Kad se spusti noć, ulovi te nesanica, po stanu bauljaš do 4 ujutro, na TV-u repriziraju po milijunti put humoristične serije, izlaz je papir (da staromodna sam, sve što ovdje pišem prije je zabilježeno na papiru). Ima tih izlaza još, al ovaj je nekako najbezbolniji. Najzdraviji. U glavi se roji milijun misli, kad sklopim oči čini mi se kao da vlakovi prolaze... ili još bolje, F1 vrti se u krug fijuuuu, fijuuu, fijuuu. Nema šanse da ih sve polovim. I bezbroj je ideja koje poželim staviti na papir. Al buljim u jednu točku na bijelom papiru, pokušavam uloviti bar jedan djelić svojih misli...ma kakvi. Nema šanse. „K vragu!“, gužvam išarani papir i prvu papirnatu lopticu stavljam pored sebe (nisam toliko teatralna da ih razbacujem svud po sobi...treba taj nered poslije i pospremiti, a dovoljan mi je moj unutarnji nered, ne treba mi još i ovaj vanjski).
I pitam se: Where have all the good men has gone?
Preispitujem sebe po ne znam koji put. Žao mi je, ali ne dolazim do novih zaključaka o sebi samoj. Niti do novih zaključaka i odluka o promjeni. Ne kažem da se ne bih trebala mijenjati, al jednostavno, više ne mogu. Mogu se možda malo modelirati, ali mijenjati ne. Sve ono do sada učinilo me je osobom kakva sam sada. Iako negdje u dubini, nikad se nisam promijenila. Naivno dijete koje svijetom hoda otvorena srca prema svakome. Malo podignutih zidova, ali zidovi kao da su gumeni, pa ih svako malo netko uspije izbušiti i doprijeti do najskrivenijih labirinta duše. A ja uvijek iznova krpam rupe, napuhujem zidove.
Priča prva:
ONA – 24, ON – 21
Mladi, zaljubljeni, bezbrižni. Provode svakodnevno 8 sati zajedno. Ne, ne...ne na poslu. Na dejtovima. Smrzavaju se na autobusnim stanicama dok kiša lijeva, a ruke im promrzle od vjetra. Nakon kiše, kad zapuše bura, kosti im se lede. Ali, ništa nije važno. Ide mjesec za mjesecom. Godina za godinom. Nitko nema mjesta ni prostora ući u srce. Čak ni kad je bila sama mjesecima kad ga je čekala.
Godinama kasnije, kad je ON trebao „pričekati“ NJU, brzo se našla zamjena koja je popunila prazninu.
Ostaje sama, slomljenih krila, razočarana u svijet oko sebe s jednom i jedinom mišlju u glavi: „Svi ste isti!“ A kad su se krila malčice oporavila, misao je bila: „Sljedeći plaća cijenu za sve!“
Dakle, plan je bio uništavanje.
Ali, naravno,...
Kad nisi rođen za uništavanje, onda si vjerojatno rođen da te uništavaju.
Ili se ipak svatko uništava sam koliko si to dozvoli? Hm...
Priča druga:
ONA – cca 24, ON – ne zna se (al možda koju stariji)
Samostalna, pametna, obrazovana, lijepa, zgodna...tip žene: „Sama nosim dvosjed na treći kat! Sama se penjem na krov popraviti ga!“
Ni jedan joj muškarac ne može parirati. Ili vrlo rijetki.
Ali, našao se ON...dugih 10 godina. Zbog njega je naučila kuhati. Volio je njezinu maneštru od mahuna. Samo je čekala kada će doći na ručak. Bila jadna svaki put kad je odlazio. Jedinu stvar koju je ona željela nikada joj nije dao. (Nije mogao? Nije htio? Ne zna ni danas!)
Danas je ona 42, i dalje izgleda kao da su joj 32. I dalje pametna, i dalje elokventna, još uvijek lijepa i zgodna (još i više)...i još uvijek nosi sama dvosjed na drugi kat.
A on? Nekoliko godina stariji. I dalje je obrazovan. Nešto zapušteniji. Po bircevima još uvijek lovi one od 25!
A njih dvoje? Sad ona vodi igru. On želi doći na maneštru s mahunama. Al ona je postavila cijenu.
Ipak, svaki se ručak plaća!
Zaključak:
"Rijeka može postati more, ali ona neće moći nikada postići da more bude dio nje same." (Tagore)
Post je objavljen 03.09.2008. u 14:21 sati.