Odgovorila sam joj da iznad svega želim pisati, ništa drugo, baš ništa. Ljubomorna je ona. Nema odgovora, samo brz pogled skrenut odmah ustranu, lagano slijeganje ramenima, nezaboravno. Ja ću prva otići. Treba pričekati još nekoliko godina da me izgubi, da izgubi ovu malu, ovo dijete. Za sinove se nije morala bojati. Ali ova tu – majka je to znala – ona će otići, uspjet će se izvući. Prva u francuskom. Ravnatelj je rekao: vaša kći, gospođo, prva je u francuskom. Majka ne kaže ništa, ama baš ništa, nezadovoljna je jer nisu njezini sinovi najbolji u francuskom, i ta gadura, moja majka, moja ljubav, pita: a u matematici? Kažu joj: to još nije ono pravo, ali bit će. Majka pita: kad će biti? Odgovaraju: kad ona to bude htjela, gospođo.
______________________________________________________
Odlasci. Bili su to uvijek isti odlasci. I bili su to uvijek prvi odlasci na morima. Odvajanje od zemlje zbivalo se od pamtivijeka u boli, pa čak i očajanju, ali to nikada nije sprečavalo muškarce da otputuju, Židove, mislioce i čiste putnike jedinstvenog putovanja morem, to također nikad nije sprečavalo žene da ih puste otići, one koje nikada nisu putovale, koje su ostajale čuvati rodno mjesto, rasu, imovinu, razlog povratka. Tijekom stoljeća lađe su bile razlogom da putovanja budu sporija, pa i tragičnija nego što su danas. Trajanje putovanja pokrivalo je razdaljinu na prirodan način. Svijet je bio naviknut na te polagane ljudske brzine na kopnu i na moru, na ta zakašnjenja, na to očekivanje vjetra, razvedravanja, brodoloma, sunca, smrti. Parobrodi koje je upoznala mala bjelkinja bili su već među posljednjim skorotečinama na svijetu. I zaista, u doba njezine mladosti uspostavljene su prve zrakoplovne linije koje su trebale postupno lišiti čovječanstvo putovanja morem.
Marguerite Duras, L'Amant, 1984
Post je objavljen 24.08.2008. u 11:49 sati.