Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/davorkovidovic

Marketing

Frustracije, kruh, igre i monsuni

“Kruha i igara”, prastara je formula koju su tehnolozi vlasti otkrili prije dvije tisuće godina i očigledno toliko efikasna, da je se ne odriču ni lijevi ni desni, ni danas ni jučer, a bome neće niti sutra.
Gledam sinoćnji nogometni poraz Dinama, od sportski, organizacijski, financijski i u svakom pogledu pripremljenijeg pogona, koji makar dolazio iz još uvijek ne sasvim reprezentativne zemlje predatorskog kapitalizma, potvrđuje kako ono što mi još uvijek nazivamo sportom, sasvim prirodno trijumfira nad opsjenom i organizacijom iz jednog sasvim drugačijeg filma.
Kako me uopće ne zanima Dinamo, kao neki pogon za pravljenje novca ili sredstvo, medij, kako hoćete, koji treba pomoći Mamićima ili kako se sve zovu oni koji u nekakvom lancu pronalaze djecu po hrvatskim selima, godinama im oduzimaju djetinjstvo i mladost, svodeći ju na svakodnevne naporne treninge i lišavajući ih svih ostalih životnih sadržaja, o tome niti ne razmišljam.
Ali razmišljam o najdugovječnijem i najefikasnijem spinu, koji funkcionira kao ura, koji izvrće stvarnost, proizvodi iluziju, masovno histerizira, zamagljuje stvarne sadržaje i probleme, deformira vrijednost, virtualizira….Spina se tobože društvena vrijednost “tzv. vrhunskog sporta”, njegova nacionalna važnost, “dobrobiti” koje tobože nosi sa sobom i slično. Čitava, ogromna medijska industrija, velika lova i nesumnjivo isključivo financijski razlozi, garniraju se tobožnjim radom za opće ili nacionalno dobro, tobožnjim visokim moralnim, patriotskim, altruističkim razlozima i td. Na sve to sjeda politika, koja u tom “tzv. vrhunskom sportu”, pronalazi izvrstan ispušni ventil, crvenu krpu za ispuhivanje frustracija zbog njene neefikasnosti, odvojenosti od života ljudi i opće neodgovornosti. I ljudi legitimno tuguju tobože zbog poraza njihovih sportskih idola, a zapravo ispucavaju svoju životnu i egzistencijalnu frustraciju i strepnju, dok svaka tzv. “pobjeda” razgaljuje i smanjuje nepodnošljivi osjećaj luzerstva, beznačajnosti i besperspektivnosti, onih koji kibicerski i voajerski sudjeluju u tom piru iluzija.
E, kad je tome tako, kada je to posvuda, i kada je to “oduvijek” i “zauvijek” , što možemo uopće učiniti da se duboki jaz između stvarnosti i prizvedene stvarnosti barem smanji? Ne previše, ali možemo zahtjevati npr. da se odmah prokažu oni koji žele našu malu naciju uvjeriti da npr. neprikosnoveni Dinamo u Hrvatskoj, po bilo čemu liči na Arsenal, Chelseu, ili Manchester United. To su naprosto potpuno različiti sustavi i orgnizacije, sa potpono različitim misijama i ciljevima i samo su naoko istovjetni, jer su tzv. nogometni klubovi. Možemo npr. također prokazati i sve one koji nas žele uvjeravati ne samo da i mi možemo imati takve klubove, nego i one koji nas na bilo koji način uvjeravaju da trebamo takve klubove. Ako se nekome navija za takve mašinerije neka se okane Dimama ili Slavena i neka si izaberu Barcelonu ili Real ili Milan ili Inter. I točka. Provincijalna frustracija zbog toga što smo mali (nikako ne i beznačajni), što smo financijski sitnež, što smo geografska točka iIi što nas je manje nego što je njih u nekom osrednjem gradu, mora se liječiti na drugačije načine.
I Luxemurg je mali, i Danska je mala, ali tamo žive ljudi kojima ne pada napamet frustrirati se što nemaju “Milan”. Oni imaju neusporedivo više i zato im ne treba spin o nacionalnoj veličini i snazi utjelovljen u nekoj meganogometnoj mašineriji. I hrvatski bi kreatori javnoga mnijenja mogli početi prepoznavati blagoslove koje imamo ovdje, sada i oko nas, kao npr. one da nemamo pustinje, monsune i tajfune, da smo u centru svijeta, da smo prikladno mjesto za najvišu moguću kvalitetu života.
Zato, ne srdimo se i ne tugujmo. Ja ću i dalje uživati gledajući Segestu i Vinogradara, pijuckajući pivo sa stricem, smijati se njegovim psovkama na suce, ponavljati po stoti puta kako smo zapravo najbolji. A navečer, ako mi se baš hoće, na 410. Kanalu max-tv gledati Manchester United do iznemoglosti, velik, snažan, nepobjediv i bogat potpuno identificiran sa omiljenim klubom. A ne moram trpjeti britanske kiše. Kud ćeš bolje!



Post je objavljen 28.08.2008. u 10:36 sati.