Ulomak iz romana NEBESKI BICIKLISTI koji uskoro stiže pred čitatelje
Ljiljana je namjeravala sjesti na bicikl i odjuriti u park, ali je iznenada odustala. Nezgoda je bila u tome što su joj u susret išle Margareta Vlahek i Natalija. Margareta joj se popela navrh glave jer je stalno dolazila k mami po konac za goblen, tobože nestane joj nekoliko uboda prije kraja slike. Pa da, eto, ne kupuje cijelo pakiranje, dođe posuditi tih „par centimetara, zapravo ništa“. I tako joj uvijek ponestane neke boje, crvene, zelene, plave, a goblen se mora završiti jer mušterija koja ga je naručila nestrpljivo čeka. A i posao je unaprijed plaćen. Sad će je prvo morati pozdraviti, a onda će teta Vlahek pitati ima li mama konac broj taj-i-taj, pa taj-i-taj, a usput i taj-i-taj, da stalno ne dosađuje, jer inače nikako ne može završiti Stari most i Oluju na moru. I kad je već oblikovala usne u pozdrav, iz drugog ulaza je sasvim neočekivano izjurila susjeda Eibl i doviknula Vlahekici „Joj, Margareta, nešto bih vas hitno trebala“. Tako je Ljiljana sva sretna uhvatila Nataliju za puce na bluzici.
- O, baš mi je drago što te vidim! – rekla je. – Čekaš nekoga?
- Tea je načas skočila provjeriti je li dobro zaključala vrata…
- A… vas dvije idete nekamo? Možda na Zlatni otok?
- Ma ne – Natalija je niječno zavrtjela glavom.
Ljiljana se tada urotnički nakašljala i izvukla pismo iz kožne torbice na sjedalu bicikla.
- Dakle, stiglo je pismo iz Splita…
- Od?
- Od? Gle ti nje! Od koga! – Ljiljana se usiljeno nasmiješila. – Pa znaš od koga! Od naših vrlih prijateljica, od Astrid i Sanje Horvatinović!
- Da? – zainteresirala se Natalija.
Ljiljana je ispružila ruku s bijelom omotnicom načičkanom markama male vrijednosti. Na sredini je pisalo nečije ime i adresa, no Ljiljana je brzo okrenula pošiljku, tako da Natalija nije uspjela vidjeti na koga je adresirana. U tom trenutku dotrčala je i Tea. Ljiljana je iz omotnice izvukla arak trgovačkog papira, gusto ispisan, i počela čitati:
Draga Ljiljana,
Oprosti što če pismo ispasati, pardon, ispasti nečitko, ali stvarno nismo imale vremena normalno sjesti za stol i napisati neko pismo ili razglednicu odmah po dolasku u Split. No, tebi sigurno nije bilo dosadno, znam da si puno izlazila van s vladom – gle, Vladom je napisala malim slovom! – Sedlarom, znam da si puno izlazila s vladom Sedlarom, a mi, na žalost, nismo imale previše vremena za odmor i ljenčarenje. Dane i noći morale smo provoditi s pjevačima sa festivala. Ove godine je došlo puno stranaca, na primjer, The Shadows, Heino, The Lords. Vjerojatno ste za njih čuli preko radija ili televizije. Shadowsi su inače jako simpatićni (simpatični!), pa sam to iskoristila da im postavim nekoliko pitanja.
Ja: Kakvi su vam dojmovi o našoj zemlji?
Oni: Ljudi su simpatični, živahni, priroda je krasna, a klima očaravajuća.
Ja: Hoćete li se stići kupati?
Oni: Isključeno. Imamo previše posla.
Ja: Kako ste zadovoljni Splitom?
Oni: Zadovoljni smo i s gradom i s kompozicijama koje smo dobili na festivalu. Talentirano su pisane, mogle bi postati hit.
I Dino, basist Crvenih koralja, isto se sprijateljio sa Shadowsima, odnosno njihovim basistom. U čast tog velikog događaja potrošio je pozamašnu svotu iz svog skromnog budžeta čašćavajući svog novog prebogatog prijatelja prošekom. Uza to ga je pozvao da bude njegov gost u Zagrebu prilikom prvog posjeta Jugoslaviji.
A Luda mladost u izvođenju Dubrovačkih trubadura osvojila je prvo mjesto na listi ploča u Plavom vjesniku.
Još jedna zanimljivost: splitski kompozitor Džeki Srbljenović napisao je prije nekoliko godina muzičku komediju Svemirske skitnice (o tome kako je jedan Splićanin sanjao da je s novinarima Istoka i Zapada odletio na Mars) i sad je to djelo ponovno s velikim uspjehom izvedeno na pozornici.
U gradu je, naravno, gužva. Evo, sad moram prekinuti pisanje ovog pisma. Došao mi je cijeli Hajduk: Ristić, Vukman, Mušović, Holcer, Folić, Vukčević, Nadoveza, Slišković, Žaja, Begović, Golijan, Vardić, Hlevnjak, Ivković, Bonačić i Ferić…
Dok je Ljiljana čitala pismo Tei su pred očima neobjašnjivo počeli bledjeti veliki splitski događaji, slike palmi, sunca, mora, divnih ljudi, i riječi su se počele raspadati na slogove, to, pred, iz, ples, mo i a, zatim su počeli ispadati samoglasnici a, e, i, o, u da bi na kralju ljuštura cijelog pisma odletjela u svemir, kao onaj Splićanin koji je u snu raketom putovao na Mars. Da joj je netko ponudio hiljadu dinara da ukratko prepriča sadržaj Horvatinovićkinih dogodovština - ne bi se mogla sjetiti nikoga i ničega. Iza svih tih, nekome možda primamljivih stvari mučno se skrivala jedna velika zagonetka: Leonard Prstec. Kako? Zašto? Gdje? Kome? Dokle? I - zašto baš Liz? O, zašto?! Pred kraj splitske priče jednostavno više nije mogla izdržati i ispalila je očajnički:
- Zar u kinu stvarno svira Poker?!
Natalija i Ljiljana izmijenile su poglede.
- Pa je l' svira Prstec?!
- Mene pitaš? – začudila se Natalija.
- Ama pitam je l' da ili ne?! Je l' sviraju Poker, Arsen Dedić…
- Arsen Dedić? – nasmijala se Ljiljana i izvukla još jedan papirić iz kožne torbice na sjedalu bicikla. – Pa zar ne znaš da je Arsen objavio ispriku u Karlovačkom tjedniku? Evo, pogledaj što piše! A to ti vrijedi, mislim, i za Dugu Resu…
Dragi Karlovčani, žao mi je da je moj prvi solistički koncert u Karlovcu otkazan. Prvi puta poslije više godina imam teško zapaljenje grla. Čitav tjedan nisam bio u stanju da nastupam. Ispravit ćemo to početkom jeseni. Zahvaljujem se i izvinjavam svima koji su kupili kartu i molim ih za strpljenje, a ja ću se revanžirati. Moram reći da je ovo prvi puta da je jedan moj koncert otkazan. Žao mi je. Uz najsrdačniji pozdrav ostajem vaš, Arsen Dedić, Zagreb.
Natalija je počela neku svoju priču, no Tea je nije slušala: u mislima je već bila kod kuće i otvorila ormar s odjećom te izvukla kostim strašnoga gusara, koji je mami prije nekoliko godina donio prvu nagradu na Maskenbalu. Da, obući će tu šarenu košulju, staviti crni povez preko oka i prijeteće zamahnuti mesarskim nožem ispred nosa preplašenih susjeda Prstec, koje je već prije morao omamiti i miris svježe boje u stanu.
- Gdje je Leonard!? – divljački će se izderati.
Prije toga će nogom razvaliti vrata Prstecova stana, a ako u tome ne uspije, uzet će neku letvu ili, još bolje, brvno. Pa će navaliti onako kako su to radili u Srednjem vijeku: sa zaletom i onda svom snagom opaliti po vratima. Bum! Buuum! Ako su nekoć uspijevali probiti ulaz u grad i osvojiti ga, pa valjda će ona danas uspjeti probiti ulaz u običan stan!
Dok se penjala stubama na svoj prvi kat u ušima su joj odzvanjali razni glasovi: čas pjevni Ljiljanin, pun dalmatinskih mirisa i topline, ali i navijanja "Naprid, bili!", čas Natalijin promukli, koji je stalno bio na granici kašlja. S vremenom su se zboru priključili i drugi glasovi, ponajprije onaj susjede Prstec, težak i opor. „Pa da, moguće je da je mama Eva nešto pričala protiv mene, pa sad ne želi doći u dvorište i skriva se. Sasvim je moguće da mu je rekla nešto ružno. Jer, cijela ona predstava na balkonu bila je priređena za mene, samo za mene“ – razmišljala je Tea.
„Sjećaš se one televizijske emisije April u Karlovcu? Sjećaš, je l' tako? Najprije je bilo natjecanje u pričanju nevjerojatnih priča. Sjećaš se, naravno. Sjećaš se i pobjedničke priče. Išla je ovako: Moj susjed je uvečer objesio o klin vreću brašna. Drugog dana je našao kako visi o klinu samo brašno, a vreću mu je netko ukrao. Pretpostavlja se da je to bio Dior, koji je tako lansirao novu modu, svoju poznatu H-liniju!“. Sjećaš se i pjevača, Zdenke Vučković, Nade Knežević, Ljiljane Petrović, Višnje Korbar i Marijane Deržaj! Sjećaš se, dakako, i poznatih komičara Nele Eržišnik i Brace Reissa, ali prava nezaboravna točka bilo je natjecanje u plesanju twista! Te godine jedino je bečka Stadthalle imala nešto slično, maraton twista! A nas je snimala zagrebačka televizija pod režijskom palicom Angela Miladinova…“
Taj dan je bio tako tih
Sad san se spušta među njih
I dve će zvezde poć
Na dalek stari put –
Ne pali svetla u sumrak…
Leonard je stajao na ogradi balkona i zaneseno pričao kroz svoju legendarnu čačkalicu, a mama Eva se uhvatila za glavu: „Leo, nemoj, pijan si!“. „Tko je pijan, ja?“ „Makni se s balkona, past ćeš!“ Ali, on je i dalje hrabro kotrljao čačkalicu među debelim usnama. „Nastup za pamćenje!“. Mama je zažmirila. „O, jeee! Leonard Prstec i društvo na televiziji! Nastup za pamćenje! Je l' tako, mala? Tata Zdravko je sjedio u publici kad su nas snimali! Tvoj tata Zdravko jedini je pravi čovjek na ovom svijetu, jedini je on…“ Netko od susjeda predložio je da pozovu miliciju, ali Leonard se nije predavao: „Mala, pjevaj hrvatsku pjesmu za hrvatske ljude! Živjela Hrvatska!“. Potom se sagnuo i uhvatio rukama za betonski rub, hineći da će skočiti dolje s prvog kata, a mama Eva je briznula u plač: „Neee!“ Leonard je skočio u balkon i demonstrativno ispljunuo čačkalicu u cvjetnjak…
Tea je bezbroj puta prolazila kraj tog cvjetnjaka, u koji je prije nekoliko godina pala slavna čačkalica, navirivala se i pomicala gusto grmlje noćnih frajli, ali čačkalicu nije našla. Nije našla ništa, iako joj se činilo da je toga dana u ukrasno bilje pred zgradom pala cijela hrpa prekrasnih stvari, od bubnjarskih palica do starog hubertusa. Kad je stigla kući mama je djelovala nekako zabrinuto, odsutno. Čak nije slušala svoju omiljenu emisiju Po željama slušalaca Radio-Sljemena. Sjedila je za stolom i lupkala kažiprstom po zgužvanim novinama na kojima se isticala sjajna reklama:
Velika kolor-reportaža
Ekskluzivni intervju s Jovankom Broz
"Svijet" jugoslavenska ženska revija
- Sigurno je opet nešto loše, ha? – upitala je Tea oprezno.
- Ma ne – mama se gorko nasmiješila – ne… Baš naprotiv! Evo, pogledaj – i gurnula je listove s masno otisnutim naslovima: Mladi stručnjaci traže posao, Beat je danas jedna vrsta strasti koju se ne može izbjeći, U zagrebačkom vaterpolo klubu „Medveščak“ juniori treniraju zajedno sa seniorima, Sedamnaestogodišnji Francuz Alain Mosconi svjetski rekorder u plivanju slobodnim stilom na 400 metara, „Jugoton“ je iz Engleske dobio obavijest da će polovicom ovog mjeseca biti puštena u prodaju nova single-ploča najslavnijeg svjetskog ansambla „The Beatles“, Svečanost Omladinske radne brigade 13. jul iz Titograda na „Sava 67“, Otvoren 14. filmski festival u Puli: prikazani „Sakupljači perja“, „Breza“ i „Protest“, Osamnaestogodišnji učenik Pedagoške gimnazije Krešimir Ćosić proglašen najboljim igračem na košarkaškom turniru u Italiji, Upotrebom širom svijeta poznate NIVEA CREME steći ćete novog prijatelja na ljetovanju…
Tea je slegnula ramenima i odgurnula novine na rub stola.
- Nećeš nikome reći? – upitala je mama tihim glasom.
- Ne…
- Eto, danas sam došla nešto ranije s posla jer je nestalo struje. Neki kvar je u trafo-stanici, što ja znam… i tako, dok sam rezala papriku čula sam kako na stubištu pričaju…
- Tko?
- Ma, nije važno tko…
- Što pričaju?
- Pa pričaju da je tata s nekakvom… - mama nije mogla izreći misao do kraja.
Tišinu je iznenada proparao nestrpljivi zvižduk lokomotive na signalu.
- Mda – šmrcnula je mama – vidiš da ga nema doma. Javio je da dolazi nekakva delegacija iz Beograda pa mora s njima na ručak… A ti… A ti si cijelo vrijeme znala da se to plete meni iza leđa?
- Koje? – začudila se Tea.
Mama je spustila glavu. Tko je i što to cijelo vrijeme znao? I, što se to plete iza leđa? Ako je netko nešto znao, onda je susjeda Eva znala da Leonard svira u Dugoj Resi… To je glavna tajna. I nema drugih zagonetki na ovome svijetu. A vjerojatno niti na jednom od stotinjak tisuća nastanjenih svjetova u Mliječnoj stazi.
Post je objavljen 30.08.2008. u 13:47 sati.