Polako se spusta noc. Dim, vec napola izgorene cigarete dize se prema zelenoj krosnji stabla. Zvukovi automobila dopiru do drvenih stepenica koje vode visoko na drugi kat plave americke kuce.
Strankinja sjedi na posljednjoj od njih i gasi sada vec izgorenu cigaretu. Misli joj putuju munjevitom brzinom i polako se javlja pitanje - dal da na ovim stepenicama ponovo docekam noc, ili da se vratim unutra?
Odgovor na pitanje kao i da ne ceka, vadi drugu cigaretu iz kutije i pali je.
Dim se nastavlja dizati prema istoj onoj krosnji od maloprije. Na trenutke joj se cak pricini da se mjesa i sa zvukovima automobila koji dopiru do njenog uha i ublazuje ih.
Mlada je to zena. Bore se ni ne vide na njenom licu starom 21 godinu. Jedino kasalj odaje njenu zrelost i ovisnost o nikotinu u sada vec trecoj cigareti. Tamne oci ponovo pogledom traze daljinu da se barem na trenutak pokusa vratiti svojim mislima. Ali u americkim gradovima nema daljine u prirodi. Postoji samo daljina u ljudima koja njoj postaje svaki dan sve jasnija.
Dim, kao da se mjesa s njenim vracenim mislima, ne dopusta joj da ih razumije.
Skoro tri mjeseca su odmakla od njenog dolaska, i ona je sada uvjerena da su ove drvene stepenice jedino mjesto na kojima je mogla uzivati u svojoj samoci i slusati srce kako tiho kuca. Zasluzene su i za to sto je cijelo vrijeme provedeno u tudjini ostala svoja. Ove iste stepenice i tisina koju osjeca na njima pomoc ce joj da sutra bude nasmijana medju stranim ljudima i da oni ne primjete tezinu koju osjeca na srcu.
Srce je jeben misic - sjeca se rijeci koje je davno procitala u nekoj knjizi. Tezina koju je osjecala tada bila je tako puno gora od ove - ali to sad u njenoj glavi nema puno smisla. Tesko joj je i to je jedino za sta ona zna.
Kako je tesko razumjeti zelje srca, posebno kada ono vuce na nekoliko strana. Tko moze udovoljiti nemirnom srcu? To moze razumjeti njegove zelje kada se tu pocinje javljati glas savjesti?
Mozda je i predugo bila mirna, mozda je i predugo ignorirala glas savjesti i zelje srca. Mozda je i predugo bila sve - osim sretna!
Bol gusi radost povratka. Kako je nevjerojatno kako se ljudi naviknu na sve. Mozda su neki ljudi rodjeni da zive bol i samo na trenutke budu istinski sretni. Sreca i postoji samo u trenucima, i svatko je sretan samo na trenutke - barem je u to vjera ostala.
Ipak, na kraju ostaje samo vrijeme u kojemu moramo donositi odluke.
Nedostaje joj u zraku miris kise...nedostaje joj djetinjstvo i ona bezbriznost i neki drugi krivci za sve lose stvari.
U trenutku se javlja nova misao - srce je to koje boli, a mozak taj koji odlucuje. Sreca je onda kada se mozak odluci na ono na sta srce osjeti mir.
Boze, kako su ti trenuci rijetki...
Post je objavljen 18.08.2008. u 07:14 sati.