Kroz par sati krecem za Zgb. Torbe nisu spakirane, nitko se ni ne obazire na odlazak. Tko ide? Nitko, bas nitko.
Koliko god se trudila svoju majku zavoljet kao majkom, nikad mi to nije uspjelo. Duze vrijeme sam zalila sto nisam dobila tu priliku imati ono sto svaka djevojcica ima. Sada znam da je daleko iza mene vrijeme mog djetinjstva.
Pocela sam trcat i ne ide mi. U sumici gledam na stopericu i nadam se da cu bar koju sekundu vise, ako ne i minutu vise, izdrzati nego jucer. Ne vidim poraz al ga osjecam. Htjela sam u trenu biti poletna i snazna i koracati daleko, trcati jos dalje..
Od cega bih htjela otrcat? Od svog zivota. Mozda kad bih stvorila novi nebi trebala toliko truda ulagati? Ma ne treba bjezat od zivota, svaki nesto drugo nosi kao teret.
Kad sutra dodjem u Zgb sto ce se dogodit? Nista, bas nista. Ono sto ce svakako biti bolje jest da cu imati svoj mir, svoje zelje, svoju volju i idalje svoj trud koji ce me gurat. Ostalo?
Post je objavljen 13.08.2008. u 00:16 sati.