Jako me jako dugo nije bilo na blogu. Ni sama ne znam kako ni zašto, ali moj život postao je nešto o čemu nisam htjela pisati. Nešto o čemu nisam htjela niti razmišljati.
Gledam ove stranice, i čitam. Godina 2006. Toliko snova, toliko nadanja, propuštenih prilika, toliko proplakanih noći, i dana ispunjenih prazninom. Nešto se u meni slomilo. Nešto je puklo, i više nisam tako jaka kao nekad. I nemam volje pisati lijepe figure kao nekad, niti služiti se metaforama, niti se truditi uljepšati niti jedan djelić. Jer život je sirov, i život je surov, i nema smisla skrivati se iza lijepo napisanih riječi i metafora.
Samo želim pisati...
Dragi moji, upravo ova godina, godina u kojoj su nastali moji prijašnji postovi, bila je godina koja je slomila nešto u meni. I ove dvije koje su uslijedile nakon nje lomile su me još više, djelić po djelić.
Vidjela sam stvari koje nisam željela vidjeti, saznala ono što nisam htjela znati, izgubila ono što nikada nisam htjela pustiti... Izgubila sam čak i samu sebe. Već dvije godine sam u kliničkoj depresiji. Izgubila sam vjeru u ljude, a što je najgore, izgubila sam i vjeru u sebe. Ona popularna i ambiciozna cura s toliko planova, toliko snova, nadanja, toliko prijatelja, toliko obaveza...sada je samo prazna olupina onoga što je nekada bilo bitno. Nosim ožiljke koje ne mogu izbrisati, i nove rane koje i dalje krvare. I ne vidim ništa, ne osjećam nista. Osim ovog tamnog oblaka koji me prati već dvije godine u nizu. Sanjam o danu kad ću biti slobodna, ali taj se dan čini sve dalje i dalje. Kao da koračam unatrag, a ne ususret nekom budućem i boljem životu, koji sam oduvijek toliko željela.
U taj kaos moga života ušetao je on.
I ne, neću sada pisati o nesretnoj ljubavi. Jer prvi puta u mom životu netko me zaista voli, i netko me razumije, i daje mi podršku. Ogromnu, bezgraničnu, neprocjenjvu. I trebala bih biti sretna. Jer i ja njega volim, cijelim svojim srcem. Ali i ovoga puta život je promiješao karte.
Bojala sam se pustiti ga u svoj život. Gurala sam ga od sebe, u strahu od novih rana i novih ožiljaka. Nisam bila spremna. Uistinu nisam. Ali njegovo predivno srce zarobilo je moje, i nisam mogla pobjeći. Toliko volim njegovu dušu, i te prekrasne plave nevine oči, toliko neiskvarene, toliko iskrene. Ponekad toliko boli da zaplačem ako predugo gledam u njih...
Bio je ovdje samnom mjesec i pol dana, nakon što je nakon mjeseci i mjeseci samih razgovora odlučio doći mi u posjet iz Norveške. Proveli smo prekrasne ljetne dane skupa. On mi je bio prvi. I ja sam njemu bila prva. Ali koliko god ga voljela...i koliko god on volio mene, svađamo se stalno, neprestano. Oko gluposti. Oko sitnih frustracija. Oko toliko nebitnih stvari koje kvare onu jedinu bitnu. Ali u meni je borba. Toliki kaos koji ne mogu razumjeti. Kaos koji me toliko boli. Koji me tjera da mrzim samu sebe. Da mi se gadi ono što u sebi nalazim. On je uvijek tu, i uvijek briše suze s mog lica, a ja ga uporno guram od sebe. Uporno započinjem svađe, uporno ga pogađam strijelama koje ne zaslužuje. I svaki puta se mrzim još više. Svaki put kad povrijedim svog anđela.
Sada je još i gore. Jer morao me napustiti. Zadnjih tjedan dana prije njegovog odlaska provela sam u suzama. Napokon sam imala nekoga koga toliko volim, i tko mi uzvraća tu ljubav na najljepši mogući način, a znala sam da me mora napustiti. Ležala sam u njegovom naručju, osjećala njegovu toplinu, i njegov miris. Njegovu blizinu. Blizinu koju toliko trebam. Očajnički. A sada više nije uz mene. Samo minuta dijelila me od sve ove boli. Suze, i posljednji poljubac na kolodvoru. Toliki smatraju takvu scenu izuzetno romantičnom. Lijep trenutak za slike, zar ne. A većina ne može niti zamisliti agoniju posljednjeg pogleda prije rastanka. Pogleda u te prekrasne nevine oči, i osmjeh kojim želi ublažiti moju tugu. Osmjeh koji govori ''Volim te...Ne plači jer opet ću te držati u naručju.''
Ali i sekunda bez njega je previše. I ova bol jednostavno ne prestaje. Svakoga dana rana je sve dublja, i toliko mi fali. Toliko mi treba. Treba mi taj zagrljaj. Treba mi ta toplina. Toliko mi treba. A ja ga i dalje guram od sebe. I dalje se svađamo. I dalje ova frustracija, i moje slomljeno ja unišava ono što mi je najdragocjenije. Krvarim iznutra i pukotine postaju sve veće. I bol je sve jača. I frustracija, i mržnja, i zbunjenost samom sobom i svim mojim reakcijama. Želim ga zaštititi od sebe. Želim mu sve ono najbolje u životu. I ne želim ga povući u ponor sa sobom. Osjećam se toliko jadno, toliko bezvrijedno i toliko nerazumno. Ne želim raniti svog anđela. Želim da bude slobodan. I da bude sretan. I da čuvam njegovo srce na toplom i sretnom mjestu. Ne u ovom beznađu koje me ispunjava. U očaju ponekad pomislim da je najbolje samo ga pustiti. I dati mu neku bolju priliku. Jer ja nisam cijela osoba. Slomljena sam. I ne mogu mu dati sve ono što bih željela da ima.
A toliko ga volim i ne želim da ikada nestane iz mog života. Želim ga držati kao kap vode na dlanu. I želim biti uz njega u svakom izazovu njegovog života. Bitka u meni ne prestaje. Pustiti ljubav mog života kako bi ga zaštitila od same sebe? Ili nastaviti ovu agoniju koja nas boli oboje, iako oboje volimo cijelim svojim srcem? Toliko je teško pustiti ono što ti znači sve. A još teže osjećati da to uništavaš samom svojom prisutnošću.
Želim biti bolja za njega. Želim biti osoba kakvu zaslužuje, i kakvoj se može vratiti. I hoće. Već idućega mjeseca. Jer voli me, znam da me voli. Vidjela sam to u suzama koje su potekle i iz njegovih očiju. Očiju koje mi prodiru u dušu. I koje odaju onu toplu unutrašnjost nasuprot naizgled hladnoj, staloženoj vanjštini. Ta snažna, prekrasna, optimistična osoba, koja nije navikla pokazivati emocije, a pogotove ne one negativne, slomila se u agoniji našeg rastanka. I držala sam ga na prsima dok je suze skrivao od mene. Držala sam ga čvrsto, i pokušala ublažiti njegovu bol. Jer moje srce je s njim. Sada i zauvijek. Jedan pogled u te prekrasne oči okupane suzama, i osmjeh koji mi je poklonio kroz svu tu bol, zauvijek su se urezali u moje srce i u moje misli. Ne mogu zamisliti sebe bez njega. I ne mogu zamisliti njega u naručju druge. Koliko god to u ovom trenutku bilo nerazumno, možda i sebično...želim svog anđela za sebe. Želim biti ono dobro u njegovom životu. Želim njegovati sve njegove želje, i sve njegove potrebe. I želim biti ona prava, koja će mu dati sve ono što bi u životu mogao poželjeti. Toliko to želim, a ne mogu protiv sebe. I svaki puta scenarij je isti. Volim ga...a nikada mi ništa nije dovoljno. Uvijek svađe, frustracija, nezadovoljstvo. Ne želim ga izgubiti...
Samo želim da bol prestane...
Post je objavljen 30.08.2008. u 22:41 sati.