najiskrenije. povraća mi se od silnih odlazaka. od silnih nagona plača i bijesa. povraća mi se od ispraćaja i mahanja i od toga da mi se povraća na sve to.
odakle mi samo stida da se rastužim i skoro rasplačem na smrt osobe koju nisam poznavala pogotovo ako je osoba čiji je on otac bio tako smirena?
odakle mi samo stida.
osjećaj u meni kao da kružim, ali znam da nisam stalno na istom mjestu. pogled prema lijevo, odredište na vrhu najvećeg vrha. pogledi oko mene kao da su upereni u mene a kad dignem glavu spuštaju se na pod.
predrasude.
boje oko mene kao da su žive, a kad dignem glavu- crnilo. crno crno crno. stanem da se odmorim, a desno truba. svira. kao da mi čupa neke žice od kojih mi se suze stvaraju u očima.
jezivo.
ljudi oko mene kao da se smješe, a kad dignem glavu- grimase. suzama prekrivena lica, svezane kose kao da ih nije briga, razmazana prokleta šminka, razlivena prokleta šminka, odjeća pažljivo birana za tu prigodu, za smrt. za odlazak. za još jedan ispraćaj u nizu.
ironično.
gazim puteve i kao da se vrtim u krug a znam da nisam, Bože, pa znam odakle sam krenula. stanem da pogledam gdje su mi prijatelji, a tamo truba. čovjek sa trubom i dalje svira. kome je uopće palo na pamet da svira na sprovodima? kako može?
sunce mi probija oči i ne mogu ga se otarasiti. kao da je ljeto a zima je sve bliže. suše mi se usta, oko mene paranoja i patetika. i tuga. jeziva tuga. suše mi se usta, trebam vode, na prvu kap skuplja se jato. je li to tuzno? je li to jezivo? okrenem se da pitam nekoga, dočeka me truba.
stojim na mjestu misleći kako sam stigla. pokušavam se usredotočiti. čujem patetiku, čujem glumatanje, čujem dramatiku, čujem gluposti. sve same- g l u p o s t i. a voda i dalje kaplje. čovjek s trubom i dalje stoji. vijenci poredani ispred mene. milujem cvijeće. milujem lišće. milujem grančice. cvijeće ne zna da se stidi. patetike. ironije. jeze. predrasuda, prokletih predrasuda.
kad krenem nazad shvatim. da. to bio je krug. jedan obični krug, a ruku bih u vatru stavila da NISAM kružila, jer sam imala osjećaj da to umišljam. a pobogu, zašto sebe u pogrešno uvjeravam? silazim da ispratim čovjeka kojeg ne poznajem. truba jezivo zvuči. sjedam jer ne mogu stajati više na nogama. sunce mi probija pogled i ne vidim više nikoga oko sebe. čujem samo nešto iz daljine.
"trenutak je. svi ćemo se sresti s njim"
pobija sve. ubija sve. krug postaje smislen. noge postaju lakše. ali opet se oči pune suzama. otkad to ja plačem za nepoznatim ljudima? što mi se, pobogu, događa?
truba svira.
nestajem. na putu se zamislim kako sam za nekoliko godina arogantna, nedokučiva, lijepa i pametna.
k vragu i to.
nestajem. na putu se zamislim kako sam za nekoliko godina jaka.
dolazim gdje dolazim zadnjih 16 godina. jedan beep mi javlja da je osoba sretno stigla. pogled na kovertu mi javlja da se osoba javila. oblačim svoju dosadnu odjeću slabosti i ne vežem kosu ponovo. postajem li to i ja patetična?
ma ne. ne postajem. to je samo onaj zvuk u glavi.
sad je dobro. mala truba svira dalje.
Post je objavljen 04.09.2008. u 20:07 sati.