Marketing
Evo ga, izazvana sam pa moram pisati post.
Naime, prvo i osnovno, nije kapelan naš imao ništa s ovim blogom, a činjenica je da već duže ne pišemo – neki valjda nemaju vremena, neki inspiracije, neki volje, i tako...
Sve u svemu. Pred nama je sve nešto novo. Naime, Agape su shvatili kako tapkaju na mjestu već tri godine, odkad postoje. I nešto bi mijenjali. Prvo i osnovno je da mora svatko makar malo promijeniti sebe, jer smo svi nešto u zadnje vrijeme oslabili na duhovnom planu što je svakako nedopustivo.
Zato apeliram i ovim putem na svakog člana, a tako i na vas, dragi čitatelji, da nikako ne dopustite pad u vlastitoj duhovnosti jer se to jako odražava i na samog sebe, a što je još važnije i na kompletnu zajednicu.
Molitve je uvijek potrebno, nikad je nema dovoljno, uvijek moramo moliti.
Tražite najprije Kraljevstvo Božje.
Pred nama je i suradnja s novim kapelanom. Na Nikicu smo se, moram priznat, lijepo bili navikli (pozdrav Nikici 
), a sad su opet u tijeku promjene. Novog kapelana još ne znam - zasad sam mu samo pružila ruku i možda ga malo zbunila sa svojim brbljanjem, možda se jadan nije ni snašao, hm. Nisam još bila ni na sv.misi koju je on predvodio i nemam nikakav dojam iz pet njegovih izgovorenih riječi.
Ali vjerujem da je baš on ono što nam sada treba. Jer Gospodin šalje gdje je potreba...
Tako se i vraćam, evo posljednji put 
i na Nikicu koji je dobio župu u Šidu, pa mi koji ga malo bolje poznajemo vidimo da mu je to možda i najteže poslanje dosada. Ali isto tako mi znamo, a zasigurno je i on sam toga svjestan, da mu upravo to i treba za vlastitu izgradnju... 
Međugorje kao Međugorje nikako nije moglo loše proći. Vidjela sam neke stare prijatelje, upoznala neke nove, neke su me situacije razveselile, neke ražalostile, ali znam da je sve onako kako je trebalo biti. Sam Festival me nije oduševio kao prošle godine, jer je sve bilo jako slično. Ali bilo je detalja koji te svaki put ostavljaju bez teksta – kao baloni koji predstavljaju države koje su došle na Festival ili ona genijalna predstava u izvedbi ljudi iz Cenaccola (nadam se da sam dobro napisala, nikad ne znam kak se to piše)
Stvarno je divan Gospodin.
Češće mi je to dolazilo na pamet prošli tjedan koji sam provela opet u mojoj dragoj Rijeci. Nije bitan grad, nego ljudi. Kroz različite ljude shvaćamo svoje mane, ali i svoje vrline. Pomogli su mi oni, svakako, da se opet malo uzdignem, i da pokušam i ovdje nešto malo promijeniti, ako uopće na išta mogu utjecati (ili kako bi Đole rekao - ako uopšte ikom išta značim.. 
).
Pomoglo mi je ovo ljeto da se mijenjam, da shvatim da nema smisla zadržavati svoje probleme, osjećaje, neslaganja s ljudima u sebi, potiskivati nikada ne valja, ne. Treba sve uvijek reći. I kad je teško. Hm, da.
Evo ostavit ću ovaj tekst ovakav kakav jest, nezavršen i sirov, plitak, pa si ga vi dalje razrađujte sami, neka vam posluži kao temelj za kakvo vaše razmišljanje...ako vam je gušt....ako nije, ne morate... (dobra reklama bila...)
Eto, to je to.
Htjedoh vas samo sve pozdraviti i ostaviti puno Božjih blagoslova...
(Nikola, hvala na razgovorima... )
Marina
Post je objavljen 01.09.2008. u 12:20 sati.