. prosinca. Odgovoran je za širenje samokritičnosti, duhovitosti i neodlučnosti. I tako dalje. Svaka duša rođena je u znaku nekog drva. Svako drvo ima dušu.
Najvažniji detalj, međutim, u pojmu čamac/čun je voda, zato što predstavlja medij u kojemu se pozicionira čamac (i sve što je u njemu) u svemirskom kontekstu. Drugim riječima, u svijetu kao žanru glavni stilski sastojak je voda. Na to upućuje pjesma Slavka Mihalića Ribe na Mjesecu:
Rasušeni čamac napola izvučen na obalu. Doleti bijeli
leptir i spusti se na rub.
Jezero je tako mirno da se u njemu vidi svaka
potankost neba.
Zelene ribe na blijedom Mjesecu.
Voda potiče drvo u svladavanju puta iz jedne točke u drugu. Ona prenosi sadržaj života, misao, iz jedne razine u drugu. Jer misao je, kako kaže Josif Brodski, strukturirana poput vode. Uostalom, kao i naš rukopis, osjećaj, kao krv. Odraz je svojstvo tekućine, svijet i tekst u stalnom nastajanju. Duh Božji lebdio je iznad voda i ona ga je morala odraziti. Stoga ne čudi što su već stari Rimljani doveli u vezu sastavljanje književnih djela s plovidbom. Za «sačinjanje», pisanje pjesama, govorili su «dizanje jedara». Pritom je epski pjesnik plovio velikom lađom preko daleke pučine, a lirski pjesnik malim čamcem po rijeci. Pjesnik je brodar, njegov duh ili djelo je čamac. Utvrdio je to i egzaltirani Edmund Spencer u svome spjevu Vilinska kraljica:
Kao što lađa, koja širokom pučinom upravlja svoj tok na neku neodređenu obalu
naleti na gdjekoji suprotni vjetar i gdjekoju protustruju, što njezinu krilatu brzinu
zaustavlja i priječi, a ona se sama valja po burnim valovima;
no učinivši mnogi pad i mnogi skok, ipak napreduje, ne izgubivši svoj putokaz;
upravo tako biva sa mnom na tom dugom putu, kojega je tok često zaustavljan,
ali nikada ne skreće s pravog puta.
Umjetnost je putovanje iz jedne sfere u drugu, iz svakodnevnog života u zagrobni. Dakako, oni koji umjetnost suprotstavljaju životu nisu grubi materijalisti, nego možda nespretni apologeti lijepe riječi. Takvim nam se čini Svistonov, glavni junak Svistonovljevih radova i dana, kad svojoj gluhonijemoj prijateljici Trini Rublis tumači smisao književnosti:
Umjetnost je izvlačenje ljudi iz jedne sfere i uvlačenje u drugu sferu. Umjetnost uopće nije svečanost niti posao. To je borba za naseljavanje drugog svijeta, kako bi taj svijet bio gusto napučen, kako bi i tamo imao puninu života. Književnost se može usporediti sa zagrobnim postojanjem. Literatura zapravo i jest zagrobni život.
Ako se vratimo početku, spoznaji da je čamac ili čun drvo, a drvo ima dušu i ne tone u vodi, onda je jasno da zemaljsko prolaženje ima smisao jedino kao plovidba, stvaralaštvo, tekst. Imajmo na umu da čun u svojoj gramatičkoj formi, deminutivu naime čunak, postoji na tkalačkom stanu kao mehanizam za utkivanje potke. Prepretanjem potke i osnove niti dobiva se tkivo, textum, znači – tekst. Tako se plovidbom odnosno tkanjem svladava put od života do književnosti. Odavde, dakle, do vječnosti.
Post je objavljen 06.09.2008. u 17:50 sati.