Marketing
...:::Apologize:::...
Šetala je ulicama osvijetljenim lampama. Tišina je bila jedina pratnja, možda pokoji povjetarac. . . Tražila je nešto, ali nije znala što. Bila je izgubljena, sama bez ikoga. Nije bilo nikoga da je zagrli, primi u naručje i snažno stisne. Osjećaje je pokušavala sakriti ali nije mogla. Bila je tužna, zaista tužna. Kada bi pogledala oko sebe vidjela bi samo ljude koji upiru prstom u nju, a to je boljelo. Nije to htjela otkriti, već je sve skrivala duboko u sebi.
Znala je da nikada neće biti dovoljno dobra u smislu da se drugima svidi.
Učili su je da je u životu najvažnije biti dobar, jer tada će te ljudi cijeniti, ali nju nisu cijenili. U životu je cijenila sve ljude, mislila je da je najvažnije biti zdrav i sretan. Drugi nisu mislili.
Promatrala je ljude uokolo i nije joj se svidjelo što vidi. Žalila je što su je roditelji tako odgojili. Htjeli su da bude zaista dobra a takva je i bila.
Nije poštovala svoj život, već ga stavljala sa strane. Bila je sretna ako je mogla nekome pomoći, pružiti mu ruku i staviti osmijeh na lice, ali za to nije dobivala ni hvala. Puno bi značilo da je na ulici barem netko pogledao nasmijano bez podcjenjivanja. Htjela je pokupiti stvari i otići daleko od svih, ali nije htjela ostaviti . . .njega.
Čekala je trenutak kada će sve nestati. . .
Hodajući polako ulicom došla je do kolodvora. Sjela je na klupu i promatrala udaljenost bez kraja. Ustala je i krenula na prugu. . . stala je na traku zažmirila, podigla ruke u ravnini kao ravnotežu. Otvorila je oči i krenula hodati. Noga ispred noge. . .
Bila je umorna od svega, od svojih snova. Željela je otići jer nije mogla izdržati. . . . u glavi je prolazilo bezbroj slika koje je htjela maknuti. Željela je da vrijeme stane ili da se vrate oni dani kada su bili svi zajedno. Znala je da neće biti sretna, ne u takvom okruženju. Zapuhao je vjetar, izgubila je ravnotežu.
Pala je između tračnica. Lice je bilo prislonjeno na kamenje, a iz ruku je tekla krv od posjekotina. Čula je tutnjanje ali i sirenu koja je bila sve bliže.
Podigla je glavu i ugledala vlak koji je išao prema njoj. Sledila joj se krv. Dali da ustane?
Htjela je ali nije mogla. . . nešto ju je vuklo da ostane ležati. Možda nitko neće shvatiti. Možda nitko neće žaliti.
Ipak ustala je. . .
Zakoračila izvan i osjetila kako vlak juri pored nje. život je proletio također.
Nisu vrijedni da umre zbog njih. Nikad se neće mijenjati, ali za njih će i dalje biti najgora osoba, ali možda doćeka ispriku.
ipak nastavljam pisanje priča, treba mi to.
Post je objavljen 22.08.2008. u 00:31 sati.