Tek sto sam digla kapke vidjela sam andjela s dubokim velikim zelenim ocima.
"Dobro ti jutro.."
Da mi je itko rekao da ce mi jutra biti ovakva - nebi vjerovala. Da mi je netko rekao da ce ta jutra biti s njim - nebi vjerovala. Od jucer ujutro u sve to vjerujem. Gledam ga drugim ocima jer sad vidim da je zaista tu.
Napokon osjecam da ima strpljenja, da zeli, da je sretan. Tako zelim da i ostane.
"Jesam li ti dosadan?"
S druge strane, u zivot mu se uplice onaj ocajnik uznemiravajuci me pozivima i porukama. Obzirna i altruisticna kakva jesam ispocetka nisam reagirala a sada se jedva suzdrzavam da ne budem krajnje bezobrazna i neugodna. Dosadan ? Vraga..prenaporan je..
Zasto su odnosi s ljudima postali toliko komplicirani? Gdje je ona nekadasnja sloboda i nekadasnji mir? Zasto se neki lako zaljubljuju dok su neki poput mene sretni zbog malih koraka koji vode zaljubljenosti?
Valjda gledam drugim ocima..
"kad nadjes vremena za stare prijatelje javi se?!"
Dajem ljudima dojam da nosim povjerenje, stabilnost, da se ne mogu naljutiti i da uvijek nailazim vremena za sve. Koliko god to bilo pozitivno, negativno je sto takvom percepciju od mene stvaraju dugme jer moram biti prisutna kad ga netko stisne. Zasto bih? Na moj odgovor prijateljici da dana kad bi ona kavu imam druge planove i obaveze dobivam prijekoran i gotovo ucjenjivacki komentar uz brzi pozdrav jer kao nemamo se sto raspravit. Zivcira me to i necu vise zvonit kad drugi dugme stisne..