Marketing
veliki uspjeh somnanbulizma
- revitalizirani post od 25.8.2008.
Ostvarenje "hrvatskog tisućljetnog sna" trajati će otprilike još dvadeset i pet godina.
Hrvati su masovno, što pojedinačno, što u manjim ili većim grupama, osjećali ushit ostvarenjem "tisućgodišnjeg sna", a mnogi se od toga nisu oporavili ni do danas. To je fakat. Ta je činjenica toliko značajna da zaslužuje koju minutu pozornosti da se razmotri.
"Tisućljetni san" je pojam koji podrazumijeva tvrdnju "Hrvati su tisuću godina sanjali da dobiju svoju državu". Tvrdnja se može podijeliti na nekoliko sastavnih dijelova.
Netko je tisuću godina sanjao da dobije svoju državu. Tko? Hrvati. Ali tijekom posljednjih tisuću godina većinu vremena oni od kojih će kasnije postati Hrvati nisu ni znali da će njihovi potomci postati Hrvati. Mislili su da pripadaju u "mi" sa svojom porodicom, sa susjedstvom, sa suseljanima, sa kršćanima…, da su Primorci, Slavonci, Varaždinci, Zadrani…, eventualno pripadnici plemena Hrvata, da su hrvatskog roda. Hrvati su se počeli prepoznavati kao Hrvati otprilike tek od Ilirskog preporoda, tridesetih godina devetnaestog stoljeća, dakle prije manje od dvije stotine godina. Jest da se tu i tamo može naići na zapis hrvatskog imena još iz davnina, ali isto tako ga nema, ili je umjesto njega neki drugi naziv, na još više mjesta gdje bi se u skladu s teorijom o tisućljetnoj nacionalnoj svijesti svakako trebao nalaziti.
Taj netko sanjao je nešto. Koliko dugo? Tisuću godina. Kako li je sanjao kada ga osam stotina od tih tisuću godina nije ni bilo? Dvije stotine godina otkako je formirana hrvatska nacija pet je puta manje od tisuću.
Hrvati su tisuću godina sanjali… Ako su što sanjali kroz tih tisuću godina, pripadnici hrvatskog plemena i hrvatskog roda sanjali su pičke iz susjedstva, kruh, da ih ne boli zub, da se krmača oprasi, da žetva bude bolja, da zima ne bude oštra, da ih Bog poštedi kuge, rata i gladi, da ih zaobiđu poreznici i razbojnici… Plemstvo u Hrvatskoj bilo je iz raznih naroda, anacionalno, govorilo je latinski, njemački, mađarski i talijanski, i ako je išta sanjalo, onda je prvenstveno željelo uvećati svoje posjede, ma gdje bili.
Sanjali su hrvatsku državu… Kako bi sanjali državu kada većina ljudi na teritoriju Hrvatske kroz tih tisuću godina pojma nije imala kolika je ona, odakle dokle se proteže, kojeg je oblika, koji su sve u njoj gradovi i mjesta. Nije bilo obavezne osnovne škole niti su se geografske karte objavljivale u novinama. Najveći broj ljudi u životu nije ni vidio neku zemljopisnu kartu. Pojam o domovini uključivao je njihovo selo i okolna, najviše na udaljenosti od dana hoda, a eventualno su znali za najbliži grad ili čak i za glavni grad. I kako da ti ljudi žele upravo državu? Nisu ni znali da država uopće postoji, što je to država. Znali su za lokalne feudalce, popa i razbojnika. Znali su da postoji vojska, carevi, kraljevi, dinastije… ali država? Pa čak ni mnogim današnjim Hrvatima još nije jasan pojam države, pri čemu prednjače tzv. "državotvorni" Hrvati koji tom pojmu pridodaju mnoge nebuloze ne znajući njegovu suštinu. Od onih Hrvata koji su se zaista zanosili idejom države, najveći dio sanjao je Dubrovačku republiku, Austrougarsku, ujedinjenje s Češkom, zajednicu južnih Slavena, panslavensku državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Jugoslaviju… Rijetki Hrvati u tih tisuću godina koji su sanjali "tisućljetni san" živjeli su uglavnom u posljednjih dvije stotine godina i bili su uglavnom političari, poneki društveni mislioci, književnici i, većinom, fanatici s paranojama, a u posljednjih stotinjak godina uspjeli su svojim opsesijama sluditi i dio naroda.
Sve u svemu, tvrdnja da su "Hrvati tijekom tisuću godina sanjali svoju državu" u svakom je svom dijelu netočna, a kao cjelina je naprosto glupost.
Ali recimo da su Hrvati zaista kroz tisuću godina sanjali svoju državu, da je sve to točno. Dobrohotno to prihvatimo neupitno, zdravo za gotovo. Kad bi bilo tako, moglo bi se reći – napokon su dočekali!
Sad, kad Hrvati imaju svoju državu, možemo se zapitati – koliko će dugo ona potrajati?
Onima koji vjeruju da su Hrvati tijekom tisuću godina sanjali svoju državu, odgovor je nedvojben – barem još narednih tisuću godina ili zauvijek, dokle je svijeta i vijeka. Ne brine ih odviše što sveukupno povijesno iskustvo ukazuje drugačije. Ako je etruščanska civilizacija iščeznula bez traga, rimska imperija trajala koliko je trajala, ako je egipatsko carstvo nestalo, Otomanska imperija svela se na Tursku, kad u suvremenoj povijesti nema države koja je trajala više od nekoliko stotina godina… – zašto bi upravo Hrvatska bila izuzetak? Dapače, "hrvatski san" ostvario se u vremenu promjena bržih no ikada ranije. Od početka II svjetskog rata proteklo je ni šezdeset godina, a od početka I svjetskog rata manje od stotine, a na teritoriju na kojem je Hrvatska izredao se niz država, dok su se granice prekrajale da je teško popamtiti sve promjene. Pri tome, od samog proglašenja hrvatske državne samostalnosti radi se na tome da se Hrvatska uključi u Europu, pri čemu će se i službeno odreći svoje samosvojnosti, suverenosti, samobitnosti, samostalnosti, samodovoljnosti i svih ostalih "samo" koje su ionako već odavno dobrano okrnjene ili im nema više ni traga.
Sve u svemu, ostvarenje "hrvatskog tisućljetnog sna" trajati će sve zajedno otprilike ne više od pedeset godina.
Kroz tih pola stoljeća Europa u koju će se Hrvatska uključiti transformirati će se u zajednicu regija, pa će od "tisućljetnog hrvatskog sna" ostati samo nekoliko hrvatskih regija, unutar velike multinacionalne zajednice, u kojima će biti više Kineza, drugih Azijata, Afrikanaca i Albanaca nego što je ikada bilo Srba, a i to ako bude sreće, ako sve prije toga ne ode k vragu. Hrvatska država pokazuje se tako samo kao kratkotrajni prelazni period.
Hrvati su cijeli jedan milenij sanjali nešto što će trajati otprilike pol stoljeća?! Hrvati su tisući godina sanjali nešto što će trajati najviše pedeset godina?! Oprostite, nije li to bedasto? A što će biti nakon toga? Zašto nisu sanjali ništa nakon tih pedeset godina, kao da će nakon toga nastupiti kraj povijesti ili propast svijeta? Reći da su Hrvati tisuću godina sanjali nešto što će trajati pedeset godina, a što će biti nakon toga nije im palo na pamet, znači svesti Hrvate na bedake. Kako da nijedan Hrvat tijekom tih tisuću godina nije sanjao Europsku uniju? Kako su se u tom snu koncentrirali upravo na ovih pedeset godina od kojih je petnaest već prošlo? Zašto ne na sto godina nakon tih pedeset godina? Ta i tada će postojati Hrvati! Valjda. Poneki.
Otkuda neprolazne, nezaobilazne i nezaboravne povijesne zasluge onih koji su nas doveli do ostvarenja "tisućljetnog sna" - za nešto što će trajati najviše pedeset godina? Zato što će nam država dati bolje polazne pozicije za dalje? Država – slaba, korumpirana, neučinkovita, bedasta… – kakve li polazne pozicije to daje?
Živimo ostvarenje nečega što u povijesti nije postojalo (sna), a u budućnosti je izvjesno da je kratkotrajno (država), te ni sadašnjost ne može biti bog zna što. Onaj koji se u razgovoru pozove na "tisućljetni san", kome je to argument za bilo što drugo osim somnanbulizma, time sam sebe diskvalificira za bilo kakav daljnji ozbiljni razgovor. "Tisućljetni san" je ništa drugo doli glupost vulgaris banalis domestica.
Ne čude me oni koji prodaju Eiffelovu kulu. Čude me oni koji je kupe. Ali ne, nema razloga čuđenju. Tko je dovoljno glup da povjeruje kako je Eiffelova kula na prodaju, dovoljno je lud i da je kupi.
Post je objavljen 11.08.2015. u 10:38 sati.