Marketing
rose: na putu prema mnemosyne (1) ...
(prethodni nastavak)
Pješačili su danima, a obale Mnemosyne još uvijek nisu bile na vidiku.
Morpheus se nadao da će se Rosei sjećanja početi postepeno vraćati, no nadao se uzaludno. Vrijeme nije moglo izbrisati učinak popijenog gutljaja iz rijeke zaborava, samo je voda iz Mnemosyne, rijeke sjećanja, imala tu moć.
Bilo je to dugo putovanje, za Morpheusa.
Rose je bila poput djeteta, ponekad mirnog i poslušnog, ponekad tvrdoglavog. Neko bi vrijeme mirno koračala držeći Morpheusa za ruku, a zatim bi joj nešto privuklo pozornost pa bi istrgla svoju ruku iz Morpheusove i potrčala. Pokupila bi kamenčić iz pjeska, otrgnula grančicu s mrtvog grma ...
parnassius mnemosyne
Najveća napast bili su leptiri.
Veliki, bijelih krila s crnom šarom. Kako su se Morpheus i Rose približavali obalama Mnemosyne, leptira je bivalo sve više. Rose bi uskliknula, nasmijala se, otela se Morpheusu i potrčala, svaki puta iznova, kad bi ugledala novog.
Neumorni Bog snova ubrzo je ustanovio kako se teško 'nosi' s Rose. On je bio sve umorniji, a ona sve neumornija. No, njezina je snaga bila kratkotrajna, poput dječje. Svakih nekoliko sati korak bi joj se usporio, počela bi zastajkivati. Morpheusova hrabrenja nisu djelovala, Rose bi na kraju sjela na hadski pijesak i poput umornog djeteta zaplakala kad bi je Morpheus pokušao nagovoriti da krene dalje. Nije mu preostajalo ništa drugo do sjesti na pijesak do nje, a tada bi mu se Rose sklupčala u krilu i zaspala, iako joj Morpheus nije slao sne. Pri jednom takvom zastajanju, Morpheus je zavirio u Rosein san, no i tamo nije bilo ničega ... ničega osim jata leptira.
Iako ni na trenutak nije ispuštao Rose iz vida, iako ju je neprestano držao za ruku, iako je Rose spavala u njegovu krilu, Morpheus se osjećao užasno usamljenim. Rose je bila nadomak njegova pogleda i dodira ... a ipak, Rose je bila negdje daleko, u zemlji zaborava. Dok bi gledao njezino usnulo lice, dok bi joj sklanjao pramen kose s čela, dok bi otirao pijesak s njezinih dlanova i stopala, Morpheus je čeznuo za barem nekakvim odgovorom, za bilo kakvom Roseinom reakcijom. No, Rose je njegove dodire podnosila ravnodušno, više bi je zaokupio leptir ili oblutak u pijesku, nego Morpheus. Dok bi spavala u njegovu krilu, dok bi u njezinim snovima lepršali leptiri, Morpheus bi gledao usnulu Rose i sjećao se.
Blijeda Luna obasjava obalu, svjetlost joj je tako jasna da se njegova i Roseina sjena ocrtavaju na pijesku.
A pijesak je još topao od popodnevnog sunca ... i Rose je topla i mirisna, pod njegovim usnama i dodirima. U srebrnim zracima mjesečine plave joj oči blistaju, njezine poglede osjeća poput milovanja. Oblak načas zakrije Mesec, a njih se dvoje nastavljaju ljubiti u toploj tami ... i Rose postaje sve smjelija. Osjeća njezine dodire, koža mu se žari od njezinih poljubaca i on, Bog snova koji pamti vječnost, u tom trenutku zaboravlja na sve ...
Vječnost ne postoji ... postoji samo topli pijesak, žubor rijeke ...
... postoji samo Rose, njezini poljupci i dodiri ...
leptir s dunavske obale, photo by rusalka
volim kad obazreš se lupeški,
poljubac mi ukradeš,
uloviš me, k'o ribicu zlatnu,
dok drugi ribiči načas pogled skrenu.
volim kad crveno sunce,
k'o leptir krilima,
dotakne površinu vode,
kad dan na počinak ode
a Ti mi šapneš:
ostanimo tu, na pijesku ...
volim, kad nad rijekom se smrači
gore s neba ljubomorno nas gleda
žuta luna,
a ja ljubim Te smjelo,
smjelije no ikad.
volim kad rukom Ti krenem
od koljena, duž bedra
a ti se lijepo propneš,
višlje od
vala
jarbola
i
jedra.
volim kad, poslije,
niz obalu siđeš i dunavu priđeš
pa mi u dlanovima,
s kapima vode,
doneseš ...
... pregršt mjesečine ...
ah, Jedini, sjećaš li se?
Post je objavljen 08.09.2008. u 23:59 sati.