Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/travelfreak

Marketing

jeste li znali da mahune mogu biti opasne?

Prosli utorak navecer odem ja do supermarketa. Bart i ja smo prelijeni da obavimo spizu odjednom za cijeli tjedan pa se skoro svaki dan nakon posla jedan od nas zaleti u ducan i na brzinu kupi par stvari za veceru. Tako i prosli utorak. Svaki put kad sam u supermarketu cilj mi je tamo ne provesti duze od maksimalno 5 do 10 minuta. I tako ja hodam brzim korakom kad se iznenada na nesto poskliznem. Uvijek me fascinira kako se kad se nesto takvo dogodi cini kad da se sve odvija u slow-motionu. Pitas se: "'Hocu li uspjeti ostati na nogama? Da? Ne? Cini se da necu... Ima li puno ljudi u blizini? Ajme meni, kako cu se osramotiti..." U biti sve skupa traje tek nekoliko sekundi i prije nego se snadjes lezis koliko si dug i sirok na podu. Tako i ja. Brze bolje se dignem i osvrnem se oko sebe. Za divno cudo se ljudi koji su bili svjedoci ovog mog poda uopce ne smiju. Jedan covjek dodje do mene i pita me kako sam. Takodjer i jedna mlada zaposlenica supermarketa. Ja odgovorim da je sve u redu i nastavim dalje s kupovinom kao da se nista nije dogodilo. Jos jednom se osvrnem da pogledam na sto sam se poskliznula i vidim par mahuna na podu. Mlada zaposlenica odmah hvata metlu u ruke i brzim pokretima uklanja uzrocnike moga pada.

U prvi mah ne osjecam nista posebno. Desno stopalo me pomalo boli, ali nije to nista. Nazovem Barta i ispricam mu, kidajuci se od smijeha, sto se dogodilo. Ne znam zasto, ali uvijek se moram smijati svojim vlastitim padovima. Naravno ne odmah za vrijeme pada, tada sam previse zaokupirana glumom kao da se nista nije dogodilo. Ali cim se maknem s 'crime scene' pocnem se samoj sebi smijati. Tako i ovaj put. Istu vecer smo Bart i ja otisli plivati na bazen. Poceli smo s plivanjem otkako smo se vratili iz Hrvatske. Kad vec nemamo more u blizini, mozemo bar ici na bazen. U utorak navecer smo plivali oko sat vremena. Kad sam izasla iz bazena primjetila sam da me desno stopalo pocinje sve vise boljeti i da uopce ne mogu normalno hodati. Sepajuci sam se otisla presvuci. Bol je postajala sve jaca i usprkos tome sto nam je kuca samo 5 minuta hodanja udaljena od bazena nisam mogla ici pjeske. Bart je otisao po auto i pokupio me. Nakon toga je nazvao hitnu pomoc i ispricao da sam se poskliznula na mahunu. To je izazvalo veliki dojam kod zaposlenika hitne pomoci. Cim sam sepajuci usla u doktorsku ordinaciju jedan od doktora je sa smijeskom na licu komentirao: "Ti si znaci ona koja je pala preko mahune." Bartove kolege su takodjer pucale od smijeha kad su cule sto se dogodilo. Neka. Moja mala nesreca je bar drugima izvor veselja.

Srecom nista nije slomljeno. Radi se o uganucu. Ne mogu bas hodati, pa sam dobila stake. Ne znam jeste li ikada hodali sa stakama, ali vjerujte mi uzasno je. Cak i puz se krece brze od mene. To me toliko nervira da radije hodam sepajuci bez staka. Skale su pravi problem, ali nazalost ih moram nekoliko puta dnevno prijeci s obzirom da nam je dnevni boravak u prizemlju, a spavaca soba na katu. Vec dva dana nisam isla na posao, ali u ponedjeljak cu morati ici, bilo kako bilo. Nadam se da ce mi do tada biti barem malo bolje. I tako, visim doma i pucam od dosade. Ne mogu bas puno toga raditi. Hvala bogu na televiziji i kompjuteru! Bartu je danas rodjendan i planirali smo ici na veceru, ali nista od toga. A bar smo pozvali njegove starce da dodju do nas. U subotu imamo jednu drugu rodjendansku zabavu, ali mislim da ni od toga nista. Pitam se kako je to punih pet dana ne maknuti se iz kuce. Cini mi se ocajno. Ono sto je jos ocajnije je da je doktor rekao da ce vjerojatno proci oko 4 tjedna prije nego mi se stopalo potpuno oporavi. 4 TJEDNA??? Proklete mahune!

Ja inace ne padam cesto, ali kad padnem to u vecini slucajeva bude nesto posebno. Jedan od mojih padova je legendaran. Isla sam tada u prvi ili drugi razred druge gimnazije u Splitu. Pored druge gimnazije se nalazi jos nekoliko drugih skola. Ispred jedne od tih skola (mislim da je to tada bila tehnicka skola) je jedna od sahti za kanalizaciju neko vrijeme bila bez poklopca. Mislim da je to trajalo mjesecima. Svaki dan sam vise puta prolazila tuda i svaki put sam uspjesno izbjegavala rupu. Sve do jednog kobnog petka. Skola je za taj dan bila gotova i zaputila sam s par skolskih prijateljica prema kuci. Osim nas bilo je tu jos masu skolaraca iz nase i svih ostalih skola. I tako ja hodam i pricam s prijateljicama, kad mi iznenada usred recenice prije nego sto sam uopce i skuzila sto se dogadja desna noga upadne u rupu. I to sve do kuka! Bolila me je noga, ali u tom trenutku me nije bilo briga za to. Mozete vi zamisliti koja je to bila scena? Jedna noga nestala u rupi, druga se koprca po asfaltu, pokusavam se izvuci iz rupe.... A svi oko mene umiru od smijeha, skupljaju se oko mene, na prozorima tehnicke skole nakuplja se sve vise ekipe, svi upiru prstom u mene i valjaju se od smijeha. Crna zemljo otvori se... Sto bi bila dala da mi je tada bilo propasti u zemlju. Danima se govorilo o tome. Oni koji su sve sami vidjeli su se neprestano smijali, oni koji nisu bili svjedoci su culi price od drugih, pa su se i oni smijali.

I sad se ja pitam sto je gore: uganuti nogu zbog par mahuna ili se kao 16-godisnjakinja osramotiti ispred cijele skole? Tough call (ilitiga tesko za odluciti).

Post je objavljen 28.08.2008. u 15:39 sati.