Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/grizlich

Marketing

..meni sada srce vene .,vene usred grudi ..vene zbog dragih ljudi .!

... Polako nestajem na svakom koraku.. Svaki dio mene rasprsuje se i odlazi... Odlazi daleko u nepovrat... I nema povratka... Svaki dio mene nesataje zajedno sa mnom... U meni je sve zaspalo, sve j eutihnulo, svuda vlada neka tisina i mir.. Sve je otuojelo od boli... Jer bol je nemoguca da se s njom bori... Kao da malom ladjicom brzamo ususret velikoj oluji na moru... Ostaje nam samo vjera i nada da cemo uspjeti... A ja ne znam da li je to jos u meni ostalo... Da li postoji jos tracak svjetlosti u meni... Postoji... ON postoji dok je jos ovdje, dok jos ima vremena, dok nas ne bude dijelilo tisuce kilometara... Iako ce on uvijek biti blizu mene, u mom srce, njegove oci, njegov lik ostajat ce u sjecanju... A sjecanja nose bezbrojne trenutke srece i tuge, ali nedovoljno je da zbog njih zivimo, jer to bi znacilo da zivimo u proslosti.. A proslost treba ostajati iza nas.. Treba je preboliti... To nije lako jer mnogi prozive svoj zivot, a ne prebole svoje uspomene i ostaju zivjeti u njima, a to znaci zivjeti na mjestu i ne pomaknuti se... Ja zelim ici dalje, ali ne znam kako... Ono sto hrani moju dusu i daje snagu ovom tijelu da se pokrene je dovoljan smao jedan njegov slucajni pogled ili osmjeh upucen meni, a ni toga jos malo nece biti, a toga se najvise boli... On je jedina nada za ovaj moj zivot ludi, jedini kljuc koji otvara sva vrata.. Koja rasprsuje sva zla, boli i tuge...
Bez toga ja se svog zivota bojim... Bojim se kako cu nastaviti dalje, tko ce mi davat snage... Svi govore o novoj ljubavi, ali to nije lako.. Ne moze se tek tako nekoga zavoljeti.... Kad bi se moglo bilo bi lase... Da bar postoji gumica kojom bi mogli izbrisati sve te osjecaje koji nas ubijaju, ali koji nam donose srecu, koji nas ozivljavaju, koji nas vracaju u zivot od kojeg smo vec davno podigli ruke... A to moze ljubav.. Ljubav koja stvara... koja ozivljuje, a pritom i ubija...
Opet se bojim novog dana, bojim se novog susreta s njim, spoznaje da cu shvatiti da je on jedini u mom srcu i da smao za njega postoji da beskrajna ljubav koja me vine do Boga u visine, i u trenutku vraca na dno...
Toga se bojim.. DA cu osjetiti ono sto ne bi smjela, da se moja ljubav prema njemu povecava svakog dana, a sve je to uzalud... ALi ipak mora se tu pronaci neki smisao...
U svemu tome mora postojati nesto dobro..
Iako me me sve toliko boljelo, iako nisam imala snage... Ali sve se u trenutku promijenilo... Jer sam uhvatila njegov pogled koji ej bio upucen samo meni.... Da me je zamijentio... U tom trenutku ponovno sam osjetila kako ljubav covjeka moze uciniti najsretnijim na svijetu, tada sam ponovno okusila okus te ljubavi, te predivne srece.. Sve to trajalo je msao trenutak.. Jer opet se vratila ona bol u srcu, opet je nestalo sjaja iz ociju, samo je ostao sjaj suza...
Opet se vratila ona spoznaja da on ce otici i da ga vise nikada necu vidjeti.. Njegov pogled koji je u toj cijeloj gomili upucen bas meni.. Taj trenutak srece... Nece ga vise biti.. Jer ce ga on ponijeti daleko, tisucama kilometara daleko od mene...
Do tada zivjeti cu samo za taj malo tren u kojiam cu ugledati njegov lik... Iako ce se poslije tuga vratiti u njoj ce zivjeti jedna mala iskrica koja mi nece dopustiti da se potpuno predam tugi, da moje tijelo potpuno klone...
Iako znam da on mene ne voli onoliko koliko ja njega voli, bar znam , bar dio mene vjeruje da sam mu draga i znam da mi on ne bi dopustio da isparim, da nestanem...
Zato necu i ne smijem dopustiti da kad se nase oci susretnu u mojima spozna i osjeti toliku bol jer znam da mu nece biti svejedno pogotovo ako je zbog njega...
I zato moram izdrzati jos malo dok ej on ovdje, dovoljno blizu da ga vidjam...
Samo se bojim da necu prezivjeti onog trena kad ga budem susrela i kad budem spoznala da on stvarno odlazi....
A do tada se moram drzati.. Ne smijem dopustiti da svi oko mene vide kako propadam... Kako svoj smijeh pretvaram u suze...




Post je objavljen 27.08.2008. u 22:59 sati.