OSPORAVANI PROROK Za prvo čitanje imamo ispovijest Jeremije proroka o klonuću u proročkom zvanju. Podsjetimo se da je Jeremija proročki djelovao od oko 625. do oko 580. pr. Kr. Prvih dvadesetak godina među ostacima sjevernih plemena, koje je poticao na obraćenje da bi Bog vratio u zemlju djedova potomke Izraelaca koje su Asirci sto godina prije toga odveli u sužanjstvo. Posljednjih dvadesetak godina djelovao je u Jeruzalemu zovući na obraćenje kralja, svećenike i građane, jer se sprema katastrofa koja prijeti od nove međunarodne velesile - Babilonaca. Jeruzalemci su vjerovali da je sveti grad nerazoriv zbog kovčega Saveza koji se čuvao u Hramu. Jeremiju su proglasili neprijateljem naroda i domovine, zabranili mu držati propovijedi u Hramu i okolici te kralja Sidkiju prisiljavali da ga dadne pogubiti. U takvim okolnostima Jeremija je pokušao napustiti proročki poziv. Današnje je čitanje izljev prorokova ogorčenja zbog teškoća u vršenju poziva i priznanje da ipak ne može napustiti svoj poziv, kako god bio gorak. U evanđelju Isus najavljuje svoj put u Jeruzalem, gdje ga čeka odbačenost i nasilna smrt. Petar ga pokušava odvratiti od takvog puta, a Isus ga proročki naziva sotonom ili protivnikom te zove učenike da uzmu svoj križ i idu za njim. Osporavani Jeremija, odbačeni Isus, ukoreni Petar u današnjoj liturgiji poticaj su da tražimo od Boga snagu za nastavak svoga ljudskog i vjerničkog poslanja, unatoč osporavanjima koja mogu dolaziti od zlobnih, ali i dobronamjernih ljudi, kao što se dogodilo Petru kad ga je Isus oštro ukorio. Znademo li prihvaćati kritike, suprotstavljanja, iskrivljena tumačenja naših najplemenitijih pothvata i nakana? Biramo li samo ono što donosi uspjeh i pohvale ili smo spremni na žrtve i križeve? Ruglo i podsmijeh povazdan (Jr 20, 7-9) U građi koja prethodi ovoj Jeremijinoj ispovijesti prikazano je kako je Pašhur, nadzornik Hrama, dao uhapsiti Jeremiju nakon jedne oštre propovijedi u kojoj je najavio da će Bog razbiti sveti grad i Hram kao što se razbija lončarska posuda. Jeremija je bio za kaznu izbatinan, stavljen u klade i noću čuvan u zatvoru. Kad ga je Pašhur sutradan pustio, Jeremija mu je najavio da će biti odveden u babilonsko sužanjstvo. "Ti me zavede, Gospodine" (r. 7) - žalba je protiv doživljene gorčine u proročkom pozivu. Prihvativši ga u mladosti, Jeremija nije ni slutio što ga sve čeka. Osjeća se prevarenim i zavedenim, i to na istočnjački način, u duhu starozavjetne duhovnosti, predbacuje Bogu. "Sada sam svima na podsmijeh" (r. 7b) - odraz je Jeremijine nježne naravi. Bio je muškarac željan društva i dobrih prijatelja i teško podnosi odbačenost i ruganje. To traje godinama, i Jeremija priznaje Bogu da mu je dodijalo. "Nasilje, propast! " natuknice su iz Jeremijinih propovijedi. Nije mu Bog odmah otkrio kobnu budućnost Jeruzalema, nego maglovite slike nasilja i razaranja. On je te slike ponavljao u propovijedima: "Nasilje, propast!", a jeruzalemski slušatelji uzvraćali su mu ruganje njegovim vlastitim riječima. "Riječ Gospodnja postade mi na ruglo i podsmijeh povazdan" (r. 8) - uvjerenje je da nije propovijedao svoje pesimističko raspoloženje, nego zbiljsku riječ Gospodnju. Ta mu je riječ postala izvor ruganja od strane slušatelja. "Rekoh u sebi: neću više na nj misliti" - najava je dezerterstva: bio je odlučio napustiti proročki poziv. Očito da je tu svoju odluku priopćio u propovijedi nakon povratka proročkom pozivu. "U srcu mi bi kao rasplamtjeli oganj... uzalud se trudih da izdržim!" (r. 9). To je priznanje da je u "privremenoj mirovini" od proročke službe bio duboko nezadovoljan. Imao je vanjski mir, ali ne i unutarnje zadovoljstvo. Zato se vratio svomu pozivu. Ovdje se susrećemo s tajnom Božjeg poziva i čovjekova odaziva. Klicu zvanja daje Bog, a čovjek je u svojoj slobodi prihvaća i onda kad to zvanje uključuje odricanje, žrtve, ruganje. Duhovno bogoslužje svagdašnjice (Rim 12, 1-2) Ovaj odlomak početak je moralnih uputa u Poslanici Rimljanima koje donosi Pavao pošto je iznio dogmatski nauk o opravdanju po vjeri, o krstu kao sakramentu pridruženja Kristovoj smrti i uskrsnuća te o ulozi Židova o Božjem planu spasenja. "Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim" (r. 1). U prethodnim poglavljima Pavao je izložio milosrđe Božje ponuđeno ljudima u Kristu. Sada zaklinje vjernike tim milosrđem, potičući da vjeru izražavaju i u vršenju svojih svagdašnjih poslova. Na liniji starozavjetne antropologije cijelog čovjeka zove tijelom, kad traži da vjernici prikažu svoja tijela za "žrtvu živu, svetu, Bogu milu". Pogani i Židovi Pavlova vremena prikazivali su Bogu žrtve životinja koje su klali u znak priznavanja ovisnosti o Bogu. Kršćani imaju nekrvnu žrtvu u kojoj se prikazuju darovi kruha i vina kao spomen na Isusovu Pashu. S liturgije se razilaze u svagdašnji život, ali svojim tijelom trebaju biti živa žrtva na čast Bogu. Kao tjelesne osobe obavljanjem običnih poslova iskazuju štovanje Bogu, ako te poslove obavljaju savjesno i paze na svoje vladanje. Takav život zove Apostol duhovnim bogoslužjem. "Ne suobličujte se ovomu svijetu" (r. 2) - Pavlova je baština iz židovstva. "Ovaj svijet" povijesno je vrijeme, a "svijet koji dolazi" jest sve što Bog sprema poslije pojedinačnih egzistencija ili na kraju ljudske povijesti. To znači da kršćanin "putuje" ovim svijetom svjestan svijeta budućega. U svom vladanju ne suobličuje se ovom svijetu u smislu da ne prihvaća svjetovne ili grešne kriterije. "Preobrazujte se obnavljanjem svoje pameti" - poziv je na duhovnu obnovu preslaganjem kriterija vrijednosti. U pameti ili umu (grčki nous) čovjek procjenjuje što je dobro i odabire sredstva za postizavanje dobra. Krštenicima je darovan Duh Sveti, koji svojim poticajima utječe na vjernikovu pamet pri odabiranju dobra i izbjegavanju zla. Obnovljene pameti vjernici mogu "razabirati što je volja Božja, što je dobro, Bogu milo, savršeno". To znači da Bog nije objavio svoju volju svakom od nas unaprijed. Trebamo razmišljanjem i prosuđivanjem okolnosti u kojima živimo svaki dan razabirati što je volja Božja za nas osobno. Nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko (Mt 16, 21-27) Ova najava nasilne smrti kod Mateja, Marka i Luke slijedi odmah nakon Petrove ispovijesti. Njome je Isus htio ispraviti kod Dvanaestorice sliku o sebi kao Mesiji. Nije dovoljno prihvaćati ga za Mesiju dok čini čudesa i nailazi na oduševljeno odobravanje mnoštva kojemu propovijeda riječ Božju. Na njegov mesijanski identitet spada i patnja koja ga čeka. Tog povijesnog trenutka Isus nije morao apostolima reći da će umrijeti smrću na križu, ali je svakako najavio da ga čeka nasilna smrt na koju će ga osuditi vjerski i politički poglavari židovskog naroda zato što će njegov pokret proglasiti opasnim za vjeru i narod. Petar je na liniji starozavjetne duhovnosti kad pokušava Isusa odvratiti od hoda u Jeruzalem, gdje ga čeka smrtna opasnost. Starozavjetni vjernici smatrali su da Bog štiti svoje miljenike, pogotovo Mesiju. Mesija koji bi završio odbačenošću i porazom ne bi mogao biti prihvaćen za Mesiju. Zato Petar viče: "Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!" Isus je za njega i dalje Gospodin ili Mesija, ali dolazi u pitanje Petrova vjera ako on bude ubijen. Isus se oštro suprotstavlja, iako zna da to Petar govori iz ljubavi. Zove Petra sotonom. U hebrejskom je satan protivnik na sudu. Petar se pretvara u Isusova protivnika time što mu pokušava spriječiti put u Jeruzalem, a Isus razumije da je volja Očeva odlazak u Jeruzalem i službeno suočenje s vjerskim i političkim poglavarima naroda. "Sablazan si mi" - znači: smetnja si mi za ispunjavanje volje Božje, pokušavaš me odvratiti od vjernosti Ocu. "Nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko" - znači da Petar mjeri ljudskim kriterijima. Još ne uvida da Bog iz poraza može izvući pobjedu, da patnje nevinog osuđenika čini izvorom milosti za mnoge. U izrekama koje slijede Isus zove na nošenje križa te kao nadahnuti Mudrac najavljuje ljudima da neće naći životnu sreću ako je budu sebično tražili tako da zaborave Boga u svom životu: "Što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?" (r. 26). "Sav svijet" beskrajno je zemaljsko blago. Isus kao dobar poznavalac siromaha i bogataša zna da samo bogatstvo ne usrećuje na dug rok. "Život" je za Isusa život u skladu s Božjim planom o pojedincu i zajednici, život po volji Božjoj, jer takav život trajno usrećuje. On se ne može kupiti zemaljskim blagom, nego primiti kao dar od Boga. Isusa u ovoj zgodi osporava dobronamjerni Petar, koji ne razumij e potrebu odlaska u Jeruzalem. Petar biva ukoren od Isusa, iako zna da ga Isus zbiljski poznaje i voli. To znači da se svakomu od nas može dogoditi nerazumijevanje od strane bližnjih - i to u najboljoj nakani. Ljudi nas mogu osuđivati za ono što nismo skrivili i odvraćati od onoga što nam je najdraža svetinja. Molimo snagu da budemo osporavani proroci. Vjernici koji volju Božju traže i prihvaćaju i onda kad im drugi to osporavaju. Mato Zovkić Post je objavljen 30.08.2008. u 21:44 sati.