Obuka i dalje traje, ah sve sam hrabrija i hrabrija . . . .
počela sam istinski i bez onako velikog straha uživat u skokovima, istina i Bog da se još ponekad pomolim da pada kiša ali sve je to normalno.
Ah gurtna mi je već dop...., i napokon dobih ručicu.... Vrijeme je za free fall...... joooojjjj....
Sa oduševljenjem pakiram padobran na ručicu i sa osmjehom na licu se opremam. Napokon je došlo vrijeme i za to.
I tako nas 5 ulazi u avion......i . kreće u avanturu..
Prva trojica iskočila su u svom naletu i sada idemo mi, frend i ja !
Ustali smo se na znak i čekali....
Ovaj put bilo je drugačije, čudno jer nema gurtne, ne kačimo se za ništa, ovaj put smo sami, sve je na nama, ufffff.....
On izlazi i ja stajem na vrata i čekam da se njemu otvori padobran.-....
Gledam visinomjer lagano je na 4 ( 1200m), puhnula sam, izdahnula za olakšanje, pogledala u instruktora i krenula. Prva misao bila je : JEBOTE NEMAM GURTNU......
Gledam u vrata, vidim instruktora i lagano me polaže na trbuh uz rotaciju u lijevu stranu, zbog nepravilnog položaja nogu i eto moje prve pogreške, krečem za ručicompogledom ispod ruke što znači pizdariju jer se i tijelo automatski savija u bombu i tu sve počinje....
Lijevo, desno, gore, dolje, na leđa, na glavu, vrti meeeeeeeeeeeee, i drugi put bezuspješno tražim ručicu, ponovo me okreće na glavu, ajmeeeeee niskooooo sam, isuuusssseeee koliki je autoput jaaaaaooooooo, treći pokušaj izvijanja i potrage za ručicom,... i evooooo jeeee, izvijam se do zla Boga, mislim kako ce mi kukovi iskocit van, i pufffff,, evo ga....Jooooj dobro je , pravilno se otvorio.....Nisam zapetljana, čitav je, vućem komande, nikog oko mene, radi kako trebai bacam pogled na visinomjer, aaaaaaaaaaajjjjmmmmeeeee, u crvenom sam,,,, Isuse dragi..... U crvenom znaci da sam otvorila glavni padobran u zoni gdje se samo rezerva otvara ( za nas početnik).... Kazaljke ispod dvojke, otprilike 550m, ako ne i manje, aaajjooojjj mopgao mi je cypressss otvorit....
,Mogla sam zaginut ili u najboljem slucaju polomit se kao kobila....
Cijeli taj užas trajao je 15-ak sekundi. Petnaestak sekundi najgoreg straha u životu. Doskačem i tek sada osjetim kako mi se noge tresu, drhtim kao prut.
Skidam se iz kombinezona, idem slagat padobran. Stojim ko tuka i ne znam kako počet, da to se zove šopoookk, tek je sada došao...
Ipak nekako ja sklepam taj padobran, kad ono iza leđa, ajmo OPREMAJJJ SE.. Štaaaaaaa??????
Ma ne, to nije moguće, ja ne idem nema šanse...I to je bila ajveća greška što sam pauzirala između skokova.
Idem na treći, ulazim u avion hladna kao špricer i već sada znam nešto ne valja, bez osjećaja sam.
Dolazimo na zonu, ustajem, gledam prema vratima i dajem znk instruktoru da ne ide, nema šanse, ostajem u avionu, oni se penju na veću visinu i dvoje izlaze van vezano.....Ja sjedim, pokunjena, srce mi puca, suze same teku. Nemoćnije se nikada nisam osječala. Nemogućnost ostvarenja tolike željezbog straha slomio me je. Odustala sam od obuke. No ne zauvijek!
Idući mjesec idem ponovo pa makar i umrla.
Stisnut ći zube, ne znam kako ali hoću, izaći ću iz tog aviona i ostvarit svoje najveće snove.
Svoju ljubav prema padobranstvu i nebu neću pustit pa makar mi to bila i posljednja ljubav... Ma mogu ja to!!!! hehehe, bumo vidli.....
Post je objavljen 19.08.2008. u 12:09 sati.