Opća je strka prethodila u tjednu iza mene. Kao što sam spominjao i u svojim prijašnjim postovima o tome koliko imam bajni razred iz srednje škole, stoga mislim da nije potrebno trošiti energiju na tipkanje o njima. Srijeda je bila. Stiže meni ujutro poruka od moje Tine o nekakvom okupljanju starog razreda. Nisam imao blage dume o čemu priča te sam ostao iznenađen. Mene naravno nitko nije zvao. Kopkalo me ta nezainteresiranost mojih prijatelja za moje društvo tako da mi vrag nije dao mira te sam nazvao dotičnu organizatoricu „famoznog“ okupljanja te ju pitao kakvo je to okupljanje. Bla bla bla ….jadajadajada….dok nisam postavio pitanje kako da me nitko nije zvao na što bi ona odgovorila : „Pa ti si Anin, ona te je trebala zvati“. Vraćamo se na onu priču o grupicama koje su postojale u razredu koje očito eto postoje i danas. Rekao sam da ću možda doći. Ako bude išla Tina idem i ja to je bio jedini moj uvjet jer inače nemam pojma s kim bi se mogao pošteno napričati ili nasmijati. Ali između ostalog me užasno interesiralo kako će to sve izgledati, koliko će ljudi doći i kakva će biti atmosfera. Stoga je najbolje da vam počnem samog mog dolaska. Kasnio sam nekih sat vremena. Svako malo me Ana zvala i pitala gdje sam. Po tome sam već shvatio koliko je dosadno. Išao sam lagano pješice do grada ne žureći se nikuda. Kada sam došao u taj birc lijepo sam sve pozdravio i našao prvo slobodno mjesto u društvu u kojem ću se osjećati ugodno. Za tri stola koje smo zaposjeli jasno se moglo vidjeti tko se sa kim druži. Nisam se previše obazirao na ekipu na drugoj strani stola ali sam nekako mislio da ćemo sjesti tako da možemo pričati sa onim ljudima s kojima se ne vidimo po nekoliko mjeseci pa čak i godina ili se ne čujemo dugo. Ali očito nitko nije mislio na to. Od cijelog razreda došlo nas je svega 15, neki su se pokupili već nakon kratkog vremena tako da se broj uzvanika smanjivao iz minute u minutu. Osjećao sam se kao da sam na onako normalnoj kavi sa ljudima s kojima se stalno čujem i s kojima sam stalno u kontaktu. Nisam se osjećao kao da sam na nekakvom famoznom okupljanju. Iako se to okupljanje planiralo svake godine ( iako su okupljanja svake pete godine ako se ne varam ) ali očito mi moramo biti nekako posebni. Iako se ni ovo nije moglo nazvati okupljanjem, tj pravi naziv za ovo bi bilo propalo okupljanje. Ja bih ipak ovo nazvao ugodnom kavom sa ljudima koji su mi dragi. Moram priznati kako sam se ipak najviše veselio i radovao dolasku našeg Dalibora jer ga nisam vidio dosta dugo. Nakon popijene kave preselili smo se u susjedni birc gdje je podijem vladala Tina. Od svake je pjesme znala refren dok je ostale riječi pogađala, neke uspješno neke neuspješno. Bacili smo malo čagicu te se tu pjevalo iz petnih žila. Bila je ovo dobra zamjena za subotu, unatoč tome što sam otišao sa Anom ranije doma. Ali, iskreno bilo mi je i dosadno pred sam kraj kada je svega ostalo par ljudi.
Post je objavljen 24.08.2008. u 18:33 sati.