Magla od jutra. Strka, galama, milijon pitanja. Glavobolja sve do kraja radnog vremena. Navečer je sve bilo drukčije. Osim magle koja uvijek najavljuje pritisak.
Napokon vani. S velikom I. Slavko na mobitelu. Poziv u prošlost. Onu nepozvanu.
Stol za šestero s dvije prazne stolice. Tiho je sjela i zatražila jedan od onih pogleda kojeg nije dobila tjednima. Okrenuo se i udijelio pola. Nikada joj nije bilo tako malo. Da bi presjekla tišinu šuškavog razgovora u četvero na drugoj strani stola, naručila je piće.
- Zatvaramo, žao mi je! - reče plavooki konobar sa smješkom iz kojeg se rodila misao o romantičarskim junacima - kao mlada vojska, poredani na uzvisini, gledaju svojim dvadeset godina starim očima daleko ispred sebe maštajući i iskreno vjerujući da će to i ostvariti.- Sjetno je zapalila još jednu cigaretu.
- Hajde, idemo negdje gdje još ima ljudi. - rekla je velika I ne vidjevši da je jedini čovjek koji je Aniti tada trebao sjedio preko puta, upirao pogled u nekog stranca i odsutno pratio razgovor. Jedini čovjek kojeg je u tom trenu trebala bio je on, koji je šutio i gledao u čovjeka kojeg je trebao slušati. On koji zapravo i nije čovjek. Anita ju je pogledala suznih očiju i kiselo rastegnutih usana. Nije znala da li je bila spremna ubiti ili joj je bila zahvalna. Bez osjećaja je ustala i u nekom bunilu kratko pozdravila. Okrenuo se, kratko pogledao sa sjajem i brzinski spustio pogled u stol. Protivno pokretu iz kojeg se mnogo toga dalo naslutiti, bilo mu je svejedno. Bar se Aniti tako činilo.
Sjele su na skaline nekog bara u ulici preko puta, naručile duplu vodku s limunom. U vrevi grada i osobnoj pustinji, propitkujući se, Anita se zatekla pitanjem: Jel još tvrdiš da napreduješ?
Stari poznanici su prolazili. Oni koje, za razliku od velike I, Anita nije vidjela godinama, oni kojima bi se uvijek obradovala. Tada je samo kimala glavom. Magla.
.........................................
Ujutro je, ugušena svakojutarnjim obvezama, imala čiste misli. Ako ne čiste, onda barem daleke. Par sati kasnije, sjela je u auto i krenula iz grada u koji ionako sve rjeđe dolazi. Istočnim izlazom, otišla je na posao. Okretala se kao da je nešto zaboravila, kao da nešto traži. Velika I na mobitelu. Kaže da ga je upravo vidjela kako izlazi iz grada. Na zapadnom izlazu kraj njene zgrade. Kaže i da je u redu, da će se sresti opet nekad, negdje. Anita se prepolovila se kad je shvatila da zna i kada i gdje.
.........................................
Posao. Svakovečernja galama. Osjećaj zasićenosti koji je sjetio polovičnog pogleda i raspolovljenog grada po odlasku. Nanovo se prepolovi. Još uvijek je magla. Bar nešto što je kompaktno.
Post je objavljen 22.08.2008. u 15:39 sati.