Marketing
Erotsko izlječenje
Kako drugačije da ga promatram? Kako da postavim sebe pred muško tijelo koje leži ovdje, preda mnom... kao meni ponuđeno. Meni. Samo meni. Nisam ga tražila, meni to ne treba… meni ne treba tijelo. Meni treba krik. Ljudski krik, njegov vrisak… samo neka glas razbije Tišinu. …samo neka ne utrne sve bez glasa. Svezan je. Promatram tu strukturu muškog tijela. Okrenut mi je leđima, ruke su mu svezane za krevet. To sam učinila ja? …zaboga, zašto…? Prsa su mu razvijena, ali kroz tu blijedu i tanku kožu naziru se njegove snažne kosti, rebra… a tek ruke. Duge bijele ruke… kao da zovu na otkupljenje i oslobođenje. Svezan je. Nag je.
Nisi ovdje tek toliko da ležiš… da me gledaš tim uplašenim dječačkim pogledom. Što mi to radi tvoje tijelo… - Nisam kriva što ne pripadam vama, običnim ljudima, što pripadam drugima koji se hrane ljudskim strahom. Ne. Ja nisam kriva. …ja nisam birala. Neću ti ništa reći… i prošlost je ponekad bolna, kad se uspomene prenose u budućnost. Eh, da je barem danas taj zadnji dan…
Dotaknuh ta prsa, mokra i hladna svojim prstima. Iznenađenje… zar je strah od jedne žene u ovom čovjeku tako snažan… jak? Pa zašto me se bojiš, dobri čovječe… Ne želim nauditi tvome tijelu… ja se samo moram nahraniti.
Rukom prođoh po njegovom trbuhu. Drhtaj… kao dijete pod majčinom zaštitom, zadrhtao je. Nisam gruba. Ne. Nema smisla iživljavati se na ovom čovjeku. Ne. Možda ovo uopće nije u redu… ovo ne valja. – misao je odredila ishod. Popuštam.
- Idi. – odvezah ga – Ne trebaš biti tu.
Uspravio se iza mene, okrenuh mu leđa nakon što sam ga oslobodila. Zašto do vraga, još ne odlaziš? Vrata nije otvorio, nije još izašao. Bježi, dobri moj čovječe… ne znaš tko sam…
Zar su njegove ruke tako hladne? Prsti tako tanki i lagani, gotovo kao moji…? – Dotiče me po ramenima… ali snažna Tišina i dalje stoji s nožem u ruci usmjerenim prema meni. Još nije srušena… nije pobijeđena.
Soba je zamračena, svijetlo je večeras prigušeno. Dali da odgovorim na ovaj govor tijela ili… zašto, ludi čovječe, nisi otišao…
Okrenuh se prema njemu. Dobivam… osmjeh. Osmjeh? Zašto se osmjehuje? Lijep je to osmijeh, blag… Nema više straha u njegovim očima, ishlapio je. Kako?
Rukama je prošao po mome licu. Tijelu ne dopuštam drhtaj. Te iste ruke lagano spušta na moja ramena, potom do laktova i na posljetku dlanovi padaju na dlanove. Ova mi gesta nije jasna. Moje ruke prinosi svojim prsima, laganim i profinjenim kretnjama. Spustio je glavu do moga uha i šapnuo, napokon razbivši Tišinu i rekavši - …diraj me.
Požuda je probuđena, Tišina je ranjena, zaleđena, razbijena u milijardu komadića u vremenu koji se večeras neće vratiti u moj svijet. Mjesec je pun.
Lijevu sam ruku spustila na njegov bok, a desnom ga malo snažnije uhvatih za rebra. Jedan njegov prigušeni, ali jednako zavodljivi Ahhh… i izvijanje njegova vrata…
Tada vidjeh kako njegovo bilo kuca za nijansu brže u njegovim vratnim žilama...
Obećah, dragi moji... da ću češće pisati. 
Nadam se da vam se ovo svidjelo... sve u svemu, blagoslovljeni bili, pazite na se gdje god bili.
Slava bogovima poganskim...
Post je objavljen 24.08.2008. u 04:39 sati.