Marketing
Baš kao apokalipsa
Znam. Previše žurim... Ili sam previše spora... Zapravo, ne znam.
Baš kao apokalipsa…
Vjetar više ne pjeva nego vrišti. Drveće više ne cvate nego truli i umire.
Tanki puteljak vodi nekuda. Suho lišće se kotrlja njime, tako bolno i tužno. Na jednom usamljenom, mrtvom drvetu sjedi jedan veliki, crni gavran i šuti.
Ispod njega su leševi… Sve je mrtvo. Trulo meso zaudara i zgrušana krv, uprskana po bijeloj koži umrlih vitezova.
Iz daljine, zajedno s krikom vjetra, miješao se zvuk nečijih koraka. Tiho, tiho, pa sve glasnije. Na puteljku se ukaže nečija sjena. Sve jasnije i jasnije, ona se približavala. Bila je to lijepa djeva koja je tiho plakala. Njezino krhko i vitko tijelo se mučilo za svaki korak, za svaku izgubljenu nadu i za mrtvo kraljevstvo.
Kada ju je vidio… Kada je vidio tu njezinu ljepotu u hladnoj apokalipsi, morao je graknuti. Sletio je s drveta i pretvorio se u mladića. Iza crnih krila stvorio se mladi princ. Imao je crni oklop, blijedu kožu i crnu dugu kosu, poput ugljena. Uspravio je svoje snažno tijelo i rekao :
'' Marija, znam da ćeš me okriviti za ovo. ''
Prelijepa djeva je samo šutjela i plakala. Gledala ga je svojim iznevjerenim plavim očima. Poklekla je. Nije više mogla stajati.
Tada je skupila snage i progovorila :
'' Bartole, znam da nisi kriv za ovo. Ali mogao si otjerati te strašne barbare… ''
Na to, čovjek gavran digne glavu i uzvrati :
'' Iako sam ih napustio, ne znači da ih moram ubit. ''
'' Znala sam… Znala sam Bartole. Ti si na njihovoj strani, vampiru jedan okorjeli. '' ljutito će ona kroz bijesne suze.
'' U redu… Krivi me zato što sam rođen proklet. '' reče Bartol gledajući u puni mjesec.
'' Što ću ja sada? Ostala sam sama u kraljevstvu, opljačkana, bez vode, bez hrane, bez ičega. '' reče tiho, jecajući.
Kleknuo je pored nje i rekao :
'' Marija, ti znaš da vas mrzim. Ne mogu vas smislit. Ne mogu vašu krv više podnijeti. Gadite mi se. Gade mi se i oni. Mrzim i njih, zato sam sada sam. ''
Marija tada prestane jecati. Podigla je svoju lijepu glavu i pogledala ga.
'' Lažeš. Mene ne mrziš. Znam da mene ne mrziš. Spasio si mi život, poljubio si me, pričao mi u mjesecu i njegovim moćima. Koliko god bio proklet i koliko se god pravio bezosjećajnim i hladnim, znam da me voliš. '' reče mu ona bijesno.
'' Dobro, barem u nečemu imaš pravo. Pretvaraš se da me mrziš sada, iako ja znam da to nije istina. '' dobaci on pomalo bahato.
'' Mrzim te. Nemaš pojma koliko te mrzim. Sve si upropastio! Sada je gotovo… Moj život je zbog tebe propao. '' nabrajala je.
Bartol se ustao i uzeo jedan bačeni mač s krvavom oštricom. Stao je ispred nje, pružio joj mač i hladno odbrusio :
'' Ako me mrziš, uzmi ovaj mač i odreži mi glavu. ''
Gledala ga je prestrašeno i polako je uzela mač. Ustala se i prislonila ga na njegov vrat. Ruka joj je drhtala i suze su joj još uvijek klizile po licu.
'' Ajde, samo presjeci, da me više ne moraš gledat. '' reče on i uhvati ju za struk te joj više privuče ka sebi. Drugom rukom je uhvatio oštricu mača. Polako je vukao oštricu po svome vratu sve dok nije napravio posjekotinu.
'' Sada će ti biti lakše. '' dodao je.
'' Prestani više! '' izdere se ona i baci oštricu. Zagrlila ga je. Osjetio je svaki drhtaj njezinog krhkog tijela. Rana na njegovom vratu je počela zarastati sve dok nije nestala.
Dok ju je grlio, tiho je govorio :
'' Novac i bogatstvo nazivaš važnim. Izgrađenu palaču tuđim znojem i tuđom krvlju nazivaš važnim. Svoje haljine i postelje nazivaš važnima, Marija… Čak i ja znam da je to najmanje važno. Tuguješ za vitezovima zato što ti nitko više neće moći udovoljit. Nećeš više moći biti na zrnu graška. ''
Znala je da se pokazala sebičnom.
'' Da, Bartole. Prokleta sam više nego ti koji si rođen takav. Zato me učini prokletom do kraja. '' rekla mu je.
Nije se bunio. Iako ljudsku krv nije okusio 36 godina, nježno je maknuo njezinu plavu kosu sa vrata. Prislonio je svoje zube i polako prodro u njezino vruće meso. Osjetio je kako vruća krv kola njegovim jednjakom, sve do zadnje kapi.
Lagano je spustio Marijino beživotno tijelo na zemlju. Zagrizao je svoje zapešće i pustio krv neka teče u njezina usta.
Sada je i ona postala prokleta do kraja. Ustala se, poljubila ga i pretvorila se u vranu. Sletjela mu je na rame i graknula.
'' Idemo daleko negdje daleko. '' rekao je uz krik vjetra.
Njegovo tijelo se polako brisalo u iskidanim pramenovima magle. Apokalipsa je ostala pusta, samo s mrtvim dušama koje su pjevale svoju posljednju pjesmu.
Ovo sam jednom objavila na starom blogu...
Post je objavljen 20.08.2008. u 09:51 sati.