Ovaj je vikend bio odvise cudan. Imala sam osjecaj da sam na kratko izasla iz svoga monotonoga zivota i upala u neki drugaciji svijet. Koliko god ja bjezala od stvarnosti, ona me sustigla. Shvatila sam da nema smisla trcati za necim sto je tako nedostizno kao sto su iluzije. Iluzije kojima sam se okruzivala kako bi se osjecala bolje. Svejedno, kao sto sam rekla realnost je dosla i do mene. S jedne strane, dobro mi je doslo, jer sam nakog zbilja dugog vremena pocela pratiti sto se to zbiva oko mene, i shvatila koliko sam zapravo bila odsutna. Ali sada, iako znam i jasno mi je da ne mogu zivjeti u masti, svejedno se ponovno uvlacim u taj svijet.
U ovo zadnje vrijeme sve vise osjecam neki osjecaj nepripadnosti. Zeljela bi pronaci svoje mjesto u ovom svijetu tehnologije i modenizacije, ali sve izgleda vec popunjeno. Svaka stolica ovog vremena izgleda popunjeno, kao kad udete u neku prostoriju i shvatite da nema mjesta za vas, da ste zakasnili. Jesam li zakasnila? Mislim da jesam. Vjerojatno sam zakasnila nekoliko stoljeca. I koliko god to mozda vama izgledalo besmisleno, to me tisti. Pitam se sto ja tu trazim, jesam li mozda pogrijesila nesto. Nitko to ne shvaca, jer im izgleda glupo. Zato i jesam svima cudna. Zato me i ne shvacaju. Ponekad se pitam da li doista ljudi vide ono sto ja vidim. Znate kad ste ucili (a neki ce to tek uciti) u skoli o romanticarima koji su bjezali iz svojega vremena i mastom odlazili u Srednji Vijek? Ja se toga dobro sjecam, jer sam se u njima prepoznala. Nisu ih shvacali, ali ja jesam. Htjela bi da mene netko shvati, da razumije sto osjecam, sto mi je u glavi i sto zelim reci. Ali svima je to jednostavno glupo.
Dosta mi je plakanaja. Dosta mi je stiskanja u kutovima svoje sobe i dosta mi je sjedenja na prozoru, gledanja u beskrajno nebo mastajuci o nemogucem.
Mrzim kad ne vide sto rade. Kad se deru jedan na drugu. Kad ne vide da ja to vise ne mogu podnijeti i ne mogu ih gledati tako. Mrzim kad misle da ja to ne cujem. Kad misle da ja to ne znam. Ja znam, ja cujem jer sam TU. I to me boli. Govore mi da se ne trebam obazirati na to. Kako da se ne obaziram na nesto tako vazno? Ali ne, ja sam cudna. Ja sam cudakinja koja ima neobicna razmisljanja, neobicne zelje i koja se sakriva ispod stola jer misli da ju tamo bol nece pronaci. Cudna sam jer imam strah od ljudi, jer se uhvatim za koljena i zarim lice u njih kad me strah. Zar ne vide da se bojim?
Hvala vam na lijepim rijecima koje mi uvijek pomognu. Hvala vam na tome sto citate i dalje moje posteve. Znam da vjerojatno necete razumijeti u potpunosti ovaj post, nema veze. Svejedno, hvala vam. Predivni ste ljudi. :)
Post je objavljen 12.08.2008. u 16:42 sati.