Marketing
Prejezao grizik ili razmišljanja kuhane kokoši
By ~net-surfer
Kokoš-robot, (c)2005
U početku bijaše kokoš... pa sam onda u lipnju prošle godine u manjku inspiracije u naslovu jednog zapisa upotrijebio tu sintagmu "razmišljanja kuhane kokoši" (pogledajte i komentare... čak su bolji od teksta)... tko zna možda ću je za koju godinu opet iskoristiti, nije mi za zamjeriti... do tada, onaj tko malo progugla, naći će upravo taj moj tekst kao prvi rezultat, blago meni, samo je pitanje tko će biti dovoljno bedast (present people excluded, jer znam da ste u stanju to napraviti) da upravo po tim riječima krene guglati. No, digresija prijeteksta punog digresija je gotova... ide tekst
a-čučučučučuču... hu hu... i odeeeeeeee u vražju mater...
Jednom davno, u neko, nazovimo ga tako, možda, sretnije vrijeme, postojala je pjesmica koja se meni tada učinila posve smiješnom. Zvala se "Razmišljanja kuhane kokoši":
-Pa zar su ti ljudi posve poludili
kad su me na kuhanje osudili?
Čuvši tu pjesmicu, čiji je autor veleblagopoštovani Banimir Zvolog, čovjek zbog kojeg sam često prejezao grizik dok sam meo jeso, a potom vidjevši kako je Miroslav Šutej za tu priliku napravio ilustraciju zbunjene kokoši u loncu, stotinu sam se puta bacao na pod doslovce izvodeći rotflmao k'o klizačice Milkin trostruki (f)aksl.
Općenito govoreći (joj, vidi mene) čini mi se da smo kao, nazovimo se takvima, odrasli izgubili doticaj sa takvom vrstom humora.
Kao klincu, opet potežem Bvonimira Zaloga, stihovi "oko njega su ljudi ljudili i na kraju ga ubili" nisu u meni pobuđivali više od ritma. Znači li to da su djeca psihopati? Ili su pisci za djecu poremećeni kad pišu takve stvari? Ili su to pisali jednostavno u neka druga vremena kada su djeca bila samo djeca, a ne predmeti koje treba držati na vitrini da im se slučajno ne bi štogod desilo, pa da kojim slučajem, o ne daj bože, odrastu u normalna ljudska bića, nego se svi trude obilježiti ih za sva vremena kao male, a kasnije i velike, idiote koji ne smiju imati doticaja sa stvarnošću prije punoljetnosti, a onda će se ponašati kao Amiši prije polaganja zavjeta, a svi će se čuditi – mi svoju djecu nismo tako odgajali.
Jeste, samo toga niste svjesni.
Nije cilj ovog teksta držati prodiku o odgoju djece da ne ispadnem poput svećenika, a svećenici djecu krste, ali ih, u principu, ne rade, pa da si uzmem za pravo krstiti nečiji odgoj, ostatak paralele izvucite sami... cilj ovog teksta je malo razmisliti nad Balogovom pjesmicom "Razmišljanja kuhane kokoši".
Dijete, odnosno, u to vrijeme to dijete bijah ja, i to bijaše polovicom sedamdesetih godina prošlog stoljeća (uvijek sam mislio da je to izraz rezerviran za 1870 i nekoju, a ne za anno domini tisuću devetsto sedamdeset i petu) se iskreno smije, kao što se dijete iskreno smije kad god mu se nešto učini zabavnim. Djetetu je to urnebesno smiješno. Zašto? Nemam odgovora.
Uzgred budi rečeno, u pozadini, dok ovo pišem, odvija se dramatična borba dobra i zla, starog i novog... Firefox 2.0.16 ili tako nekako vrišteći i grebući po RAM-u odlazi u nepovrat pred nadirućom invazijom Vatrenih Lisica 3.0.1. I Firefox 3 vs. Firefox 2 1 : 0 u gostima doma kod kuće u tuzemstvu inozemno... Ili, kako je svojedobno jedan pametan čovjek uzviknuo (opet događaj iz prošlog stoljeća):
- Reagan je pobijedil!
- Je? A s kim je boksal?
Dakle, ovaj je post objavljen putem Firefoxa 3.0.1, posljednjeg krika (Bob Rock: Koga, pokojnog vlasnika?) internautske tehnologije... ako je, a ako nije, onda lažem...
Još jedna digresija, a onda ću se, obećajem, možda, tko zna, vratiti glavnoj temi ovog zapisa: - rijetko volim hvaliti komad softvera, jer je to još gore nego hvaliti neku knjigu, ali stvarno mi se čini kako ovaj novi Firefox radi puno brže i agilnije od generacije 2.0... živi bili pa vidjeli...
Nego, odrasli i navedena pjesmica – naučen realnosti, vidi samo lonac, i u loncu kuhanu kokoš, blijede kože, pobijeljenih bataka, i ostalih detalja i zna kako takva kokoš ne može tako razmišljati, dapače, zna da uopće ne može razmišljati... budimo realni... koja kokoš i može... i tu je priči kraj, uz komentar – ah ti pisci, što još sve neće izmisliti.
Poruka ove priče je – budimo radije djeca, biti će nam veseliji dani.
Za kraj, dio pjesme Banimira Zvologa koji me fascinira već tridesetak godina:
"Mora da sam prejezao grizik kad sam meo jeso
kako mi je samo krvila cur... oko mene su hodi ljudali
i u gledu me čudali".
Pala na hvažnji, Vaš ShadDog Müythee
Post je objavljen 02.09.2008. u 20:09 sati.