Jutros, točno u 6, probudio sam se konačno u svom krevetu. Taj inače nezamjenjivi osjećaj ovog puta bih zamijenio s mnogim drugim osjećajima. Bilo je 6, bio sam strgan, znoj mi se slijevao niz trepavice, a leđa su me razbijala. Kad već spavati više ne mogu, na sreću (a optimizam je opijum za leđa), tu su Olimpijske igre. Ironično, prvi put sam sretan zbog vremenske razlike. Pomno isplaniranim leđa-moraju-ostati-nepomična pokretima dohvatim daljinski. Odlazim u Peking. Nešto se, valjda, mora događati.
A bilo je ... dizanje utega za žene. Jake žene u trikoima natječu se u tome koja će više tereta podići iznad glave. Evo, baš neka Kineskinja bandažiranih koljena i opasanog trbuha posrnula je pod svojim ambicijama i 150 kg čelika. A i da nije, što bi se promijenilo? U čemu je smisao tog, tipično ženskog sporta? Je li svaka od tih natjecateljica maštala u školskoj dobi o stenjanju pod teretom? Hoće li sad neke nove male curke naći inspiraciju u osvajačicama medalja? Možda i MOK već snatri o novoj disciplini koja će poduprijeti popularizaciju ovog lijepog djevojačkog sporta: sinhronizirano dizanje utega za žene!
Doduše, nije sasvim lako postati novi olimpijski sport. Birokracija je teška, lobiranje skupo, ishod neizvjestan. A možda i ne baš. Jesu li i svi postojeći olimpijski sportovi s prave strane granice smisla i nesmisla?
A) Troskok
Ova atletska disciplina se prirodno razvila iz drevnog umijeća naših predaka.
B) Streljaštvo
Svi znamo čemu služi vatreno oružje. Kažu da je i to sport. Moja najdraža disciplina je gađanje glinenih golubova. Charming. Ako mogu lovci na Olimpijske igre ...
C) Moderni petoboj
Sastoji se od jahanja, mačevanja, plivanja, streljaštva i trčanja. Definicija kaže da to ima imitirati „kretanje vojnika u neprijateljskoj pozadini“. Mašala.
D) Boks
Smisao ovog sporta je opizditi protivnika šakom u glavu. Pošto je to plemenita vještina, natjecatelji nose kape i rukavice.
E) Brzo hodanje
To je majka svih sportova. Čovjek se žuri, brzo hoda, ali ako potrči – over and out. Što prirodno otvara probleme s varalicama. Naime, čini se da je definicija hodanja da ti u svakom trenutku barem jedna noga dotiče tlo. Svi varaju, pa svako toliko potrče. Tu su onda strogi suci pravednici pa dijele opomene i diskvalifikacije. Bezbroj kontroverzi. [Predlažem da Japanci izmisle sljedeće: neka se brzohodači natječu po nekoj supravodljivoj podlozi, neka su im cipele pod naponom i neka zatvaraju strujni krug s podlogom i neka svaki natjecatelj kontaktom svojih stopala s podlogom drži upaljenu svoju lampicu. Ako se lampica ugasi, sorry, vidimo se za 4 godine.]
Nego, vratimo se smislu ovog plemenitog sporta. Na žalost, taj nema smisla.
U potrazi za smislom mogli bismo izmisliti i druge zanimljive sportove. Kao npr. tko će čim sporije prijeći neku dionicu na biciklu ili utrku u plivanju u hokejaškoj opremi.
Mislim da su neki sportovi s naših pučkih olimpijada puno smisleniji. Da ne govorimo o Jadranskim susretima i skidanju pršuta s jarbola.
Mogućnosti su nebrojene i svaka aktivnost ima nade biti proglašena sportom. A svaki sport može pak sanjati olimpijski san.
Tko zna što me čeka sutra u 6.
Post je objavljen 16.08.2008. u 01:01 sati.