Pregled posta

Kroz vrijeme...kroz život.

Koliko vrijediš ti, u pjesmi ću ti napisati

Toliko riječi, toliko tvojih obećanja
Ali uvijek i dalje sama
U svojem svijetu, najljepša dama crna je vrana
Ne vidiš se od suza što plačeš
Zašto ne poslušaš me
Skini veo tuge i upoznaj se.

Kako pokušavaš biti kao drugi
Ne doliči ti
Nećeš ni uspjeti
Kako pokušavaš me ljubiti ti
Najnježniji su tvoji poljupci
Nedostaješ mi ti, tvoji poljupci
Okus usana što nosiš ti
Neću nikada zaboraviti
Nedostaješ mi ti
Ne mogu ti odoljeti.

Sada kažem ti
Nemoj posustati
Sad molim te, nikada nemoj odustati
Sada kažem ti
Veo tuge moraš skinuti.

Obećavam da ću tvoje lice kititi osmijesima
Dok su drugi suzama ga zasjenili
Ja ću biti tu, svijetlo tvoje koje nećeš izgubiti
Pjesme pišem ti, pjevati nikada neću
Pjesme pišem ti, želim ti u životu sreću
Ne boj se, ne nemoj se bojati
Moraš se nasmijati
Osmijeh tvoj
Nikada ne smiješ izgubiti.

Volio sam gledati te kada smiješ se
Uvijek sretna, nasmijana uz mene
Ne boj se, ne boj se ljubavi
Ne boj se, ne boj se prepustiti
Raširi ruke i padaj, padaj jer ja ću te uhvatiti.

I dok posustao sam ti si bila tu
Nosila si nešto
I dok bio sam siguran da gotovo je sve
Sjedio sam usamljen bez tebe
Ti nosila si nešto, nešto to
Samo u tebi što postoji, u tebi, posebno.

Ako želiš znati tko sam ja
Život svoj moraš voljeti
Toliko će ti trebati me upoznati
Ako želiš me sretnoga, sretnoga želiš li
Ako želiš moraš uz mene živjeti, nikada plakati
Ako ne vjeruješ da vrijediš više, više od bilo koje za mene
Nauči voljeti sebe
Jer samo tebe volim ja, samo ti si moja voljena
Ako ne vjeruješ da vrijediš više, više nego misliš da je
Pročitaj pjesmu, napisana je za tebe.


Prolaze dani kako je nisam vidio. Danas je 8 dana. Nismo se čuli baš od kada je otišla kod bake jer su meni blokirali broj mobitela dok ne platim račune a njoj je krepala baterija na mobitelu. Ovo mi se čini kao najgori dani u životu.
Sjedimo jučer ekipa i ja na nekoj klupici, bio je koncert od let 3.
Sjedimo i shvatio sam da je svima zabavno osim meni. Ja sam zamišljen sjedio i gledao u pod, cijelo vrijeme. Alkohol? Nije mi se dalo, ne želim.
Nemam volje, iako je to vjerojatno bio trenutno najbolji lijek. Nisam.
Pokušavao sam je izbaciti iz glave, znam da ću je vidjeti i da ću biti sretan ali ne znam kada i ne želim da to bude daleka budućnost.
Shvaćam koliko te volim svaki puta kada mi suza sklizne niz lice kada te se sjetim, kada osjetim koliko mi nedostaješ.
Kada je bila kod mene zadnji put ostala joj majica kod mene, ima njen miris.
I kao neki luđak majica mi je stalno u rukama, na licu, njušim je.
Znam njen miris, znam ga od kad sam je prvi put zagrlio ali ta majica…
Ostala mi je sve što imam od nje do sljedećeg viđanja. I ne želim samo to, ne još dugo želim nju.
Nedostaje mi.
Zašto me nema na msnu i blogu i takve stvari, pitaju me svaki dan..
A eto jednostavno nemam volje pisati, jer nemam što pisati osim kako mi je jadno i koliko mi nedostaje na što će drugi reći budi sretan da je imaš kao da to što je imam mijenja stvari što nismo skupa.
Nikada nisam toliko volio nikada nisam toliko cijenio svoju curu.
Nisam nikada nikome ni vjerovao kao njoj.
Što god da učinila, uvijek ću je voljeti. Znam to i ne mogu prestati.
Sve me podsjeća na nju, svaka draga pjesma, svaki lijepi stih, svaki ožiljak na ruci.. svaka suza, svaka bolna točka na meni.
Ona ih je uvijek vidjela ali nikada nije iskoristila. To je ono što volim i cijenim na njoj.
Netko tko je zapravo toliko jači od tebe jer te poznaje bolje nego se poznaješ sam i voli te, znaš da te voli.
Moja jedina…




Ljubav nije ljubav kada je ne osjetiš. Kada ti netko mora reći da te voli da bi znao reći nekome mene dečko/cura voli .
Prava ljubav je onda kada i sam pogled govori sve, sam dodir ruku u rukovanju, uvijek je drugačije.
Voljeti je lijepo, no biti volje je još ljepše.
Sebično no mislim da svi više vole biti voljeni nego voljeti.
Ako si voljena nikada se nećeš povrijediti a ako voliš, kad-tad te može slomiti.
No ja se ne odupirem ljubavi, ne onoj prema tebi hoti jer to je jedina ljubav za koju sam se spreman izboriti.
Nikada nisam dopustio nikome da me zgazi ako sam se za ljubav bori a sve što mi u životu je to je ljubav, a ti, ti si moja ljubav, ti si sve u mojem životu.
Obožavam te.

Riječi kako riječi su puke, jednostavne. Ne pišem kao nekada komplicirano i ne više se ne trudim da sve bude lijepo.
Jer sada se ne moram truditi, sada je lijepo.
Ne mogu napisati o tebi nešto a da to nije lijepo.
Jer ti si lijepa, naša ljubav je lijepa, naša veza je lijepa.
Sve vezano za tebe je dio mojeg života koji ne želim zaboraviti.
Onaj drugi dio je ništa više nego obično crpljenje boli iz svijeta, onaj okus boli na usnicama koji tako često, jednostavno osjetimo.
Nije lako nositi se s ovom samoćom bez tebe, no još teže bilo bi nositi se sa životom bez tebe.
Ne govorim ti često da si moj anđel, no doista jesi. Volim te.
Nedostaješ mi.
Tražim način da ne mislim toliko no tebe, no ne postoji.
Volim te, volim te najviše na svijetu.
I voljeti ću te zauvijek..
I da moram ovako čekati još 10 godina čekao bi…
Jer ako je to cijena da budem stalno uz tebe jednom..
Svaka je premala.



Eh, sada je jutro. Šest ujutro. Slušam pjesmu koju vjerojatno nikada ne bi zamislila da ja slušam, ne znaš da je volim. Hehe, Red hot chili peppers – otherside.
Čuo sam te jučer iako nisam imao vremena ne znaš koliko mi je žao što sam ti morao reći da nemam vremena. Jer par sati prije nego si me nazvala sam opet kao i inače imao tvoju majicu u rukama, tražio tvoj miris na njoj.
Polagano suze ispiru miris, no ništa te ne zamjenjuje i dalje u meni.
Suze zamijenile sladak okus tvojih usana. Kosa je sada jedino nježno na mojem licu, nema tvojih ruku da me miluju.
Sakrivam lice pod tom kosom da ljudi ne vide, da ne shvate kao što sam ja shvatio.
Ne mogu nit želim živjeti bez tebe. A kada sam bez tebe, onda budem kao sada. Iako si moja cura, iako više od toga, no nisi sada tu a trebam te, trebam te najdraža.
Brojim dane koliko te nisam vidio, ne želim ih brojati.
Ne želim ih živjeti, volio bi da ih mogu preskočiti. Ne želim život bez tebe. Ništa mi ne nudi što želim, ovakav je život najbolji.

Toliko te volim. A muško sam, prokleto mi nikako ne uspijeva pokazati ti sve što osjećam. Sve je tako malo, zar se muški rađaju s tom manom?
Nema toga što zbog tebe ne mogu učini, pa pobijediti i svoju prirodu.
Volim te, pokazati ću ti, dokazati, uvijek, zauvijek. Nikada neću prestati.
Jer te volim, jer si mi sve u životu. Jer život koji živim s tobom jedini mogu nazvati životom, jer ti si moj život.
Tako bi volio da ti mogu sada poslati poruku.
Tako b volio da te mogu sada osjetiti uz sebe, da ležim u krevetu uz tvoje tijelo. Sjećam se dušo prošlog ljeta, kada smo se budili jedno uz drugo.
Sjećam se kako je lijepo bilo ustati se i doručkovati s curom, biti s njom cijeli dan, nikada nam nije moglo biti dosadno.
Onda sam u biti shvatio da želim živjeti s tobom. U tih 9 dana bilo mi je ljepše nego u svih 19 godina tada 18 prije.
Tada je sve bilo tako lijepo.
I sada je. Sjećam se kada si došla kod mene opet, i opet i zadnji put.
Sjećam se svake sitnice, sve mi je bitno, sve mi je važno sve želim pamtiti.
Meni ne treba ništa ako ti nisi ti, a kada nisi uz mene.
Ne trebaju mi davati ništa samo pustiti me da živim u sjećanjima na tebe.
Uvijek mi je pisanje pjesama išlo bolje, idem pisati pjesmu.


Nadam se da mogu te imati zauvijek uz sebe

Od kada vidio sam tvoje oči
Pronašao sam kraj svojoj samoći
Od kada sam te ljubio
Za tebe bi ubio
Zauvijek bi se oko tebe trudio
Samo da te nikada ne izgubim, za tebe bi ubio.

Da sam anđel ne bih htio više biti
Jer ne bih se htio u oblacima od tebe skriti
Da si od zlata ti
Jednako bi vrijedila mi
Da su tvoje oči kao dijamanti sjajni
Ništa ne može pristajati ti bolje nego tvoje oči, mojoj dami.

Slušaš li kako pjevam ti
Kada noću se popale zvijezde i nestanu oblaci
Slušaš li me kako šapućem tvoje ime, zovem te
Dođi, lezi zauvijek uz mene.

Sve su pjesme tužne i ljubavne lijepe
Sve su pjesme samo u životu problemi i smetnje
No onda kada najviše nas boli, onda kada pišemo
Shvatimo koje ljude volimo, za koje dišemo
Jer kada shvatiš da nakon svega u životu i dalje si ti
Takvu osobu znaš i sam, nećeš pronaći ni u snu.

Nadam se da shvaćaš me
Ja ne želim bez tebe
Nadam se da imam te
Zauvijek uz sebe
Nadam se, nadam se, da mogu te imati
Zauvijek uz sebe.



Ovaj post je bio završen, nisam ga postao. Kao ni onaj napisan prije njega, no ovaj ću ionako postati prije njega.
Ovo je drugi dio, ono drugo lice.
Kada nema sreće kada sam nesretan, usamljen i kada mi nedostaješ.
Onda kada u biti razmišljam o životu, ono što vjerojatno mnogi misle da više ne znam.
Razmišljati. Iako me gledaju kao budalu, iako se i sam ponašam tako samo d se rasteretim njihove brižnosti, ovo je moj blog, moje razmišljanje.

Drugi dio posta, ne lijep, ne sretan.
Drugi dio posta, drugi dio mene.


Koliko vam glazba može značiti u životu? Ponekad neka pjesma jednostavno oduzima sve. Vašu kontrolu, vašu psihu, emocije.
Imate uvijek neku pjesmu koja vas rasplače, dovede do želje da se uništite, ubijete.
Ne možete podnijeti a i dalje je slušate. Zašto?
Jer je ta bol sjećanje a ljudi vole svoja sjećanja. Ono što je lijepo u sjećanjima često boli. Jer nestane. I kada ne nestane, ako samo izgubi sjaj kao prije…
Ubije nas.
Mene ubija toliko toga. Gotovo svaka pjesma od dragih grupa, gotovo svaki stih.
Zašto? Oduvijek sam sjedio u mračnoj sobi i buljio u monitor, sve što je bilo uz mene bili su ti ljudi, da nekada su tu bili ti ljudi. I glazba koja je bila nekada i sada je.
Pokušavam pobjeći od činjenice da moj život treba promjene, da nema smisla to što radim i kako živim. No ja cijelo vrijeme govorim imam vremena.
A ljudi čekaju, oni očekuju nešto od mene. Ja to ne mogu biti.
Imam samo jedan cilj. A oni su ih stvorili 200. imam samo jednu želju, no oni žele da ispunim i njihove, previše ih je.
Osjetim onu potrebu kao i prije. Tako bi rado… Ah bože, zar se to meni događa…
Imam 19 godina.. I dalje želim.. prokleto želim razrezati ruke..
Zar sad? Zar nije bilo dosta toga kroz djetinjstvo?
Što mi se događa.. Prestar sam da se ne bih mogao nositi s time…
A ne mogu, ne mogu bez nje. I ona je tužna, znam da je.
I ja sam, i jebeni cijeli svijet je skoro tužan, i jebeno su svi uplakani kada ih drugi ne vide.
Znam da jesu. Vidim da su njihovi osmijesi uvijek lažni i oni znaju da ja to vidim.
Vidim kroz vas, prozirni ste. Kao i ja, kao i svi.
Vidim u vas. Ne možete mi se sakriti, ne možete sakriti što osjećate.
Ja to vidim. Ona mi tako nedostaje..
Prokleto vrijeme, godine, novac. Mrzim sve što stvara ovaj svijet.
Oduran je. Kao i sve u njemu.
Osim ljubavi…
a ljubavi je ionako sve manje.

Znam da sam rekao kako sam se promijenio. Mnogi su i vidjeli da jesam.
No nikako da ubijem ovu emotivnost u sebi, ne onu dobru. Ovu lošu.
Emocije su tako povezane. Ako voliš bit ćeš sretan no ako voliš bit ćeš i tužan.
A ja tako prokleto volim, volim više nego vam mogu opisati…
A toliko prokleto patim, koliko nitko ne može opisati.
Držim u rukama bilježnicu koji sam pisao kroz vrijeme..
Ima tu svega.. ne mogu čitati. Bojim se prošlosti.
Imam u rukama dnevnik od hoti dok nismo bili skupa..
Pročitao sam ga jednom… ne mogu opet..
Sjećanja.. prokleta sjećanja…
Prokleto boli… sve je jebeno odurno.
Ona leži sama u krevetu, možda i ne spava..
Ja sjedim sam u sobi.. ne mogu joj poslati poruku..
Ne mogu je nazvati..
Ne mogu je čuti, reći joj kako mi nedostaje.
Ne mogu plakati jer me nema tko utješiti..
Ne mogu živjeti bez nje..


(svađanje s mojim mislima)

''Napisat ću pjesmu, postati ovo i krenuti pisati nešto drugo..
Valjda.. idem napisati pjesmu…
Ali ne mogu.. ova pjesma me tako podsjeća na nju..
Što da onda pišem…
Pisat ću samo rečenice.. što god da one budu..''


Bol me totalno razara… nedostaje mi a ne mogu joj to reći..
I ubijaju me sjećanja.. jer se toliko toga dogodilo što nisam htio…
I toliko toga je promijenilo moju sliku o svemu…
Slika je bila tako drugačija kada sam je pogledao..
Naša veza, odnos… prvo sam se uplašio..
Htio se povući.. zašto? Budalo glupa..
Opet si je mogao izgubiti.. proklet bio…
Nisam je izgubio.. drago mi je…
No što ako se ponovi, što ako se dogodi…
Jer ja sam glup, jer ja ne pazim što radim, ja ne radim uvijek ono što želim..
Zašto nisam jednostavno ostao isti kao prije.. zašto moram osjećati strah…
Živim samo zato jer sam uvijek želio živjeti uz nju…
Iskreno moja misao o samoubojstvu nikada nije nestala kao ni velika želja da jebeno okončam ovo smeće od života koji živim.
No ne mogu i ne želim to napraviti dok je ona uz mene.
Ne želim da plače, ne želim da ostane sama u svijetu okružena ljudima koji je nisu dostojni, ljudima koji će iskoristiti njenu dobrotu..
Moram ostati, a ne mogu, no moram. Ostat ću.
Samo za nju.
Zašto je moj um tako opterećen? Zašto se toliko bojim svega. Pritisak s svih strana.
Pritisak na mene, pritisak na sve one koje volim.
Problemi…
Sve oni koje volim.. a ja volim samo nju..
Samo nju želim voljeti… ne, molim vas.. .ne govorite da to nije lijepo da moram voljeti i druge.
Ne volim ih, cijenim ih, neke.
Ne mogu ništa osjećati prema drugima kao prije. Volio bi da mogu..
Tako mi nedostaje stari ja..
Zašto je on umro a ja ostao živ?
Godine vas toliko promjene a da niste ni svjesni toga. Toliko toga vam nestane…
Možda neki dobe nešto novo pa ne osjete..
Ja nisam dobio ništa. Meni nedostaje i dalje.



Da bar pada kiša.. volio bih sada nakon 4 dana što se nisam maknuo iz stana otići van i isplakati se na kiši. Ljudi ionako ne bi shvatili da plačem. A i kosa bi prekrila lice.
Volio bi hodati onuda kuda hodamo dok je kod mene. Samo da se prisjetim..
Moja ljubav.. opet osjetim onaj osjećaj u nosu.. i eto suze, slika mi je sve mutnija..
Sjećam se one malene curice koju sam volio, moja hoti .
I dalje je moja, no kao da mi nedostaje drugi dio nje…
Ne znam što mi se događa u glavi. Promjene, stalne promjene. Psihički sam nestabilan…
To znam, potvrđeno je na psiho-testu za vojsku.
Osjetim to sve više, i prije sam.
Normalni 17-to godišnjak ne razreže ruku, ne reže se konstantno i ne opija. Ne plače ne želi umrijeti. Ne udara šakom u zid samo da bi osjetio bol. Normalni ljudi ne žele pobjeći od života, normalni ljudi se mogu suočiti s problemima. Ja bi uvijek zagrlio čvrsto tamni kutak svoje sobe, uvjeren da me tamo nitko ne vidi i ostao tamo. Sve dok ne bih skupio hrabrosti stati u svijetlo svijeta opet.
Nedostaješ mi, prokleto, jebeno…. Dušo…

Volio bi da ne postojim ovo vrijeme. Ne mogu izdržati.
Možda je neću vidjeti tako dugo.. ne mogu, ja stvarno ne mogu to.
Volio bi da mogu biti normalan 19-to godišnjak i reći da sam dovoljno zreo da ne plačem jer mi nedostaje cura i jer je ne mogu dugo vidjeti ni čuti.
Volio bi da mogu reći da sam dovoljno odrastao da se pomirim s okolnostima.
Ali ja to nikada neću moči. Moje osobnosti su protiv toga. Moja psiha, volja, ljubav i mašta. A novac, ljudi, oni su protiv mene.
U njihovom svijetu smo trenutno i ja gubim. Oni nikada u mojem nisu ni bili tako da je moja pozicija uvijek iznad njih no dok god ona nije u mojem svijetu sa mnom, ja moram ostati tu. U ovome smeću, u ovome gladnom, odurnom okruženju.
Mrzim ovaj svijet, život, postojanje pravila. Mrzim zakone, mrzim sve što ljudi stvaraju.

Umoran od samoće

Umorio sam se bivati sam
Rekao sam svijetu da sve za tebe dam
Želim te, želim te no oni ne slušaju me
Oni ne daju mi te
Ne daju te a bol razara sve.

Plačem jer uz mene nisi ti
Plačem jer uz mene nisi ljubavi
No ne znaju da su moje suze to
No ne uzimam im za zlo
Jer jedina koja poznaje moje suze ti si
Moja jedina, moja ljubavi.

Kada sam pokuša oduprijeti se tvojim očima
Sanjao sam te, sanjao noćima
Tvoj glas oduvijek dovodio me je
U moga života najljepše dijelove
Moje usne uvijek vapile su da ljube te
Moje srce samo jedno željelo je, zauvijek biti kraj tebe.

Plačem jer uz mene nisi ti
Plačem jer uz mene nisi ljubavi
Plačem no znam da moje ćeš suze brisati
Uz mene smireno opet disati
Plačem no ipak i dalje znam
Dok si ti živa nikada neću biti sam.



Izdržat ću ljubavi…
Izbora ni nemam zar ne?
Mogao sam sve uvijek raditi za tebe.. ovo je još samo jedan dokaz da te volim…
Ovo je još jedan dokaz da uz tebe želim biti zauvijek što se god dogodilo..
Bojim se samo da odeš od mene ljubavi. Znam da me ništa neće udaljiti od tebe..
Tako mi nedostaješ.. tako te volim, trebam te…
Volio bi umrijeti i biti duša koja će te vječno promatrati..
Tvoji su osmijesi tako posebni, volim ih gledati i volim ti ih davati..
Tvoji pokreti, uvijek ih pomno pratim i uvijek te promatram..
Tako mi nedostaješ…
Umirem bez tebe, doista umirem, propadam bez tebe.
Ljudi ne shvaćaju dušo, ni ti ne shvaćaš koliko te volim i trebam.
Ne mogu ti opisati ja, ne možeš i sebi ti a ljudi, sumnjam da mogu.
Znaš i sama…
Sve ovo nije zaljubljenost… zato i patim..
Volio bi da ti mogu reći da sam bio zaljubljen u tebe..
Nikada nisam dušo. Oduvijek sam te volio..
Nisam se mogao zaljubiti u tebe.
Volio sam te..
Davno, kada nitko nije smio znati.
Pa do danas. Kada su svi znali i znaju..
Eto… tajne..
Ono što ljudi ne razumiju… zašto nekada nešto ne kažem.
Zato jer nitko nije mislio da bi ikad pomislio na drugu curu tada.
Kao što vjerojatno nisi ni ti tada mislila.
Ja jesam, ja sam te zavolio ja sam te želio.
Ja te želim i imam.
No tada si bila samo moj san..
Moja želja.
Ovaj post je predugačak a ja bi toliko toga napisao..
Ionako dugo nisam komentirao.. moram i komentirati..



OVO JE POST ZA STARA VREMENA

Treći dio…
Stara vremena…
Sjećanja…

Vjerovao sam jednom davno da je ljubav čista i da je ljubav doista nepogrješiva.
Stara vremena, stara sjećanja. Pokazala su da u ljubavi vjernost uvijek predstavlja problem. Zato danas ne vjerujem.
Stara vremena..
Mislio sam kako ljubav pobjeđuje sve. Kako je dovoljna da živim samo s njom i da se ne jebemo s ničim drugim u životu osim da ljubav nikada ne nestane.
Postoji jedna pjesma od meni skoro najdraže grupe '' sometimes love is not enough''.
I to je ono istinito, da to je ono istinito ljubav nekada nije jednostavno dovoljna.
A to je ono najgore što mi se dogodilo ikada. To se može promijeniti.
No to se mora i željeti promijeniti.
Stara vremena su me mnogo toga naučila…
Mislio sam prije kako ljudima ne pomaže kada se režu i kako to rade da bi skrenuli pažnju. Iako sam i tada već imao sklonosti i ja sam znao raditi to namjerno.
Sa samo 5 ili 6 godina. Namjeno sam na hrapavom zidu zgrade u kojoj sam živio ogulio cijelu desnu ruku do tog stupnja ozlijeđenosti kože da mi je ruka završila u krastama i zavojima. Previjanja i mazanje kremama. Zašto? Pa bio sam dijete?
Shvatio sam previše stvari, htio sam pažnje.
Dobivao sam pažnju od majke u nekim recimo normalnim količinama. No ovisno o raspoloženju a bio sam tako mlad…
Nisam mogao to shvatiti. Ljudi govore da djeca često postanu depresivna u tim godinama pa kasnije bude problema s njima jer su maleni i ne vide baš sve kako je a emocije vladaju njima pa sve vide ili puno ljepše ili lošije.
Nisam imao prilike vidjeti nešto lijepo pa sam se vezao za ono ružno.
I tako došao do 12-te godine kada sam prvi puta zario nož u svoju kožu.
Na nozi. Kako bi rekao majci ako pita da sam se ogrebao na žici dok sam se igrao s prijateljem. Sve je polako počelo…
Dijete s nestabilnom psihom, intenzivnima emocijama je došlo u svijet koji ga je naravno… ODBIO.

I kada te odbije prvi puta u životu cura u koju se zaljubiš možda si samo dijete i trebao bi to zaboraviti. Ali ako je to tebi osoba koju želiš da zamjeni mjesto tvojih roditelja u to vrijeme. Onda je to i te kako bolno. Mjesto u srcu koje je onda već postalo prazno.
Iako možda majka nije zaslužila sve to što sam ja radio njoj, otac je.
No oni su oboje roditelj. Kako sam mrzio njega, zamrzio sam i nju.
Uvijek su ljudi mrzili na meni kada sam govorio kako mrzim svoju majku. Svoje roditelje.
Uvijek su mi zamjerali jer dižem ruku na majku što sam kao mlađi konstantno imao u navici. No predrasude me nikada nisu dirale, neki su razumjeli, oni su me poznavali.
Ostali, kako god žele.
Nikada nisam shvaćao zašto moj otac uvijek dolazi doma pijan. Ni ujak. Zašto se tuku dok su pijani, zašto je tata opasan dok je pijan. Nisam shvaćao zašto dok s 12 godina jednostavno i sam nisam probao.
Portal kroz vrijeme. Ne želim se prisjećati toga.
Otvorio sam nova vrata…
U pakao.


DOBRODOŠAO!
U pakao, naravno.
Tu je počeo moj život. Polagano shvatio sam da je problem u meni moja ne kontrolirana emotivnost. Hvala majko no ne želim biti kao ti.
Ne želim ležati noćima sam u krevetu i plakati. Ne želim da me moja žena vara i ne želim da moja žena bude ovisnik o ičemu, najmanje o alkoholu.
Tada sam bio mlad, nisam trebao tako razmišljati no počeo sam.
Krenulo je. Tada sam se prepustio glazbi, odbacio emocije.
Tada sam dopustio svim ovisnostima da mi se uvuku u krv. Ništa nisam odbijao, ništa mi nije značilo.
Pad razreda u osnovnoj školi. Nisam imao volje ni dolaziti na sate.
Veza koja je oduzela 3 godine mojeg života. Alkohol nije više stajao.
Samo je želja za njime rasla.. tada sam već postao ovisan.
Rekao sam samome sebi da je dosta.
Pokušao stati. Nije išlo.
Mržnja je postala zaljubljenost kasnije. Pa se tako dogodila ona veza. Sve se je stalno mijenjalo a više nisam znao tko sam ja doista.
Suze i krv. Sve što je ostalo tada.
Često pišem o ovome.. često razmišljam o ovome.

STOP!

Hvala dragi prijatelju. Moj mozak.
Tu kočiš.
25.11.2006. Subota.
Tada sam napisao ovu pjesmu

Moja smrt

Suze su žilet kojim režem si žile
Kojim režem si srce na komadiće.
Boli me svaki dodir sjećanja
Na osmijeh ljepote neba
I ja samo gledam kako odlazi
Odlazi ona i moje srce s njom!

Ona je uzela sve
Što poželjeti sam mogao da mi se ostvari
Osjećam se kao potok bez korita
Osjetim kako ću presušiti
Jer previše zemlje me guta.

Ona me čini da se osjećam tople
Ne mogu se obraniti od nje
Ona je vrag u mojoj koži
Ona je bol u mojim očima
Ona je ljubav u mojim venama!

Dalje od mene zar ne
Ne daj da te povrijedim, ne ja
Ja sam bol koja pjeva
Ja sam tuga koja svira
Sve svršene boli su za nas
Samo izgubljena nada u spas
Ali dani kao dani prolaze brže sve
Nadam se da će jednom biti prokletije
Bolje ili ne, ja nadam se
Da će prokletstvo ostvariti se
Koje iz srca sam bacio
Na sva sranja koja sam radio
I ona koja su se dogodila meni
A bol, ne, ne nanosim više sebi.

Na blogu http://blackentheangel.blog.hr/2006/11/index.html

Sjećam se tog dana, te noći.
Sjedio sam kao i uvijek za računalom i razgovarao s Hoti.
Bilo je to samo par dana nakon prekida veze koja je trajala 3 godine.
Uvijek dok bi pričali imali smo problem jer smo oboje kasnili van.
Nismo se nikako mogli dogovoriti tko će zadnji poslati pusu ili zagrljaj.
Ili nismo mogli prestati pričati.
Bila su to lijepa vremena. Barem što se nas dvoje tiče.
Dobro se sjećam tog vikenda.
Bio je to brijem prvi vikend nakon tada 3 godine da sam došao van.
Nakon toliko dugo vremena sam bio vani s svojim prijateljima.
Sjećam se koliko je ljudi bilo. Taj broj je doista velik.
Bilo je toliko ljudi koji su me željeli upoznati, toliko novih prijatelja i prijateljica.
Sjedili smo na nečem kamenom u biti prostor gdje bi trebale biti klupe oko košarkaškog igrališta. Bio sam prilično pijan na samome nalaženju s ekipom.
Do mene je došao prijatelj i prijateljica koji su tada bili zajedno i koji su bili dosta dugo nakon toga još zajedno.
Došli su do mene i rekli mi kako ih moji postovi i pjesme jako deprimiraju no da su jako lijepe i onda sam izvadio olovku i papir, onako mamuran na kiši koja je počela sipiti napisao par stihova. Bila je to pjesma s mislima na hoti
Moja jedina. A ona to nije znala, nitko nije.
Tu sam noć skoro umro od alkohola no eto, preživio sam.
Tu sam noć ujedno popio toliko koliko se danas ne usuđujem.

Vrijeme kako je prolazilo ja sam se zbližio s hoti sve više no i dalje nisam odustajao od toga da nađem curu. Nije dugo trajalo.
No i dalje sam se stalno čuo s hoti i dalje sam znao da volim hoti.
Nekako sam tada htio da to nestane.
Nisam je htio voljeti jer živi daleko no nisam se mogao oduprijeti..
Volim te toliko dugo dušo a ti toliko to nisi svjesna..

10.01.2007., srijeda
Kill me

Tako se je zvao post o tebi napisan. Ti si napisala u komentaru kasnije da si sigurna da I ta osoba mene voli.
Kako nisi shvatila da se radi o tebi duso...
Da bilo je o tebi. Jer sam volio tebe..

31.03.2008
dan kada sam pročitao poruku koja je bila razlog mog jednog od najvećih slomova.
Tek sam kasnije shvatio koliko. Probudiš se ujutro i vidiš poruku od cure..
Sretan si jer obožavaš tu curu, uzimaš mobitel u ruke..
I ne želiš to čitati što čitaš.
31.03.2008
dan kada me je drugi puta u životu prevarila cura.
Tu ne želim stajati, zašto listam svoj život još mi nije jasno.
Sljedeći dan sam bio u zg, morao sam je vidjeti. No da, ne želim misliti na to.
Idemo dalje.

Sve ću preskočiti..
Sve do 30.5.2008
Dan kada sam opet prohodao s tobom.
Nakon što sam u međuvremenu toliko toga prošao.. zbog mnogo mi je stvari žao zbog nekih nije ni I dalje, bolje bi bilo da se nikada nije dogodilo.

Danas…
13.08.2008.
pišem post I opet kao i prije svaki skoro prije. O tebi je.
( ljudi zanemarite ako je neko i veliko upravo mi se glupi word sam prebacio na eng)
danas je još jedan dan bez tebe. Danas idem po sate prakse da mi potpiše šef i prijaviti maturu. Danas je jedan korak bliže da nakon svega što smo prošli budemo skupa. Danas je dan kao i svaki drugi, no samo jedno je drugačije. Volim te više, svakim danom te volim sve više.
Zauvijek tvoj, Blacken The Angel.



( nemoj me ubit dušo zbog ove slike :P meni je baš slatka :P :) )

Post je objavljen 13.08.2008. u 04:36 sati.