ejjj...evo mene malo pospano ali ok sam.....e opče nemam pojima kaj da napisem....nemam inspiracije...ma znam....ste bili na španciru kaj....ja sam bila ali sam se razočarala....čovječe pa opče namaju nikakav program....ja sam mislila da pošto je 10. da bu nešt bolje a ono sad neko sranje...pa kaj nisu mogli napraviti neke poštene koncerte...a ne ta sranja...pa prošlih godina je bilo 100 put bolje...je a ka se more...nečeju varaždinci nika pošteno....mislim ok ko tak nešt sluša ok..ali čovječe ja sam bila prvi da...pa prošlih godina je bilo puno više a kod starca de je bila pozornica nije se moglo prejti...a sad čovječe pa ljudi je bilo za na jednu ruku da se moreju prebrojiti....dobro ali bilo je ok...nekak...mislim kad smo ja i tina bile u gradu...čovječe pa ima zgodnih varaždinci....ma to je jedino dobro...kaj se moreju najti ok dečki.....i tak vam je to....
evo još malo pesmic...malo tuznih kad sam ja takva..a kaj se more nebrem najti nikoga poštenoga...bum ja to sredila.....ili ako znate nekoga dečka slobodno mu velite da sam slobodna....ali nebum ja dugo slobodna....ha ha ha...
evo pesmic da ne filozofiram više...
Umrla sam...
Večeras,
kad shvatila sam kakav si.
Umrlo je moje srce
koje te nekad toliko voljelo.
Umrla je moja duša
koja je zbog tebe tolike godine patila.
Umrlo je moje tijelo,
moje oči, koje bez tvojih pogleda više nemaju sjaj,
moje usne, koje bez tvojih poljubaca ne vrijede ništa.
Umrlo je sve u meni,
a ti ni ne shvaćaš koliku si mi bol nanio,
za cijeli život me povrijedio.
Ali opraštam ti sve, štoviše, žalim te,
jer ti ne znaš voljeti, ni ljubav primiti.
Sada idi iz mog srca i duše
dok moji snovi k’o kule u pijesku se ruše.
Ne želim zbog tebe više plakati i patiti
jer znam da jednog dana ću te zaboraviti.
I znaj, znaj da ne mrzim te,
ja opraštam ti sve...
evo i jedna pesma meni najlepša
Jednom kad noć
Ukrade nebu
Sve što si voljela na njemu
Bit će ti žao, bit će ti žao
Što nisam tu,
Ruke pamte samo ljubav najbolju.
Jednom kad usne
Ne budu htjele
U strancu utjehu tražiti,
Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
Jer nije ostalo tamo
Gdje je jedino voljelo.
Kada tuga jednom
Na vrata dođe,
A samoća zaboli,
Hoćes li moći ime moje
Sa usana svojih skloniti?
Bili smo jednom najbolji,
O nama su priče pričali.
I sad kad se sjetiš
Htjela bi vrijeme vratiti,
Poslije mene su ti lađe slomile
Bure i vjetrovi.
Vise nemjerim srecu tvojim osmjehom, ni dubinom ljubavi
tvoje. Stoga i tuga vjecnosti gost ociju mojih nema dno.
Misao na tebe skrene me sa mog puta, odnese u proslost,
u zaborav tamo gdje si ti. Dobro poznajem kucu u
kojoj prebivas stkana je od mog bola. U tvojoj sobi
miris tamjana pomjesan s mirisom druge zene.
Svjetlost njene sjenke je moj strah.
Sjecam se poljubaca, tada smo zeljeli da traje vjecno.
Sjecam se onog jesenjeg kad si me ucio da volim
i izraza ceznje u tvojim ocima kad bi mi pisao pjesmu.
Sjecam se mada znam jednog jutra kad se probudim
tvoje ime nece vise boraviti na mojim usnama.
Ni tvoj lik skriven u meni kad zatvorim svoje tuzne oci.
Zaboravicu slatke tajne nase ljubavi i vise necu moci natrag da se VRATIM!
Polako zatvrama prozor,
i odlazim daleko u noc,
nemoj me cekati duso,
jer ja vise doci necu.
Proslo je vrijeme snova,
sad je svemu kraj,
mogu ti samo reci,
da sm te voljela, znaj!
Post je objavljen 30.08.2008. u 09:55 sati.