Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/sfermentacija

Marketing

Žena koja je šaputala s gušterima

by Dario Rukavina


Muhamedanci me zovu Al-Khadr, Zeleni čovjek. Da, tako me zovu. Njihove sure vele da sam podučavao Mojsija o prirodi sviju stvari, potopio mu barku i pred njim ubio dijete. No samo mudri znaju da se sa Znanjem mogu nositi tek rijetki. U tišini. Bez riječi. Ne zapitkujući o razlozima koji su ionako s one strane ljudskog poimanja. Zato me ne pitajte zašto me pamte kao Perunovog sina i zašto pastiri, zbog mene, Zelenog Jure, kite cvijećem vratove svojih goveda, a Cigani pale vatre i pjevaju pjesme o proljeću.

Ne pitajte zašto izmišljaju priče da sam rođen u Kapadokiji, da sam kao vojni zapovjednik zbog vjere prkosio Dioklecijanu, da su pred mojim pitanjima drhtali idoli u Apolonovu hramu pa ostadoh bez glave i postah - svetac. Ne išćite uzalud odgovore. Ne tražite me ni u knjigama, zapisima iz davnina, jer mene tamo nema. Ima samo jedan što nosi moje ime - Juraj, biskup iz Aleksandrije, heretik Arijeva nauka kojem je gnjevna gomila raznijela tijelo i kosti. Ne tražite razloge zašto su mi potom njegovi neprijatelji posvetili crkve, zašto štitim otok pod zastavom gordog Albiona i zašto sam spašavao djevice, ubio zmaja.

Ništa ja nemam protiv idola. Nemam ništa ni protiv zmajeva, ja uistinu - nemam ništa. Nemam niti želja... Osim jedne: da poput kakva guštera izađem iz pukotine u zidu vremena i stopim s kamenom. Neprimjetan. Nepokretan. Tih. Prepušten Sunčevu kotaču da me grije za vijeke vjekova, da me prožme njegov Duh i da u njegovoj krvi, u sumrak jednog ovakvog toplog, beskrajnog ljetnog dana - napokon nestanem.

***

Ti, koji si bio prije mene, prije nego li je moj sarkofag izbacilo more... Ovo je bila tvoja crkva, tvoj hram. Ti si taj kojeg sam odabrala, razabrala među svim tim svetačkim kipovima, slikama, kroz stoljeća, kroz zavjese prigušenog svjetla, mirisa voska i tamjana, nijemo te promatrala. Bez pokreta. Bez riječi. Spuštenog pogleda… Tužnim očima postiđene životinje. Oh, ti... i taj tvoj neodređen, nesiguran pokret kojim mačem dokrajčuješ zmaja, ne tiče me se, nije važna ta kretnja koja živi u beskraju dana što se redaju jedan za drugim, vječna poput smrti i ništavila, poput same moje želje.

Bilo bi neprikladno nastojati ne prikazati ti se čednom. Kao kad bi se tebi pokušala osporiti svetost ili kad bi se zmaju nijekalo zlo. Čedna sam, dakle. U redu. Nemam gotovo nikakvih argumenata protiv legende o sebi. Prihvaćam sve svoje hagiografske atribute, sasvim mi, uostalom, pristaju. Evo me. Kip sam. Stojim i gledam s vrha zvonika. I ne znam ime mora koje zapljuskuje obale ovog grada. Zelena sam od patine, sva nabrekla od hrđe i trudna od ispovijedi, zagovora i želja koje su mi povjerene, od fantazija koje su ispleli o meni -bljujem.

Ja sam, dakle, Eufemija Kalcedonska koja krvlju svojom zaručih Isukrsta, čiji sarkofag ovdje izbaci more i koja naloži dječaku u snovima da svojim mršavim junicama izvuče kamenu korablju s mojim tijelom - jer Gospod hoće da čiste čisti vuku - i odnese je pred zapanjenim mnoštvom do crkvice Svetog Jurja na vrhu gradskog brežuljka. Tamo otvoriše sarkofag i ugledaše moje nepomično tijelo djevice, tijelo koje je mučeno, rastrgano u areni od lavova, tijelo u bogato ukrašenoj odjeći kćerke ugledna senatora, rođene za nebo 6. rujna godine Gospodnje 304.

I što očekivati od takvog tijela? Što je od njeg preostalo? Tijelo je to od žudnje što tinja kroz stoljeća, raste i buja jer je zasijano u raspadljivom, u uzoranu brazdu livade gdje nekad rasle su djevice. Ono plamti svojom bezbožnom vatrom, proždire sve pred sobom, poput aždaje i njena plamena.

Napokon, i ja imam potrebu da nekome šapnem svoju želju. Stojim tu pred tobom, ovdje i sada. Licem u lice. Oči u oči. Želim da tvoja ruka oživi i da se spusti, udari u meso. Moje meso. Želim osjetiti tvoju silu. Želim biti zvijer, aždaja što se uvija pod tvojim kopljem. Želim ga osjetiti u svojoj utrobi. Želim besramno drhtati pod tvojim snažnim stegnima, želim nestati u samrtnom hropcu.

I evo, tvoje se oči opet mijenjaju, niknuo si na površini stola kao zelena zjenica guštera.

***

Nitko me ne primjećuje.
Na mom stolu živi zeleni gušter. Dolazi da ga pojim vrhom svog najfinijeg kista. Jedino me on vidi, jedino on promatra moje ruke dok vuku tanki potez fada, dok slažem mornare u bocama i grlim brodove.
Danas je opet teško. Sparina diše u sjeni kao prisutno ljudsko biće. Njeni vlažni dlanovi na mojim ramenima me smiruju. Dok sjedim, činim savršeni simulacrum. Tamo, u kutu, dražesna sam Venera, kose pune laudanuma, ležim u najdubljoj plimi nabrekla sva od blistave snage, dlanova punih svjetla i zaklopljenih očiju.

U Rovinj turisti dolaze i odlaze. Dosadni, brbljavi turisti zalaze u atelje, zastaju pred slikama moga sina i dive se. Neki dolaze i pitaju za slike moga muža, kojih ovdje više nema. Za mene, ne postoje.

Postoji samo ovaj grad, sasvim od snova, strme kamene uličice i atelje u kojem sjedim i slikam ikone od suza. Slikam ih po sjećanju koje nosim u krvi. Nanosim ih na platno debelim namazima ulja u koje sam unijela quintaessenciju čempresa, maslina i sunca. Okvire izrađujem sama, od drveta koje naplavljuje more i starog namještaja koje none izbacuju iz podruma.

Nitko ne primjećuje moje slike.

***

Muškarac i žena stoje na dovratku. On se drži pomalo sa strane; natmuren, potpuno zanemaruje sve oko sebe. Ona, luta pogledom po prostoriji - i pita za slike moga muža. Njegovo ime djeluje poput uboda igle. Jednim udarcem vraća sate ljetnog dana. Nema ih ovdje, ponavljam po ko zna koji put, samo moje… i slike moga sina. On se divi slikama mog sina, a lice mu se mrvi kao gruda. Ona pogledom miluje njegova leđa, prelazi na znojav vrat nježno i sigurno. Oni su, dakle, dvije kapi vode.

Nešto se pomaklo na stolu.

On kaže: gle gušter! Pokazuje prstom - i bojim se…da ga ne udari, pokuša uloviti, da ga ne otjera.
Ona kaže: Dobro slušaj, gušter je tu zato što nam ima nešto za reći, gušteri prenose poruke.
O Bože, kao da su gušteri poruke sms-a.
On kaže: Gle evo još jednog!

I zaista, tu je i mala zelena gušterica. Stoje okrenuti jednu prema drugom. Promatraju se. Zatim trče po mom stolu, love se ispod papira, kartona, kutija, preko slikarskog pribora. U krug, u krug. Vrti mi se pa zatvaram oči i vidim zeleno sunce. Dok polako blijedi, slušam njihov šapat. Nestaje u čistoj bjelini. I čini mi se… da i ja odlazim zajedno s njima.






Dario Rukavina rođen je 1972. u Zagrebu. Piše poeziju i prozu. Objavio zbirku poezije Tri dana i zbirku kratkih priča Buddha u supermarketu.




Post je objavljen 20.09.2008. u 07:00 sati.