Nekako potkraj onoga sto se mozda ne smisljeno i zlonamjerno,ali nesumnjivo krajnje neprecizno,pa i za medjunarodnu politiku i javnost zbunjujuce,nazivalo"rat u Bosni i Hercegovini"-jer da bi nesto bilo rat potrebne su bar dvije medjusobno sukobljene vojske a masovno ubijanje i progoni u Bosni poceli su prakticno na dan njenog priznanja kad jos nije imala nikakvu vojsku pa ni mogucnost da se brani-imao sam priliku da kao gost na Harvard Univerzitetu drzim predavanja,pisem eseje i novinske clanke i govorim na radiju i televiziji o tome kako su americki mediji izvjestavali o masovnim zlodjelima u mojoj zemlji.
Da ne bude nesporazuma:jako sam cijenio to sto su neki od njih ucinili na alarmiranju javnosti,a preko nje i centara odlucivanja u Vasingtonu,da se potkraj stoljeca u kojem se svijet zarekao kako se genocid nece ponoviti
"nikada vise"on ipak ponovo dogadja u jednoj evropskoj zemlji.
SVJEDOCI GENOCIDA
Tadasnji dopisnik"Njuzdeja"(Newsday)Roj Gatman(Roy Gutman)pisao je vec u ljeto 1992.o koncetracionim logorima i deportacijama iz prijedorsko-banjaluckog kraja o cemu ce kasnije objaviti i knjigu pod naslovom"Svjedok genocida";dopisnik Njujork tajmsa(The New York Times)Dzon Brns(John Burns)dozivljavao je s gradjanima Sarajeva opsadu bosanskohercegovackog glavnog grada i dnevno svjedocio o njenoj zlocinackoj prirodi;Kristian Amanpur(Christiane Amanpour)je,danonocno izvjestavajuci za CNN iz Bosne,postala jedna od prvih zvijezda americkog televizijskog novinarstva;Dejvid Rod(David Rhode)je bi prvi strani novinar na masovnim gubilistima oko Srebrenice i on je-kao i Gatman i Brns-za izvjestavanje iz Bosne dobio i najvise priznanje u americkim novinarstvu:Pulizerovu(Pulitzer)nagradu.
Licno sam jako cijenio upornost s kojom je voditelj nagledanije emisije vijesti na televizijskoj mrezi ABC Piter Dzenings(Peter Janings)reagovao na rat u Bosni.On,sa svojom multimilionskom platom,nikad nije morao iz komfornog njujorskog studija otici u Bosnu a ipak je vise puta bio tamo:isao je u Sarajevo da izvjestava o opsadi grada povodom desete godisnjice Zimske olimpijade i tako se zatekao u gradu kad je pocinjen prvi masakr na pijaci Markale,a bio je i u opkoljenom Gorazdu i emitovao dvije snazne jednosatne dokumentarne emisije o propustima i americke i medjunarodne politike-i narocito Ujedinjenih nacija-u Bosni i Hercegovini.
Ono sto sam isticao u predavanjima u kojima sam spominjao Dzeningsa bio je njegov osjecaj da svjetske vijesti uvijek projektuje u okviru aktuelnog medjunarodnog konteksta.Kad su,recimo,Ujedinjene nacije u jesen 1995.
organizovale samocestitajuce slavlje sa sampanjcem povodom pedesete godisnjice osnivanja te organizacije,
samo je Dzenings slike sa tog slavlja u San Francisku popratio slikom jos jednog ubijenog djecaka u opkoljenom Sarajevu i komentarom kako je tuzno da organizacija osnovana sa idealom da sprijeci ponavljanje uzasa iz Drugog svjetskog rata predsjedava nad jos jednim genocidom u Evropi.
Dzenings je u medjuvremenu umro,ali sam ovih dana jula 2008.razmisljao o vaznosti tog novinarskog razumijevanja i tumacenja konteksta u kojem se odvijaju dogadjaji o kojima svjedoce.Povod je ovog puta trinaesta godisnjica genocida u Srebrenici obiljezena 11.jula
REPRIZA U DARFURU
Nakon tog"najveceg zlocina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata",kako je Srebrenica zabiljezena u istoriji devedesetih,opet je svjetska politika-a narocito Ujedinjene nacije cije su snage propustile da zastite stanovnistvo te"zasticene zone"-izisla s temeljitim analizama,cak i samokritikom u vidu ocjene u izvjestaju tadasnjeg generalnog sekretara Kofi Anana(Annan)kako je Srebrenica"najveci neuspjeh svjetskog sistema kolektivne bezbjednosti",i obecane su"energicne mjere"da se slican debakl ne ponovi nikada vise,ali:da li je svijet danas ista sigurniji nego u vrijeme pokolja u Srebrenici?
Opet jedan novinar sa osjecajem za kontekst,ovog puta Ian Viliams(Williams)u londonskom dnevniku Gardien(Guardian),pise kako je uz godisnjicu srebrenickog pokolja na drugom kraju svijeta-u Sudanu-milicija pod okriljem vlade u Kartumu ubila sedam i ranila jos 19 pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija koje pokazuju istu nemoc kakvu je devedesetih pokazivao UNPROFOR u Bosni i Hercegovini.Nista se-pise Viliams-nije promijenilo ni u svjetskoj politici:nasuprot praznim prijetnjama iz novousvojenog strateskog projekta o medjunarodnoj"odgovornosti za zastitu"(civilnog stanovnistva)povodom genocida u Darfuru ponavlja se scenarij u kojem mocne clanice Ujedinjenih nacija u ime neprikosnovenosti"nacionalnog suvereniteta"sprecavaju donosenje odluka o zastiti stanovnistva od zlocina"legalne vlasti".
Bilo bi utjesno vjerovati kako su razmjere zlocina u Srebrenici-i,ne zaboravimo,u Ruandi-ucinile da svijet postane saosjecajniji i odlucniji u sprecavanju slicnih zlodjela.Ali,na zalost,bilo bi to pogresno-zlocini se,ipak,dogadjaju a velike rezolucije nimalo ne doprinose idealu medjunarodne bezbjednosti.
Post je objavljen 27.08.2008. u 14:34 sati.