Malo o poslu. Imam radnju već 12 godina. Neke cijene usluga sam triput mijenjala – jednom na više, jednom čak spuštala (rat, opća kriza...) pa nakon par godina djelomično podigla. Cijene robe koju prodajem usklađujem s najnižima u gradu. Dogodilo mi se iks puta da mi čovjek dođe u radnju i ustanovi da je kod mene upola jeftinije nešto što je on već kupio. Možemo se i on i ja slikat, on je to već kupio. U zadnje vrijeme primjećujem da turisti prođu nekoliko punktova prije nego kupe što im je potrebno. Time sam u nekakvoj prednosti pred konkurencijom koja nabaci daleko veću maržu. Ili sam preskromna ili možda imam najjeftinije dobavljače, tko zna...
Cijene usluga uskladila sam prije par godina s konkurencijom. Sjeli smo svi zajedno za stol i dogovorili koliko ćemo što naplaćivati. Pa neka nas korisnici naših usluga biraju prema kvaliteti i naklonostima. Ja se pridržavala toga do nedavno. Tu i tamo bih čula od mušterija da netko drugi naplaćuje nešto više ili manje. Ajd, nisam previše šizila zbog toga ni mijenjala svoje cijene. Al se onda dogodilo da u radnji iste djelatnosti vidim cjenik i na njemu neke druge, više cijene. Pitam od kad je to. Pa kao – već nekoliko mjeseci. Ček, ček malo. Nećemo se tako igrati. Ter sam onda i ja neke cijene korigirala. Na više. Mislim, u 12 godina imati skoro iste cijene... mislim da je zaista fer... ali i prenaivno. Ni cijene šišanja nisu više iste. Imamo jednog frizera (kod kojeg je i plemenita Lepa Bre-na dolazila na šišanje) koji je prije nekoliko godina naplaćivao šišanje 80 kuna dok su ostali tražili 40. Sad je šišanje kod tih ostalih 60 kn (ni ne znam koliko sad ovaj traži). To je pak poskupljenje od 50%. Ja toliko nisam digla svoje cijene.
Zašto sve ovo pričam? Da se mal izjadam. U ovoj priči nije bitno kojom se djelatnošću bavim (tko zna – zna, tko ne zna – moji tajni strojevi neka ostanu još neko vrijeme tajni). Elem, svoje usluge mogu pružati i izvan radnje. Za to imam posebnu cijenu. I kad radim svojim priborom i materijalom, naravno da je proizvod skuplji nego ako mi netko donese nešto svoje. E sad, mnogi očekuju da im uopće ne zaračunam svoj izlazak iz radnje i svoj pribor. Jer smo kao poznanici ili prijatelji. Ili su oni npr. penzioneri. Ma, mislim... (Naravno da nekima napravim uslugu s popustom, ili čak besplatno. I nije rijetkost da takvo što napravim. Ali pravo na odluku o takvoj usluzi pripada meni.)
Slučaj prvi. Dolazi mi ženskica u radnju, ja taman na vratima da ću otići jer je kraj mog radnog vremena. Da jel mogu na brzinu nešto napraviti. Ajd, dobro. Pretpostavljam da će doći po naručeno to isto popodne. Nema je tjedan dana. Dolazi jedan dan nonšalantno. Ja joj naplaćujem pola od istaknute cijene za tu uslugu. Ona u šoku. Zar toliko? Da je nekad prije platila isto toliko za dvostruki posao. Rekoh – ako ti je preskupo ovo za upola cijene, očito da dobro iskorištavaš naše poznanstvo. Cijena je na cjeniku, možeš je provjeriti a ako ti ubuduće ne paše, slobodno možeš otići kod nekog drugog pa ćeš mu platiti punu uslugu. Ma da ne bi.
Slučaj drugi. Dolazi mi tip. Ima za iskopirat svoju knjigu. Ukupno treba 500 kopija. Da koju cijenu mu mogu dati. Imam popust na količinu i popust za školarce. Pa mu naplatih ko školarcu. I na to je pristao nakon nekog vremena. Meni treba posao i treba mi novac al ne mogu ići ispod neke cijene i omalovažavati svoju uslugu samo da bi netko kod mene napravio nešto... I za tih pola cijene morala sam cijelo vrijeme kopiranja durati piščeve lamentacije o knjizi. Silom me htio ulovit u svoju temu. Al se ja nisam dala.
Slučaj treći. Lokalni umjetnik. Penzioner. Naručio nešto kod mene i pita za neku posebnu cijenu za penzionere. Nažalost, ne mogu dati nižu cijenu nego je to istaknuto na cjeniku. Jer je ionako za pokriti troškove. Ajd, naručio. Ajd, i platio. Evo ga opet nakon nekog vremena. Da bi on opet isto to al malo drugačije. Što zahtijeva još dodatni posao pored onog uobičajenog. Da kolika bi sad bila cijena, jel može popust? Ma, kakav popust, pa cijena je još i veća zbog moje dodatne intervencije. I povuci-potegni. Ipak je pristao i platio koliko sam tražila. I koliko piše na cjeniku.
Kak su ljudi ležerni i misle da im trebaš ić na ruku... pa nisam ja socijalna ustanova. Sjetih se poznanika, novinara po struci. Pričao mi kako ga na zadacima znaju lovit za rukav prijatelji da ih uslika na nekom događanju. Pa je čovjek davao kod fotografa izraditi te iste fotografije. I onda bi danima nosio fotku dok ne sretne uslikanog. Jer se ovaj ne bi udostojio potražiti čovjeka i uzeti tu sliku. Rijetko kad bi netko ponudio novce za fotku a novinar iz pristojnosti ne bi tražio. Pa se čovjek opametio. Ako koga i uslika, eventualno mu pošalje sliku mailom. Pa nek si sam radi fotografiju i plati. Da ne bi...
Post je objavljen 12.08.2008. u 09:06 sati.