Dragi moji blogeri, živ sam i zdrav. Znam da me dugo nije bilo ali razlog je bila poslovna spriječenost, a ne sunčanje na jahti negdje na Bahamima. Nešto dulje sam bio angažiran u Beogradu gdje sam morao pronaći dobrog bioenergetičara. Nakon duže potrage sam ga napokon i pronašao. Istina, na prvi pogled se činio pomalo neobičan onako zarastao i sijed ali to je bio on. Ostalo je povijest.
No, neću dalje o poslu. Oni koji su čitali moj prvi post možda će se sjetiti mog doživljaja na benzinskoj pumpi. Ali nije jedino benzinska crpka rezervirana za bizarne događaje. Žrtva sam bizarnosti svugdje gdje se nalaze ljudi. Takva mi je sudbina i pomalo se mirim s tom činjenicom. Drugo mi ne preostaje.
Prepričat ću vam događaj od prije nekoliko dana za vrijeme nesnosnih vrućina. Iako se taj događaj može bez problema prebaciti u zimske uvjete i temperature od deset stupnjeva ispod ništice.
Uglavnom, nakon radnog vremena umoran i iscrpljen od vrućine sjedam u užareni auto. Vanjska temperatura na parkingu 38°. Ništa strašno, bilo je i toplije. Palim auto, sjedam i hrabro hvatam upravljač praćen zvukom cvrčanja mesa te sa otvorenim prozorima jurim užarenim gradskim ulicama. Ovo s otvorenim prozorima obično rezultira upalom uha, tek toliko da znate zašto sam malo nagluh ali to u današnje vrijeme možda i nije tako loše. Negdje na pola puta sjetih se da moram skočiti do bankomata. Srećom mi je usput. Parkiram se na suncu pod sva četiri žmigavca i hitam prema bankomatu. Za cijelu priču jako je važno mjesto gdje se taj bankomat nalazi. Naime, on je na otvorenom pod direktnim udarom sunca već od podneva tako da se tipke užare do te mjere da vas peku prsti dok podižete novac. Ne šalim se. Hitrim koracima krećem prema bankomatu i vidim da srećom nema nikoga u redu. Kad sam bio na dva metra udaljenosti gotovo niotkuda se stvori ona. Neka sitna bakica u crnoj haljinici na cvjetiće, šeširićom na glavi i crnim lakiranim sandalama na remenčiće. Možda se neki pitaju kako sam primjetio baš sandale ali shvatit će na kraju posta.
Uglavnom, bakica mi se pobjedonosno nasmiješi priđe bankomatu i stane prekapati po torbici. Niste valjda pomislili da ima spremnu karticu?! Nakon nekog vremena vadi golemi crni novčanik i krene tražiti karticu. To i nije tako dugo trajalo pa sam se ponadao da možda neću dugo čekati. Umetnula je karticu u bankomat ali... nema naočale, ne vidi dobro. Traži naočale po torbi, traži, kopa, ruje... uspijeva. Stavlja ih i zastane, opet nešto traži. Osjećam kako mi se znoj u potocima slijeva niz leđa. Okreće se prema meni zbunjeno pita jesam li vidio njenu karticu. “Gospođo, u bankomatu je, stavili ste ju još prije pet minuta” govorim joj hineći ljubaznost. “Joj stvarno, hvala mladiću” reče starica živahno se smješeći. Osjećam kako mi stražnja strana tijela gori. Bakica pažljivo čita upute na ekranu, treba ukucati pin. Mislite da ga zna napamet? Ha, ha, ha... traži ceduljicu s pinom po torbi. Dvije minute. Osjećam kako mi temperatura tijela raste. Unosi pin. Odabire transakciju. Ispis stanja računa. Hvala Bogu, još samo malo, pomislih na trenutak. Ali, danas nije moj dan. Uzima ispis i pažljivo ga proučava, valjda su brojevi presitni, možda ima krive naočale. Osjećam kako mi se tlo ljulja pod nogama, ne daj se inspektore, možeš ti to, prošao si i gore stvari. Okreće se prema meni i pita me može li sad podići novce. “Možete, gospođo, naravno” odgovaram posljednjim atomima snage dok mi mozak ključa. Na moje zaprepaštenje vadi karticu i ponovno ju umeće u bankomat. Kroz maglu joj pokušavam objasniti da nije trebala vaditi karticu ali odustajem. Čujem ju kako nešto ljutito gunđa i komentira. Opet se okreće prema meni i kao kroz (ružan) san čujem kako me pita zašto ne može podići sedamdeset kuna. Čujem sebe kako joj objašnjavam da je sto kuna minimalni iznos. Ljuti se, “...kaj će njoj sto kuna, drugi put ide u banku, prokleti bankomati...” Ljutitim pokretom vadi novčanicu iz bankomata i sprema ju u novčanik mrmljajući si nešto u bradu. Sitnim i žustrim pokretima odlazi prema tramvajskoj stanici. Hvala Bogu pomislih, dok se znoj s mene slijevao po pločniku. U tom trenutku čujem kako bankomat izbacuje karticu “simpatične” bakice. Pokušavam ju zaustaviti ali glas ne izlazi iz grla. Uzimam njenu karticu i pokušavam krenuti prema njoj ali tlo mi izmiče pod nogama, vid mi se muti i gubim ravnotežu. Kao kroz san, gotovo lebdeći, spuštam se prema tlu, osjećam kako mi užareni asfalt prži desni obraz dok gledam štrkljave noge u najlonkama (valjda da joj bude toplije) i lakiranim crnim cipelama odmiču u daljinu. Vidim neke nepoznate ljude kako mi prilaze i polijevaju me vodom. U posljednjim trenucima svijesti kao kroz maglu vidim kako mi pauk diže auto.
Post je objavljen 17.08.2008. u 19:51 sati.