Bila sam na kavi jedan dan. Bilo je dobro, osjecala sam se relatvno dobro. Bar sam bila usredotocena na razgovor, sto mi sve teze pada. Lijepo mi je kad mogu opusteno govoriti s nekim osobama, dok s nekim drugima se osjecam ukoceno.
Kao da je nesto puklo. Staklena vaza koja se srusila, a ne znam razlog tomu. Nije vise kao prije sa nekim osobama. I jako mi je zao zbog toga, ali kad god bi se nesto desilo, i kad ne bi bila ja kriva, pokusala bi stavit sve u stranu, zaboraviti i nastaviti dalje. Pokusala bi rijesiti sve probleme koji bi nastali. Ne da mi se vise. Ne i ovaj put. Htjela bi da se jednom netko potrudi oko mene i shvati kako se ponasa. Ne zelim se vise ispricavati i oprastati nesto za sto nisam kriva. Ne znam da li sam ja jednostavno toliko komplicirana ili drugi smatraju da nisam vrijedna njihovoga truda. Ja samo znam da to ne zasluzujem.
Pitam se jesam li naučila tako dobro glumiti da sam sretna ili su jednostavno drugi slijepi.
Koliko god ja slomljena bila, na kraju se uspostavi da me uvijek netko moze jos vise slomiti. Htjela bi pronaci onaj svoj dio koji je otupio na svijet prije par mjeseci. Svi su me tada mrzili, ja to dobro znam. Ali ne zanima me, iskreno. Ako neki mogu biti sebicni i ne vidjeti da me ubijaju onda cu i ja biti sebicna i misliti na sebe, za promjenu. Mozda sam i ja kriva zato sto me uvijek lako pogoditi, mozda sam prekrhka. Nisam uvijek bila takva. Pitam se tko bi prosao sve ono sto sam ja prosla i iz svega toga izasao ne ranjen, vec jos jaci? Mozda netko i bi, ali ja ne. Nisam tako jaka. Postala sam slaba, moze me se slomiti kao slamku. Ali kao sto se ni slamka nece odmah prvi put razbiti, tako necu ni ja. Moze ju se gnjeciti i savijati i slamati, ona ce sve ukupno ostati cijela, ali ako se bolje pogleda vidjeti ce se sve pukotine. Vidjet ce se sva bol koju je pretrpjela. Ja sam kao ta slamka.
Ne zelim vas zamarati uvijek tako sivim postevima, ali treba mi mjesto gdje se ispucati. Tu uvijek pronadem malo utjehe.
Post je objavljen 29.08.2008. u 21:38 sati.