Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/broken2heart

Marketing

Stranice prošlosti...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



08:00 je sati, na poslu je. Obavila je sve što je morala, i sjela za stol malo odmorit. Uzela je malo drugačije štivo za čitat ovaj put. Uzela je čitat redove svoje prošlosti. Išla se podsjetit što se sve dogodilo u proteklih 8 godina, od kada je prvi put počela stavljat svoje osječaje na papir. Od kada se počela prvi put otvarati nekome i govoriti šta ju muči.
Kada čita početke svojeg tinejđerskog života, vidi koliko je bila nezrela, neiskusna za svoje godine. Dosta kasno je počela izlaziti, družiti se, imati simpatije. Sve to je za nju bio novi život, novi izazovi. I kroz sve je to prolazila sama... uvijek sama! I dok čita dalje te stranice, te redove svog života... tek tad shvaća koliko se promijenila. Koliko su je sve te okolnosti, svi ti događaji promijenili. Stvorili osobu koja danas snažno stoji... i ne boji se biti sama.
Kroz sve važne događaje svog života, kroz one bitne prekretnice ona je prošla sama. Ona i njene stranice... Papir i olovka su bili njeni spasitelji. Oni su bili njena utjeha u kasnim noćnim satima. Ta dva predmeta su od nje danas napravili snažno malo biće, sa nježnim srcem i voljom da uspije u životu. Oni su svaki dan ispisivali i bilježili sve njene otiske, sve ono što je na srcu stajalo, ono što je njenu dušu tištilo... sve to danas stoji pismeno. I daje joj do znanja koliko je u životu uspjela sama. Podsjeća ju koliko je teško nekad bilo, koliko suza se prolilo... pa čak neke još i osjeća. Još te suze mirišu na listovima njene prošlosti. Ali isto tako, bilo je i sreće. I nju osjeća, ona joj stavlja i danas osmjeh na lice dok čita i dok ponovno prolazi kroz svoju prošlost... svoje djetinjstvo
Neke stranice čita i po par puta, dok druge jednostavno preskače... prebolne su neke da bi ih se uopće i prisjećala. Ali, svejedno dok sve to čita nešto joj fali. U svakoj toj uspomeni, u svakom tom redu... fali ono nešto. Čita i polako shvaća šta joj nedostaje, šta joj je uvijek nedostajalo. Ljubavi... Bila to roditeljska ljubav, prijateljska ljubav ili nešto drugo. Uvijek joj je falio onaj zagrljaj, osmjeh, poljubac u čelo ili riječi „Volim te“. Dok čita te stranice, tek je sad svjesna da nikad nije čula od mame te riječi, nikad nije čula „Volim te“. Njih dvije nisu nikad imale bliski odnos. Ona nije mami mogla ispričati svoje patnje, svoju tugu. Nije se osjećala sigurnom to joj reći. Ima stariju seku, i sa njom se super slažem Ona joj je bila oslonac kad je trebala nekog. Ali isto tako, ni njoj nije mogla sve uvijek reći.
Nekako je tokom svog tog odrastanja naučila sama se brinuti za sebe, sama svoju tugu riješavati. Zato danas shvaća zašto joj se nekad teško ljudima otvarati. Pokazati pravu sebe. Zašto danas mora nositi masku da bi se zaštitila. Naučila je da ljudima nije stalo, da su ljudi bešćutni. Ali, nisu svi... ima par njih koji su vrijedni njene pažnje. Malo ih je, jako malo... stanu na prste jedne ruke. Ali zato su oni tu za nju. Nakon toliko godina samoće, samo odjednom su uletili u njen život... lagano, poput najnježnijeg vihora. I još su tu...
I dok ona i dalje sjedi za stolom na poslu, ali vrijeme se promijenilo... sada dok ovo piše u 11:00 sati, sada se ne osjeća toliko samom. Jer zna da će uvijek imati svoja dva predmeta, gdje god bila i kako god se osjećala... olovka i papir su uvijek tu. Čekaju na nove redove, nova slova ispisana iz srca. Nove suze i nove osmjehe... čekaju da joj jednom promijene život.
A ljubav? Pa naučila je bez nje živjeti. I, iako kažu da život bez ljubavi ne vrijedi živjeti... ona neće odustati. Jer zna se desiti neki tračak nade, zna se desiti da joj netko oduzme dah, da dobije zagrljaj baš onda kad ga treba. Rijetko, ali za te trenutke ona živi. Za tih nekoliko sekundi sreće koji joj daju snage, za njih ona danas i dalje stoji. Sama , ali snažna.
Zauvijek sama...



Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Post je objavljen 15.08.2008. u 15:27 sati.