1 Dokle god ovdje živimo, ne možemo biti bez tjeskobe i kušnje.
2 Zato u Knjizi o Jobu piše: "Nije l' borba život čovjekov na zemlji?"
3 Stoga bi svatko morao pripaziti na svoje kušnje i bdjeti u molitvama, e da đavao ne bi našao priliku i zaveo ga. On, naime, nikada ne spava, nego "obilazi kao ričući lav tražeći koga da proždre".
4 Nitko nije tako svet ni savršen a da ne bi pokatkad imao kušnji. Ne možemo sasvim bez njih.
5 Ipak kušnje, iako mučne i pogubne, često su vrlo korisne. Po njima čovjek stječe poniznost, pročišćenje i iskustvo.
6 Svi su sveci prolazili mnoge jade i kušnje i - napredovali.
7 A oni koji ih nisu bili kadri podnositi, bili su odbačeni i propali su.
8 Nema tako svetoga reda ni tako sigurna mjesta gdje ne bi bilo kušnji i neprilika.
9 Dokle god čovjek živi, nije siguran od kušnji jer izvor je kušnji u nama.
10 Budući da smo u požudama rođeni, čim jedna nevolja ili kušnja prođe, druga dođe, pa uvijek nešto imamo trpjeti. Jer - izgubili smo milost sreće.
11 Mnogi pokušavaju umaknuti kušnjama, a upadaju u još veće.
12 Od samog bijega nema pobjede. Tek strpljivošću i istinskom poniznošću bivamo jači od svih neprijatelja.
13 Tko se samo naizvan sklanja, a ne čupa korijenje, malo će napredovati; što više, kušnje će se vraćati još brže i biti goropadnije.
14 Malo-pomalo, strpljivom ustrajnošću i Božjom pomoću više ćeš pobjeđivati nego svojom žestinom i silovitošću.
15 U kušnji često potraži savjet, a s onim koji je u kušnji ne postupaj strogo, nego ga nastoj utješiti, kao što bi to i sebi želio.
16 Uzrok je svim kušnjama nestalnost duha i nepouzdanje u Boga;
17 jer kao što lađu bez kormila valovi bacaju amo-tamo, tako i čovjeka, nemarna i popustljiva u odlukama, zanose različite napasti.
18 U vatri se ispituje željezo, a u kušnjama pravedan čovjek.
19 Često ne znamo što možemo, kušnja nam otkriva što jesmo.
20 A napose je na početku kušnje potrebna budnost: lakše se, naime, neprijatelj pobjeđuje, ako mu ne dopustimo ući na vrata svoje duše, već mu se odmah, čim pokuca, ispred praga, suprotstavimo.
21 Zato je pjesnik rekao: "U prvi se čas odupri, za lijekom je prekasno sezat kad je zlo s duga otezanja već uzelo mah."
22 Naime, najprije padne na pamet obična misao, zatim dođe živahna mašta, onda užitak pa zlo nagnuće i pristanak.
23 I tako jedno za drugim zlokobni neprijatelj zahvati sve, kad mu se nismo spočetka oprli.
24 I što mu se tko dulje oklijeva oprijeti, to u sebi dnevice biva slabiji, a njegov neprijatelj snažniji.
25 Neki trpe teže kušnje na početku svojega obraćenja, neki na kraju.
26 Neki opet pate gotovo cijeli život.
27 Poneki su samo lako kušani, primjereno božanskoj mudrosti i pravdi, koja odvaguje ljudske mogućnosti i zasluge i sve upravlja na spasenje svojih odabranika.
28 Zato u kušnjama ne smijemo očajavati, nego to žarče zazivati Boga, da nas udostoji pomoći u svakoj nevolji, jer on će, kako reče sveti Pavao, "kušnjama dati i ishod", da bismo mogli izdržati.
29 Priklonimo, dakle, svoju dušu u svakoj kušnji i nevolji pod Božju ruku jer on "klonule duše spašava" i uzdiže.
30 U kušnjama i nevoljama provjerava se čovjekov napredak; tu njegova zasluga postaje veća, a krepost očitija.
31 Nije veliko ako je čovjek pobožan i revan kad ne osjeća teškoću. No, ako u vrijeme neprilika ostaje strpljiv, mogu se od njega očekivati velike stvari.
32 Ima ih koji se održe u velikim kušnjama, a u malim, svakodnevnim često dozive poraz, da se, tako poniženi, nikad ne uzdaju u sebe u velikim, kad su tako slabi u malim.
Toma Kempenac, "Nasljeduj Krista", I. Knjiga, 13. poglavlje
Post je objavljen 18.08.2008. u 21:00 sati.