Jedan golub koji je odlučio počiniti samoubistvo zbog besmisla svoga (ne) postojanja stao je na biciklističku stazu.
Koliko god da je tamo stajao, ljudi su ga zaobilazili i nitko ga začudo nije ubio niti okrznuo. Golub je čak zaspao na biciklističkoj stazi i kada se probudio, još uvijek je bio golub u ovome svijetu, i još uvijek nije postao nešto bolje, recimo orao..
I tako on odluči požuriti svoju sudbinu i počne dosadno hodati po biciklističkoj stazi simo-tamo bezveze kako samo golub zna.
Bicikli su ga i dalje zaobilazili jer su ga ako ništa drugo vidjeli, a baš tada nije prošao niti jedan zao čovjek (sada kada je bio potreban) da ga može ubiti.
A golub se umorio i ogladnio, pa je malo sjeo pored jednog kafića da se odmori.
Ljudi su ga hranili, kao u nekoj solidarnosti i razumijevanju, i tako se malo-pomalo, suicidalni golub naselio podno jednog kafića i tamo mirno čekao svoju smrt.
Kako je vrijeme prolazilo, golub se sprijateljio sa sve više i više ljudi, i manje više svi su ga hranili, i golub je zaboravio na svoju misiju.
Golub je postao dobar čovjek, ali još uvijek nije postao majstor!
Taj golub je postao besmrtni karakterni drug i pratioc ljudi, ali još uvijek nije postao orao! Tako da mu se rode i guske smiju!
Post je objavljen 25.08.2008. u 14:06 sati.