Eloquentiae unda, sapientiae gutta
“A ja, ko zelena maslina u Domu Božjem,
uzdam se u Božju dobrotu dovijeka.”
Ps 52,10
Moj prijatelj Roberto Labinac umro je u dobi od četrdeset godina zbog raka bubrega. Radili smo u istoj školi, on je bio profesor latinskog jezika, ja profesor psihologije. U novinama, na stranici osmrtnica, u posljednjem pozdravu učenici IIIi razreda su napisali: “Bili ste naš eloquentiae unda, sapientiae gutta”.
U zbornici me je pozdravljao ovako: “Ooooo, stari profesore!” Njegovim šalama i dosjetkama rado smo se smijali u zbornici, a koliko je bio omiljen kod učenika shvatio sam tek kad su me neprestano propitkivali za njegovo zdravlje i žalili što se već nije vratio.
Na sprovodnoj misi, dok su Mariolina i Albina izričući psalam šezdesettreći pjevale “Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži”, mnošvo se je misli rojilo u mojoj glavi i emocija u srcu. U sjećanje mi je dolazilo nešto što sam pročitao kod Ivana Goluba: “Svršetak ljudskog života nije pad lista na zemlju, već pad zrna u zemlju. Čovjekov pad u grob pad je sjemena u brazdu.”
Onda mi je na pamet pala i ova misao Henrya Adamsa: “Učitelj djeluje na vječnost; nikada ne možemo točno znati gdje prestaje njegov utjecaj.“
Eloquentiae unda, sapientiae gutta... Do viđenja, prijatelju!
Dario Miletić
Post je objavljen 24.08.2008. u 03:04 sati.